Tajanstveni vikendi

Nagnuvši krupno tijelo polako i teško prema naprijed, gospođa Mršić, kao da je u svojoj kući, ulije još čaja u šalicu svoje susjede gospođe Paule, kod koje se nalazi u gostima.
- Šećera? - upita.
- Joj, ne! Ne smijem!
Obje su gospođe duboko zagazile u šezdesete i već godinama zajednički uživaju u ispijanju poslijepodnevnog čaja.
- Viktora nema - primijeti gospođa Mršić. - Zar danas nije petak?
- Petak je, da - potvrdi gospođa Paula. - Doći će, moj Vik. Pouzdan je on dečko.
- Dečko! - podsmjehne se gospođa Mršić. - Već odavno nije dečko. I već odavno je morao saviti obiteljsko gnijezdo.
Gospođa Paula blago porumeni, kao što bi porumenjela svaki put, kad bi spominjali svjetlost njenog života, njenog jedinca Viktora. Viktoru je već blizu četrdeset, odavno živi sam, otišao je od nje, svoje majke prije dvanaest godina kupivši stan. Gospođa Paula se nadala, kako je Viktorova kupnja stana samo prvi korak prema ... Ali morala je priznati da se prevarila: Viktor nikako da se oženi, smiri, mada ...
- Kad smo već kod toga - reče gospođa Paula zagrijana za temu - čini mi se, da se sa Viktorom nešto događa.
- Na što mislite?
- Već godinama vikendom putuje. Svakog petka dođe do mene, donese hrpu namirnica i obavijesti me kako će biti nedostupan do ponedjeljka.
- Mislite da ima neku?
- Što drugo da mislim? - odvrati gospođa Paula. - Tako je tajanstven kad ga nešto o tome pitam.
- I? - Gospođa se Mršić radoznalo zagleda u susjedu. - Što odgovara?
- Vrti se ko mačak oko vruće kaše - odgovori gospođa Paula sretno se nasmijavši, prisjetivši se sinovljevog lica, kad ga je počela malo više ispitivati o njegovim tajanstvenim vikendima. - Kaže da se sastaje sa drugim ljudima koji se kao i on, amaterski zanimaju za arheologiju, pa raspravljaju o najnovijim otkrićima.
- Arheologija! - otpuhne prezirno gospođa Mršić. – Koja glupost! I vi mu vjerujete?
- Naravno da ne vjerujem! Sigurno je neka tajna ljubav u pitanju. Ta putovanja vikendom traju već blizu deset godina.
- Toliko? -zaprepasti se gospođa Mršić. - Hm. Hm.
- Što je? - sumnjičavo upita gospođa Paula. - Što hmčete?
- Sumnjivo mi je to.
- Što je sumnjivo?
- Predugo to traje - reče gospođa Mršić. - Ta tajna ljubav.
- Zato i mislim da je ozbiljno zagrizao.
- Može biti, može biti - promrmlja jedva čujno gospođa Mršić, primoravši prijateljicu da dobro napne uši. - A možda je ...
- Što? Što?
- A možda je zaljubljen u udatu ženu? Pa ...
- Nemojte! - vrisne gospođa Paula. - Ne bi moj Viktor to nikada ...
- Što ne bi tvoj Viktor nikada? - upita Viktor iznenada se stvorivši iza njihovih leđa: udubljene u razgovor, uopće nisu čule njegov dolazak.
- Ah, evo ga! - zbunjeno i uz osjećaj krivnje uzvikne gospođa Paula, pa brzo doda, ne bi li izbjegla sinovljevo pitanje: - Kasniš danas.
- Javio sam ti da ću zakasniti - reče mirno Viktor, krupan, još malo pa debeo četrdesetogodišnjak, kestenaste i prorijeđene kose, pa se nagne i poljubi majku u obraz, držeći u objema rukama najlonske vrećice prepune namirnica. - Dobar dan vam želim.
- Eh! - zbunjeno reče susjeda Mršić. - Pa, idem ja ...
- Nemojte - reče joj Viktor. - Ostanite, molim vas. Čim smjestim ove namirnice u hladnjak, moram bježati. Danas, na žalost, nemam ni minute vremena. Strašno žurim.
- To ti se često događa u posljednje vrijeme - sa trunčicom predbacivanja reče mu majka, dok Viktor polako odlazi prema kuhinji.
- Dogovori, mama! - viče on iz kuhinje. - Takav je tempo života. Nema se vremena.
- Morao bi ga imati za vlastitu majku - tiho reče gospođa Paula, ljubomorna na onu kojoj njen Viktor grli.
- Idući put, mama! - obeća Viktor naginjući se prema majci, ljubeći je ponovo u obraz. - A sad zbilja moram bježati. Čujemo se u ponedjeljak ujutro. Ugodan vikend vam želim objema!
Dvije su žene i opet same i sa nekom njima nerazumljivom nelagodom, izbjegavaju se pogledati. Kao da su prisustvovale nekom ružnom prizoru.
- Zaljubljen je - konačno progovori gospođa Paula.
- Očigledno - pomirljivo reče gospođa Mršić.

Gotovo istrčavši na ulicu, Viktor olakšano odahne: slobodan je! Četrdeset i osam se punih sati ne mora pretvarati.
Nakon trideset minuta, koliko mu je bilo potrebno probiti se kolima kroz poludjeli promet, stigne do svog jednosobnog stana, kojeg je kupio da bi pobjegao od majčinog nadzora. Parkiravši kola niz ulicu, u blizini, laganim korakom prošeta do zgrade u kojoj živi, uđe u nju i popne se na prvi kat. Otključa vrata stana i odmah ih iznutra pažljivo zaključa. Isključi telefon: jednom je to zaboravio učiniti i zaprepastio se kad je telefon prodorno zazvonio u polumraku. Više ga nikad nije zaboravio isključiti.
Uđe u malu dnevnu sobu i nasmiješi se ugledavši na stolu bocu konjaka. Otvori bocu, pomiriše kratko, pa do pola napuni veliku i široku čašu. Sa uživanjem otpije, pustivši da mu konjak polako klizi niz jezik, grlo, zagrijavajući utrobu.
Otiđe do hladnjaka u kutu i otvori ga: njegova je hladna utroba bila sasvim puna bocama piva. Izvuče jednu hladnu i orošenu bocu, otvori je, po otpije. Noseći bocu u ruci, zavali se na kauč, noge položi na niski stolić. Dohvati daljinski upravljač i uključi televizor. Otpije malo konjaka, zatim piva. Zadovoljno uzdahne.
Vikend je otpočeo.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.