Transfuzija

Čitava povorka ljudi u bijelom, poput jata labudova, pohrli prema mom krevetu na kojem ležim obučen u zelenkastu pidžamu sasvim otkriven zbog vrućine i gledam ih znatiželjno.
- Ah, evo nas kod našeg dragog pisca - reče primarius, visok, mršav, sijed i dostojanstven, pa se okrene svojoj sviti i pouči ih: - Ukoliko ne znate, gospodin je poznati pisac dječjih priča.
- Naravno da znamo - reče jedna mlada liječnica, a skup studenata samo se osmjehuje: to je sve što si smiju dopustiti.
- Gospodin piše dječje priče - nastavi primarius. - Nježne dječje priče. A kod nas je stigao zbog kolabiranja ispred svog kompjutera, gdje ga je pronašao dobar znanac, koji ga je nekako ubacio u svoja kola i dovezao ga nama. Još ima dobrih ljudi.
Ponovo odjeknu tihi glasovi odobravanja, a primarius se primakne bliže mom krevetu.
- Ustanovljena je sideropenična anemija i pacijentu smo odmah dali transfuziju - reče on i pogleda me ravno u oči. - Kako se osjećate?
- Sasvim dobro, hvala.
- Sutra idete kući.
- Zašto ne danas?
- Čekamo rezultat još jedne pretrage - odgovori primarius. - Ne znamo točno zbog čega ste gubili krv. Možda pretraga otkrije.
- Pa dobro - kažem tiho. - Još jedan dan ...
- Tako je - prihvati primarius. - Još jedan dan ništa ne znači. Ali ne zaboravite što smo se dogovorili: nikakvih eksperimentiranja sa ishranom više! Jasno?
- Jasno, gospodine primarius.
Gospodin se primarius okrene prema svojoj sviti.
- Pacijent je dugogodišnji vegetarijanac - obavijesti ih, pa se okrene prema meni: - Koliko točno?
- Gotovo jedanaest godina.
- Jedanaest godina je vegetarijanac. Sumnjamo da je bolest nastupila radi neadekvatne ishrane. Sad se pacijent vratio normalnoj ishrani i pomoću ...
Prestao sam ga slušati: toliko sam puta u ovih pet dana što ležim u bolničkom krevetu čuo tu jednu te istu priču. Znam je napamet. Sa mislima sam odlutao u prošlost, pet dana ranije ...

... kad sam sjeo ispred monitora u namjeri napisati još jednu dječju priču. Sjećam se, kako sam pružio ruku prema tipkovnici i onda odjednom mrak. Nekako, a da ni sam ne znam kako, nisam se srušio sa stolice, uspio sam ostati sjediti. Čvrsto sam se uhvatio za stol i nastojao odagnati neumoljivo crnilo koje me podmuklo napalo. Konačno sam pobijedio i mlitavo, bez snage u tijelu, dohvatio mobitel i nazvao prijatelja.
- Čuj - rekao sam mu. - Ne osjećam se dobro. Dođi i pomogni mi.
- Što ti se dogodilo?
- Ne znam. Ali nije mi dobro. Nikako mi nije dobro.
- Dolazim odmah!

Niti pola sata kasnije, već smo bili na Prvoj pomoći. Mlada je dežurna liječnica oblijetala oko mene, zapitkujući me za simptome koje sam joj nastojao što jasnije objasniti.
- Ostajete u bolnici - rekla mi je. - Imate li nekog koga treba obavijestiti?
- On će to učiniti - rekao sam pokazujući na prijatelja.

Napumpali su me krvlju. Odmah, istog trena kad su me smjestili u krevet: po tome sam shvatio koliko sam blizu ruba bio. Imam O krvnu grupu, najstariju, krvnu grupu prvobitnih lovaca. Istog trena kad su moje žile napunile njome, osjetio sam se mnogo bolje. Sa zanimanjem sam gledao mlade i lijepe sestre, čudeći se sebi, jer seks me u posljednje vrijeme nije previše privlačio. Mora da je prošlo barem šest mjeseci od kad sam posljednji put bio sa nekom ženom, točnije, sa Anitom.

- Zašto me ne zoveš? - znala me pitati, kad bi razgovarali mobitelom. - Zar sam ti dosadila?
- Nisi mi dosadila. Kakve su to ideje?
- A što drugo da mislim?
- To svakako ne! - odgovarao sam. - Ne znam što mi je, Anita. Neprestano osjećam umor.
- Umor? Pa što radiš?
- Uobičajene stvari - strpljivo sam odgovarao. - Šećem, razmišljam o slijedećoj knjizi za malene. Pripremam si omiljena jela...
- Daj da ti ja priredim ...
- Anita, nemoj, molim te! Kažem ti da se ne osjećam dobro.
- Imaš drugu! - optužila me ona. - Našao si drugu.
- Nisam našao drugu - tiho sam odgovarao. - Ne treba mi druga.
- Zašto onda ne dozvoliš da dođem?
- Bogamu! - prasnuo sam konačno. - Iz jednostavnog razloga što nemam nikakve seksualne želje. Zar si već zaboravila …
- Ja ću se pobrinuti za to.
- Anita!
- Pa dobro, onda! - odrezala je. - Uživaj.
Htio sam joj reći kako uopće ne uživam, ali sam onda shvatio da je prekinula vezu.

Prije samo nekoliko mjeseci osjećao sam i te kakvu želju, pa sam uživao punom snagom u Aniti, a bogami i ona sa mnom. Provodili bi dane i noći u mom zamračenom stanu i vodili ljubav na kauču u dnevnoj sobi i u krevetu u spavaćoj sobi.
- Moramo iskušati i fotelje - predložila je Anita raspojasano.
- Zašto ne? - pristao sam odmah.
Iskušali smo ih. I ne samo njih, već i sav ostali namještaj. Novi, upravo kupljen i koji mi je Anita pomogla izabrati. Bili smo neumorni u izazivanju naslade.
A onda, iznenada, jednom nisam mogao. Uzalud se Anita usredotočila na moje zadovoljstvo: nikako nije išlo.
- Događa se - naposljetku je odustajući rekla Anita. - Ne nerviraj se. Svima se to događa.
- Meni se ne događa - rekao sam. - Barem do sad nije ...
- Možda da pojedeš malo mesa ...
- Ne govori to! - prekinuo sam je. - Ne mogu shvatiti da uživaš u mesu. Mrtva životinja. Lešina. Jer to nije ništa drugo.
- Ne pretjeruj, macane - rekla je Anita i privila se uz mene. - Da ti kažem nešto.
- Kaži.
- Pišeš dječje priče, protiv nasilja si, mrziš silu, postao si sasvim mekan, je li tako?
- Tako je.
- Paaaa - otegnula je ona smijuljeći se - možda te zbog toga majka Priroda i ovdje počela činiti mekanim.
Ispružila je ruku i prstom pokazivala i nije bilo mjesta sumnji na koji dio mog tijela misli. Porumenio sam.
- Anita! - prijekorno sam rekao. - Pa što ti je? Nikad nisi bila gruba.
- Samo se šalim.
- Grubo. Na moj račun
- Nisam te htjela povrijediti - rekla je privijajući se uz mene, gola, prelijepa, a opet, zbog nečeg nisam osjećao želju za njom. - Pa ti znaš da te volim upravo zbog toga što si blag. Veoma blag.
- Ponekad mislim, kako želiš da sam malo manje blag - odgovorio sam odmičući se od nje i počevši se oblačiti: sastanak je gotov, poručio sam joj tako. - Kao da ponekad voliš silu, snagu.
- Ozbiljno? - upitala je radoznalo. - Tako ti djelujem?
Nisam joj odgovorio i bio je to posljednji put što me posjetila u mom stanu. Posjetila me i ovdje, u bolnici, naravno.
- Znala sam! - dramatično je uzviknula, sjela na moj krevet i poljubila me. - Bila sam sigurna kako nisi sasvim svoj.
- Ili tvoj - nisam odolio, a da je ne bocnem.
Vrijedilo je vidjeti njen osmjeh. Naravno, posjećivala me svaki dan u bolnici iz koje sam želio što prije izaći, više se uopće ne osjećajući slabo ...

... već naprotiv, živnuo sam kako već odavno nisam. Osjećao sam kako me život zove. Kao da sam se preporodio. Kao da nisam onaj koji je prije nekoliko dana dovučen u bolnicu.
- Sve smo dogovorili - reče primarius i ja klimnem: ne mislim više na prošlost, budućnost me zove. – Zaključili smo da je, sideropenična anemija nastupila zbog nekonzumiranja životinjske hrane. Jednostavno niste unosili u organizam dovoljno željeza. Obećali ste prekinuti sa vegetarijanstvom. Još je dug put pred vama do potpunog ozdravljenja. Nemojte se igrati zdravljem.
- Obećao sam – priznajem.
- Onda je to sve! - oštro reče primarius, pa se okrene svojoj sviti: - Idemo dalje!
I svi odlepršaju osim mlade sestre koja mi sramežljivo gurne knjigu dječjih priča u ruke: moja posljednja knjiga.
- Molim, hoćete li se potpisati - reče nelagodno, pa doda: - Za moju nećakinju.
- Kako je nećakinji ime? - upitam je ljubazno: sutra izlazim i mogu još jedan dan biti ljubazan.
- Alka - odgovori ona. - Zove se Alka.
"Za Alku", napišem polako, jer nisam htio žvrljati uobičajenim "krasopisom", "da uvijek bude jaka i pobjeđuje u životu".

Nastojim se priključiti svakidašnjici, upasti u kolotečinu. Teško mi je to, jer uvijek se iznova čudim svojoj novootkrivenoj snazi. Prije nego li sam dobio transfuziju, bio sam slab poput mačića, a nisam toga bio ni svjestan. Sad se odjednom osjećam silno snažan. Naravno da nisam silno snažan, znam to, ali prema onom prijašnjem stanju, prije transfuzije, ovo je neusporedivi napredak. Ponovo se budim onako kako se pravi muškarac mora buditi: sa erekcijom. I svakog jutra osjećam novi priliv snage. Jači, svakog jutra snažniji. Mišići kao da mi bujaju, čvrsti su, glatki i napeti i željno očekuju akciju. Mnogo se krećem, vježbam, pomišljam i o odlasku u teretanu. Nikad prije za takvim stvarima nisam osjećao potrebu. Sad je odjednom tu i ne da mi mira. Ne shvaćam samog sebe. Prije sam bio knjiški moljac, predan čitanju i istraživanju sa papučama na nogama, zavaljen u udobnu fotelju, u prijatnoj toplini. A sad odjednom, gotovo preko noći, kao da postajem atleta. Osjećam potrebu za fizičkim naporima, potrebu iscrpiti se, umoriti, a kao da se događa suprotno. Postajem neumoran. Svakog dana sve više ...

Anita je došla po mene u bolnicu, odvezla me u stan svojim kolima, pridržavajući me ispod ruke, dok smo hodali onih nekoliko metara, koje smo morali prohodati. Naravno da sam se bunio, ali uzalud.
- Šuti! - zapovjedila mi je. - I uživaj. I ne buni se. I ni ne pomišljaj na to, da ću otići i pustiti te samog ovog prvog dana. Spavati ću kod tebe. I ništa neće moći moju odluku promijeniti.
Popustio sam. Iako sam se želio posjesti ispred monitora i izbaciti priču iz sebe, koja mi je ležala na dnu stomaka, teška poput kamena.
- Piši - rekla je Anita pročitavši mi želju iz očiju. - Ja ću za to vrijeme prirediti slasni objed kojeg ćemo zaliti dobrim crnim vinom.
Pisao sam, povremeno poput razmaženog šteneta njuškajući mirise koji su dopirali iz kuhinje. U neko doba osjetim Anitu iza sebe: čitala je preko mog ramena, stojeći nepomično, tiho.
- Isuse blagi! - promrmljala je. - Pa ovo nije priča za djecu. Do sada si uvijek pisao za djecu. Zašto...
- Ne znam, Anito - odgovorio sam. - Ta mi se priča mota u glavi još od drugog dana u bolnici. Samo na nju mislim.
- Koliko divljeg seksa! - zapanjeno, ali i sa zadovoljstvom u glasu rekla je Anita. - Zar si postao seksualni manijak? Kako će priča završiti?
- Ne znam.
- Ne znaš? Kako to ne znaš?
- Priča kao da ima svoju volju - rekao sam nevoljko, jer ne volim razgovarati o pričama koje nisu gotove, dok se još rađaju, oblikuju, jer tada još samo meni pripadaju, moje su, samo moje, a kad ih pustiš na čitanje, gotovo je: nikad više nisu sasvim moje. - Uostalom, je li gotov objed? Priznajem da zamamno miriše.
Jeo sam polako, pažljivo osluškujući organizam. Meso je bilo dobro pečeno, mirisno i kako sam sa iznenađenjem ustanovio, jeo sam ga sa uživanjem.
- Je li dobro? - zabrinuto me upitala Anita.
- Više nego dobro - odgovorio sam.
- Vidiš? - rekla je ponosno. - A sad malo crnjaka. To je dobro za tvoju krv.
Jeli smo i pili dok nismo ispraznili bocu. Kad smo bocu dokrajčili, osjećajući u stomaku prijatnu toplinu, Anita ustane i počne raspremati stol.
- Sad se možeš vratiti pisanju - dobacila mi je preko ramena.
- A da umjesto toga ...
Nisam završio rečenicu, jer nije bilo potrebno. Anita mi je prišla i zagrljeni pošli smo u spavaću sobu: bilo je dva sata poslijepodne.
Iz nje smo izašli u pet, da bi se u nju ponovo vratili oko deset. Ujutro sam se probudio i sa čuđenjem ustanovio, kako mi nije bilo dovoljno naslade sa Anitom.
- Dobila sam sasvim novog ljubavnika - rekla je to prvo jutro zajedničkog buđenja nakon izlaska iz bolnice Anita, primijetivši što se događa, pa se našalila: - Možda ću još i biti zahvalna zbog tvoje nekadašnje nemoći.

Htjela se doseliti k meni, Anita. Nisam pristajao na to. U meni se sve snažno odupiralo tom prijedlogu, iako razumnog razloga za to nije bilo. U redu, volim samoću. Ali volim i Anitino društvo. Pogotovo volim naša zajednička jutarnja buđenja, kad ustajemo zajedno, pijemo kavu, tuširamo se i vraćamo u krevet da bi sa vođenjem ljubavi otpočeli novi dan. To nam je postao novi običaj, kojeg oboje neobično volimo. Ta naša jutarnja vođenja ljubavi ne mogu se usporediti ni sa čim. Rušimo sve barijere i ludo se predajemo jedno drugom i činimo ono što ne činimo čak ni pod okriljem noći. Otkrivamo se, bez stida, bez zadrške.
- Bilo bi nam još bolje - tvrdi Anita - kad bi živjeli zajedno.
- Ne bi bilo bolje! Jer ne može biti bolje! - tvrdim ja i ne popuštam: čuvam svoju slobodu, ma što to značilo. - Bolje je ovako. Nikad ne dosadimo jedno drugom.
- Voliš li me? - uvijek iznova bi pitala.
- Ne moraš me to ni pitati - odgovarao bi uvijek.

I na tome bi ostajalo. Sve do onog dana, bolje reći noći, kad sam odjednom ustao iz fotelje u kojoj sam napola ležao i gledao stari vestern. Zgrabio sam vindjaknu, navukao tenisice i izašao u noć.
Na izlazu iz zgrade dočeka me susnježica nošena leden burom. Na čas pomislim kako bi se trebao vratiti, ostati u toplom stanu, ili barem obući nešto toplije. Ali to je trajalo samo djelić sekunde, a odmah se zatim, zavukavši ruke u džepova traperica, zaputim prema autobusnoj stanici.
Bližilo se jedanaest i nije bilo mnogo ljudi na ulicama i osjetim, iako nisam znao zbog čega, zadovoljstvo zbog toga.
- Hej, ljepotane! - pozove me jedna od prijateljica noći iz tame: sklonila se u vežu i lagano drhtala. - Da ti podarim malo topline?
- Čini se, da je tebi potrebnija nego meni.
Djevojka se nasmije, a njene crne i umorne oči na jako mladom licu za trenutak bljesnu.
- Dobro si raspoložen - reče mi i primakne se sasvim blizu: njene grudi dotaknu moje. - Otiđeš li sa mnom, još ćeš više biti raspoložen. Nema toga što ja ne znam i što ne radim.
- Sve radiš? - upitam tiho.
- Baš sve! - odlučno odgovori ona.
- Pođimo - naglo odlučim. - Je li daleko?
- Ima sobu odmah ovdje - reče ona. - Na prvom katu.

Tri dana kasnije otišao sam k svojoj liječnici. Gledao sam u nju dok je ona nešto piskarala, prije toga uljudno me zamolivši da sjednem. Čekao sam strpljivo.
- Evo, gotovo je - reče nakon kraćeg vremena. - Kako vam mogu pomoći?
- Primjećujem neke promjene na sebi. Čudne.
- Kako to mislite?
- Pa ... - zamucam: kako joj reći da sam otišao sa kurvom i ...
- Ne ustručavajte se - reče mi liječnica.
- Vi naravno znate, da sam primio transfuziju - kažem joj.
Ona klimne.
- Je li moguće, da transfuzija utječe ... - ponovo sam zapeo.
- Utječe na ...? - ponuka me liječnica.
"Do vraga sve", pomislim. "Neka misli što hoće!"
- Na promjenu ličnosti! - bubnem i uspravim se odlučno u stolici. - Ponašam se onako kako se nikad ranije nisam ponašao.
- Kako se to ponašate?
- Ma to i nije važno - odgovorim joj, a u sjećanju mi bljesne tamna i oskudna soba one prostitutke i njena kosa kako se njiše od siline mojih udaraca. - Ponašam se kao da to nisam ja.
Izbjegavajući doktoričin pogled, prisjećao sam se one noći i zadovoljstva kojeg sam osjetio tukući kurvu. Jecala je pod mojim udarcima, ne znam koliko zbog glume, a koliko zbog istinske boli, jer to mi je zadovoljstvo papreno naplatila. Kad sam odlazio od nje, brzo hodajući kroz ledenu noć, nisam mogao, a da se ne zapitam, kakvo li bi tek uzbuđenje to bilo, kad ne bih platio za takvog što? Kad bi pljusnuo Anitu i kad bi je … ali sam odmah otjerao te misli: ni pomisliti ne smijem na to.
- Ne želite mi reći - zaključi doktorica. - A morali bi mi reći.
- Pa dobro - popustim: ipak je ona liječnica. - Upotrijebio sam silu sa jednom ženom. Udario sam je. Nikad to prije nisam učinio. Ni u snu nisam nikad nikog udario. Nisam mogao. Jednostavno nisam mogao. A sad mogu. I uživam u tome ... čini mi se.
- I mislite, da vam se karakter promijenio radi dobivene transfuzije? - upita me liječnica pročitavši mi misao.
- Iskreno, ne znam što misliti - priznajem joj. - Ali me sve to čudi, bolje reći zapanjen sam. Ne mogu se prestati čuditi prohtjevima koji mi se javljaju i kojima moram udovoljiti.
- Na primjer? Imate li sad neki prohtjev?
- Na primjer? Sada? - Malo sam razmislio. - Imam. Jede mi se veliki i sasvim krvavi odrezak.
- Pa to nije ništa neobično. Mnogi ga vole upravo krvavog jesti.
- Ali, doktorice! - rečem joj. - Ja sam bio vegetarijanac. Sve do prije mjesec dana!
- Smirite se - blago mi reče ona i osmjehne se. - Morate shvatiti, da ste bili na rubu smrti. Još malo, da ste čekali još samo jedan dan ... bilo bi kasno, to znate, zar ne?
- Rekli su mi.
- Eto, izvukli ste se. Zahvaljujući transfuziji. I pravovremenom dolasku u bolnicu. Inače ... Pazite, ovo nikad ne bih ponovila pred nekim liječnikom ili javno rekla, ali izgleda da ne znamo baš točno kako transfuzija može djelovati na pojedine osobe. Pazite, naglasak je na "može" i "pojedine osobe", ne na sve. To je izuzetak, veoma rijedak izuzetak. Nikako pravilo! Jasno?
- Sasvim jasno - rečem joj i ustanem. - Hvala vam. Sad barem znam da nisam skroz poludio.
Ravno iz njene ordinacije otišao sam u obližnji restoran i smazao gotovo sasvim krvav odrezak sa ogromnim uživanjem, pitajući se za to vrijeme, da li večeras pozvati Anitu, ili se ponovo prošetati do autobusne stanice.

Tu kišovitu večer nisam pozvao Anitu: odabrao sam prošetati se do autobusne stanice. Trebalo mi je uzbuđenja, pravog uzbuđenja, a sa Anitom ... pa, sa dragom je Anitom seks bio dobar, ali nekako predvidljiv, tih, sramežljiv. Što prije nisam primjećivao, prije nego li sam otkrio pravo, istinsko uzbuđenje koje su mi pružale ljepotice noći. Sad sam ih već nekoliko poznavao iz viđenja i one bi me, dok bi sa rukama u džepovima prolazio pored njih, tiho pozdravljale, poput starog znanca, a opet diskretno, tako da obični prolaznici nikad ništa ne bi primijetili.
- Tražiš Stelu? - upita me jedna tiho, kad sam već po treći put prošao pored nje.
Zaustavim se na kiši, nisam ponio kišobran, kiša mi nikad nije smetala i zagledam se u ženu: tridesetih godina, visoka gotovo kao i ja i crvene, naravno obojene kose. Oči boje lješnjaka radoznalo su sjale pod neonskim osvjetljenjem. Znao sam da joj je ime, bolje reći nadimak, Keti.
- Tako je - rečem joj. - Baš nju tražim.
- Nećeš je naći - reče ona i zakorači prema meni: malen, oklijevajući korak. - Oporavlja se.
- Oporavlja?
- Prošli si put malo pretjerao - obavijesti me crvenokosa Keti sasvim tiho: samo smo nas dvoje mogli čuti naš razgovor. - Još nije u stanju raditi.
- Ah! - Zatečen viješću, osjećajući laganu nelagodu, pogledam u stranu. - Žao mi je što to čujem. Pa ništa onda ... idem ja ...
- Čekaj! - brzo će Keti. - Mogu ti ja pomoći. Umjesto Stele.
- Znaš li ...
- Znam - prekine me Keti odlučno. - I pogledaj me: mogu mnogo više podnijeti, nego mršavica Stela. Ali i naplatiti ću ti više.
- To me uopće ne iznenađuje - rečem joj zadovoljno, posjednički polažući dlan na njen snažan bok. - A još manje zabrinjava.
- Pođimo! - pozove me Keti. – Dosta mi je kiše!
Pošli smo kroz kišu u susret uzbuđenju. Mom uzbuđenju. Ketinom bolu. I zaradi.

Večeras dolazi Anita, a ja bih više volio da ne dolazi. Još mi u nosnicama treperi miris krvi koja se slijevala niz Ketina leđa, a koju sam na kraju, prije nego li ću otići, gotovo svu polizao.

- Hoćeš li biti dobro? - upitao sam je odlazeći, već sam i vrata otvorio, kad sam se iznenada prisjetio pristojnosti.
- Ne brini, hoću - odgovorila je Keti, ležeći gola na trbuhu: gola i snažna leđa bila su joj prošarana plavo-žutim masnicama: udarao sam je gumenim crijevom, kojeg mi je ona prodala za besramno visoku svotu. Ali silno sam ga želio držati u ruci i njime gospodariti Ketinim tijelom. Briga me za lovu. - Doći će djevojke i njegovati me.
Po toj njenoj rečenici shvatio sam, kako su se moji noćni pohodi pročuli i kako će biti bolje da se jedno vrijeme primirim, ukrotim svoje divlje strasti. Jer pretjeram li ...

Odjekne zvonce na vratima, Anita nema ključ, nikom nikad nisam dao ključ svog stana. Ustanem i odgurnem misli koje su me opsjedale i priđem otvoriti joj vrata.
- Mirišeš poput životinje - reče mi Anita nakon poljupca. - Što se to događa?
- Ništa se ne događa - odgovorim joj štipajući joj stražnjicu sapetu u traperice, ne bi li joj skrenuo misli i ispitivački pogled.
- Sumnjiv si mi - reče ona hodajući ispred mene u kuhinju. - Donijela sam odreske i bocu vina. Crnog. Za tvoju krv. Jesi li gladan?
- Uvijek mogu jesti.
- Primijetila sam to.
Stojeći mi okrenuta leđima, vadi namirnice iz velike i crne torbe: često se pitam čega li sve nema u toj ogromnoj torbi.
- Apetit ti je ogroman. I ne samo za hranom – reče.
- Nego?
- I za ovim - odgovori Anita, brzo se okrene, a ruka joj sune prema mom međunožju: u trenu sam se uzbudio. - Vidiš?
Zgrabio sam je i privukao k sebi, a desni dlan položio na njeno međunožje, stisnuvši je, a raspalilo me to, što je Anita blago odmakla noge, dajući mojoj šaci prostora. Kao da nije imala traperice na sebi, kao da je bila sasvim gola, tako je djelovala na mene tog trenutka.
- Gledaš me poput vuka.
- Ja i jesam vuk. Zločesti.
- Pojedi me!
Ugrizem je za vrat. Anita vrisne, a ja se malo odmaknem i pogledam joj lice ukrućeno u divljem izrazu kakvo još nikad nisam vidio. Primijetim trzaj glave i već su njeni zubi bili na mom vratu: ugriz je bio bolan, gotovo nepodnošljiv.
Odbacio sam je od sebe grubim trzajem i počeo se svlačiti, gledajući Anitu kako čini to isto. Svlačeći se, dahtali smo i približili se kauču u dnevnoj sobi. Bio sam brži, već sasvim gol, dok se ona još mučila sa trapericama. Sagnuo sam se, gurnuo je na kauč i uhvativši rubove nogavica traperica, strgnuo ih sa nje jednim snažnim trzajem, zbog kojeg umalo nije pala a kauča. Zadahtala je.
Umjesto poljupca, pljusnem je otvorenim dlanom po obrazima. Glava joj se zanjihala, oči još jače zaplamtjele.
- I ja mogu udarati - reče kroz stisnute zube.
- Udaraj! Koliko god možeš i hoćeš.
Prihvatila je igru. Udarali smo se istovremeno vodeći ljubav. Ako je to bilo ljubav. Znoj je tekao sa naših tijela, uskoro se pomiješavši sa krvlju. Krvarile su joj usnice: pogriješila je u jednom trenutku i liznula usnice, a ja je upravo u tom trenutku pljusnuo. Krv joj je iz jezika šiknula poput gejzira.
- Jebeni gade! - vrisne i raspali me šakom po nosu, otimajući se i odmičući se od mene.
- Kuda? - zarežim na nju. - Gdje misliš pobjeći? Ne možeš pobjeći od mene!
- Gade! - zavrišta ona.- Pusti me, gade!
To me još više raspaljuje, shvatim, dok je grubo hvatam za bokove, okrećem joj stražnjicu prema sebi i zabijam se u nju. A čitavo je vrijeme, kad god uhvatim prilikom u njenom otimanju, udaram po leđima, stražnjici, a ona vrišti i to kao da mi daje snagu i ...

Konačno dođem k sebi i ne vjerujući gledam u prizor ispred sebe. Klečim na kauču, udišući pohlepno zagrijani zrak, a između mojih bedara leži Anita. Čitavo joj je tijelo umotano u crvenilo koje ističe iz nje. Jesam li konačno prešao granicu? Je li mrtva?
Ustajem i stojeći pored kauča, zurim u Anitu. Konačno je blago okrećem na leđa.
- Anita - tiho je zovem.
Tišina. Tišina kakvu još nikad nisam čuo. Zurim u Anitine beživotne oči koje me bezizražajno gledaju i koje me ne vide.
- Anitaaaaaaaaaaaaa! - vrisnem lud od bola, još luđi od straha. - Nisam htio! Nisam htio! Nisam htio!

- Probudi se! - Anita mi trese rame, dok ja sa nerazumijevanjem gledam u nju. - Nešto jako ružno sanjaš. Probudi se! Što to nisi htio?
- Ne znam, ne znam - mucam i privijam se uz nju.
- Smiri se - govori mi ona. - Ispričaj mi.
- Ne mogu - odgovorim joj privijajući se uz nju, tražeći toplinu: silno mi je potrebna njena toplina. - Ne mogu ... ali mogu ti dati ključ od stana. Dođi živjeti sa mnom. Ti si nježna. Ti si blaga. Toliko volim tvoju blagost. Treba mi tvoja blagost.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.