Poslije

Senka se čvrsto vješa o moju desnu ruku, dok je lijevom grlim: jeca na mom ramenu, ne može zaustaviti suze. Oko nas tuga, okruženi smo tugom, a nebo je posivjelo, prijeti kišom.
- Sad, kad smo je pokopali, moramo primiti naše prijatelje - reče mi tiho kroz jecaje. - A ja bih se najradije sakrila u neku tamnu rupu i plakala, plakala ...
- Dovoljno si plakala - kažem joj tiho, odlučno: moram ostati priseban, iako se sve kida u meni. - Senko, moraš se smiriti. Naravno da će nam prijatelji doći u kuću i ti ćeš ih lijepo dočekati. Računam na tebe.
- Bez brige - odgovori ona brišući oči, podnadule od prekomjernog plakanja. - Biti će sve kako treba biti.
- Nisam ni sumnjao u to.
Pogreb je upravo završio, sitna kišica počinje, a u meni se javlja luda misao, kako će mojoj, našoj malenoj, biti hladno. Stresem se na tu misao i nastojim je odagnati.
- Je li ti dobro? - pita me Senka.
Klimnem. Ne usuđujem se progovoriti. Poslije svega što smo prošli, dok nam je jedanaestogodišnja kći umirala od koštanog sarkoma, osjećam se začudno dobro: nisam klonuo, ali osjećam kako mi se život rascijepio na dvoje: na prije i poslije.
Sad je poslije, poslije Alenke, našeg jedinog djeteta, uvijek će nadalje za mene biti poslije. Tjeram misli koje me pritišću svojom težinom. Moram ostati čvrst. Još samo malo …
- Stari, ne mogu ti reći koliko mi je žao - prilazeći govori mi kolega sa posla. - Budi hrabar. Ako ništa drugo, mala ima sada mir. Nakon svega.
Klimam. I rukujem se na sve strane, dok stojimo pored automobila kojim ćemo se odvesti kući. Kišica se i dalje lagano spušta, kao da se prikrada, a nitko nema kišobrana: sijalo je sunce prije samo sat vremena. A sad sivilo, posvuda sivilo.
- Uđimo u kola i krenimo - odlučno kažem glasno, obraćajući se svima. - Ovako ćemo pokisnuti: sve jače pada!


Dok lagano milimo kroz ulice grada, kiša pljušti i sve je usporeno. Prisjećam se osmijeha Alenke, onog osmijeha prije nego li je bolest napala svom snagom. Zatim mi bljeskaju kasniji osmijesi, tužni i hrabri. Uvijek se osmjehivala, jadna mala. Čak i onda, kad smo znali da je bolovi razdiru. Kao da nas moli za oproštaj.
- Jadničica - govorila je moja žena. - Koliko samo trpi! Kad će se već jednom to završiti?
Pogledao sam je, a ona je tek zbog mog pogleda postala svjesna svojih riječi, izgovorene težine.
- Nisam tako mislila - promucala je zbunjeno.
- Šuti, molim te šuti - tiho sam joj rekao. - I ja to želim. Ne mogu je više gledati kako se muči.
- Jesmo li monstrumi? - upitala me Senka. - Kad tako razgovaramo pored našeg umirućeg djeteta?
- Nismo monstrumi - odgovorio sam, a grlo mi se stezalo. - Umorni smo, previše smo umorni. To je.
Bilo je još sličnih razgovora, teških, ispunjenih suzama, jecajima. Više toga neće biti. Sad je to iza nas. Gotovo je. Mala je mrtva, pokopana. I ma kako ružno zvučalo, na neki sam način odahnuo. Ostala nam je tuga. Kako sa njom izaći na kraj? Ne znam i bojim se trenutka, kad nas i posljednji prijatelji napuste, a Senka i ja ostanemo sami, u tišini dnevne sobe u kojoj više nikada neće odjeknuti smijeh naše malene.


Nastupio je taj dugo očekivani trenutak, za kojeg sam se uzalud nadao da neće nastupiti. Ostali smo sami, Senka i ja, u tihom stanu, u kojem su još malo prije romorili glasovi poput kiše koja udara nemilice u staklo.
- Zvati ću te sutra - rekao mi je šef, koji je ostao posljednji. - Ispavaj se. Nekoliko dana tamo-ovamo ... Nije važno, samo se priberi, opravi malo.
- Hvala - odgovorio sam, a najradije bih odbio ponudu i sutra ujutro otišao na posao, ali ostaviti Senku samu...
Senka stoji bespomoćno na sredini velike dnevne sobe, u kojoj kao da još i sad odjekuju glasovi. Ruke su joj nemoćno klonule uz bokove.
- Malo ću pospremiti - reče jedva čujno.
- Dobro - složim se, jer znam da će pospremanje nereda koji je ostao iza gostiju, pomoći joj srediti misli. - Idem se istuširati, pa ću prileći. Zašto mi se ne pridružiš, kad malo pospremiš?
- Hoću - pristane ona. - Umorna sam, sasvim umorna.
- Nemoj dugo - dobacim joj odlazeći pod vrući tuš i radujući mu se.


Umalo da nisam zaspao, kad osjetim kako se Senka polako uvlači u krevet. Zagrlim je i uživam u toplini njenog tijela. Tražeći utjehu, Senka se sasvim priljubi uz mene, prebacivši lijevu nogu preko mojih nogu. Osjećam njen topli dah na vratu, toplinu duge i svilenkaste butine. Osjećam želju koja raste. Od kad nismo? Ne mogu se sjetiti ...
Okrećem se prema Senki i pogledom uranjam u njen, tražeći odgovor na nepostavljeno pitanje. Oči su joj prepune bola, ali i još nečeg i naginjem se nad nju i ljubim joj usne koje se rastvaraju, a njen vrući i vlažni jezik ...


- Jesmo li životinje? - pita ona kasnije, dok ležimo u polutami sobe.
- Nismo životinje - odgovaram joj. - Samo dva ljudska bića, koja su uzajamno podijelila toplinu, koja im i te kako treba.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.