Susjede

Onog jutra, kad je odlazeći na posao, umalo se sudarila sa susjedovim automobilom, počelo je odbrojavanje, a da nije bila ni svjesna toga. Od tog je dana prošlo izvjesno vrijeme i ona je već zaboravila na taj sitni incident,ali nešto se u njenom organizmu pokrenulo i pošlo na svoj nezaustavljivi put. Bez povratka.


Vanja, zaključavajući vrata stana, začuje otključavanje susjednog stana, pa se nasmiješeno okrene da pozdravi svoju dobru poznanicu Ingrid.
- Dobro jutro, ljepotice! - pozdravi je nasmijano.
- Dobro jutro! - isto tako nasmijano odgovori Ingrid. - Tko mi samo to govori. A pogledaj se! Sjajiš danas!
- Tko mi kaže! - odgovori Vanja.- A ti? Još ni jednu ovu krpicu nisam vidjela na tebi. Dolazi danas?
- Dolazi! - odgovori Ingrid, a smeđe joj i krupne oči radosno bljesnu. - Pomalo me hvata panika.
- Panika? - Crne se obrve Vanje podignu u vis. - O čemu govoriš? Pa već se gotovo tri mjeseca dogovarate o tom sastanku. Čemu panika?
- Strah me je da se nešto ne izjalovi - prizna Ingrid.
- Ah, šuti! - nestrpljivo reče Vanja i odmahne rukom, pa uhvati prijateljicu pod ruku: počnu se spuštati niz stepenice, polako se približavajući prizemlju sa trećeg kata, na kojem su stanovale. - Sve će biti dobro, da bolje ne može biti. Uvjerena sam da ćeš uživati. A ja ću iz svog stana napeto osluškivati zvukove.
- Vanja! - uzvikne Ingrid i iznenađeno je pogleda: ovakvu Vanju ne poznaje.
- Što, Vanja? - upita smijući se Vanja. - Zar si od onih koje su tihe dok vode ljubav? Ja obožavam vriskati!
Ingrid ne odgovori: svom silom se nastoji sjetiti kako se ponaša prilikom vođenja ljubavi. Je li glasna? Govori li što? Odustane od toga sliježući ramenima.
- Iskreno da kažem - odgovori prijateljici u trenutku kad stupaju na ulicu - uopće ne znam kako se u tim trenutcima glasam i glasam li se uopće.
- Morala bi znati - odgovori Vanja. - Imaš trideset i pet i morala bi znati kako se ponašaš dok ...
- Ah, prestani, molim te! - uzvikne Ingrid, osjećajući se nelagodno, bojeći se rumenila kojeg je već počela osjećati kako joj navire u lice.
- Sramežljiva mala djevojčica - podrugljivo reče Vanja, pa uz osmijeh promijeni temu. - U koliko dolazi?
- U šest.
- Ah, znači, kad budem dolazila sa posla, ti ćeš već uživati.
- Ali Vanja! - uzvikne Ingrid. - Pa nećemo odmah skočiti u krevet!
- Zašto ne? - upita Vanja. - Ja bih! Sam bog zna da dovoljno dugo pripremate to. Svaku ste večer prikovani uz komp i razgovarate do iznemoglosti. A telefonski ti je račun probio samo nebo. I nemoj mi samo reći, kako niste imali vremena o svemu razgovarati i sve dogovoriti. Nema se više što reći: sa riječi prijeđite na djelo!
- Vanja!
- Zgrabi ga čim uđe u stan - nastavi Vanja otključavajući vrata automobila - i baci ga na krevet. Preuzmi stvar u svoje ruke. Ne daj mu mrdnuti. Nisi se već poševila ... koliko ono?
- Ah, nemoguća si! - odgovori joj Ingrid, ali smiješak, koji joj titra u uglu usana, odaje njeno zadovoljstvo, nikako ljutnju. - Pričati ćemo u ponedjeljak.
- E, to se varaš! - odbrusi joj Vanja, sjedeći za upravljačem i startajući motor. - Sutra ću ujutro pozvoniti ti na vrata: slutim da neću imati šećera za kavu ...
- Samo se usudi!
Vanjin smijeh, pomiješan sa protestnim krikom motora, odjekne kroz jutro, ostavljajući Ingrid samu, zagledanu za odlazećim automobilom.


Osmjehujući se i dalje, Ingrid uđe u svoja kola i pažljivo krene. Ne treba joj neka nezgoda, ne ovog jutra, ne danas. Danas mora biti sve savršeno, ništa ne smije prepustiti slučaju, ništa zanemariti. Vanja je u pravu: suviše dugo čeka ovaj dan. Tri se mjeseca poznaju, a ni jednom nisu bili zajedno, osim onog prvog dana, bolje reći večeri, kad su se upoznali na prijemu ...


... koji je priredila tvrtka u kojoj je radila Ingrid. Onako visok, crnokos, orlovskog nosa i oštrog pogleda, odmah je privukao njenu pažnju i osjetila je drhtaj u utrobi, kad je naslutila kako joj se približava.
- Budite malo sa mnom, molim vas - rekao joj. - Inače me neprestano dave sa novim prijedlozima. A trebali bismo se opustiti, na ovakvim okupljanjima, zar ne?
- Sasvim ste u pravu - odgovorila je Ingrid i zagledala se u njegove tamne oči.
- Robert - kratko joj se predstavio. - Vaš suradnik iz Splita.
- Ingrid - odgovorila je, znajući već kako će Robert ostaviti trag u njenom životu.
- Popijmo nešto -predložio je.
Pijuckali su i razgovarali, ne primjećujući radoznale poglede na sebi. Te se večeri nisu odvajali, a kad je prijem završio, Robert ju je zamolio za broj mobitela i kad mu ga je bez oklijevanja izdiktirala, odmah ga utipkao u svoj mobitel.
Treperila je nekoliko dana u očekivanju njegovog poziva. Kad ju je konačno nazvao, bila je sasvim nespremna. Tjedan je dana već prošlo i bila je uvjerena kako je neće ni nazvati, a on je nazvao upravo u trenutku, dok se tuširala, dok je bila sasvim gola i mokra i osjećala se ranjivom.
Nije to bio prvi njegov poziv tog dana: zvao je još četiri puta i razgovor je uvijek dugo trajao.
"Ponašamo se poput zaljubljenih gimnazijalaca", mislila je Ingrid, ali ona prijatna toplina koja bi je obuzela istog trena kad bi mobitel zazvonio, neobično joj je prijala. I primjećivalo se to na njoj.
- Pa ti sjajiš - rekla joj je njena prijateljica i susjeda Vanja, dok su pile kavu. - Tko je u igri? Poznajem li ga?
Ingrid je samo tajanstveno odmahnula glavom, a kosa boje žita joj se zatresla, smeđe joj oči potamnile.
- Oooo, pa ti si zaljubljena! - iznenađeno je primijetila Vanja.
I upravo tog časa, Ingrid je toga postala svjesna: zaljubila se u neznanca kojemu se u telefonskim razgovorima sasvim otkriva. Jer dogovorili su se biti sasvim iskreni jedno prema drugome.
- Bez iskrenosti nema ničeg - rekao je Robert.
- Slažem se - pristala je Ingrid. - Uvijek samo iskreno.


"Tri mjeseca iskrenosti", pomisli Ingrid parkirajući i izlazeći iz kola. "Večeras ćemo vidjeti što nam je naša iskrenost donijela".


Nešto iza sedam, Vanja uđe u zgradu i dok se polako uspinje na treći kat, osmijeh joj ne silazi sa lijepog lica. Ingrid sad uživa u društvu šarmantnog muškarca i nekako joj je drago zbog toga. Raduje se i zbog mirnog vikenda koji se proteže pred njom, a kojeg namjerava većim dijelom provesti sama u krevetu, čitajući, ne misliti ni na što. Tek je izašla iz jedne prilično gorke ljubavne veze i nije osjećala potrebu ni želju za drugom vezom. Jedno će joj vrijeme samoća biti prijatelj i ljubavnik. Mir nakon nemira.
Otključavajući vrata stana, začuje iz susjednog stana, Ingridnog, veseli i promukli muški smijeh.
- Uživaj, stara moja - promrmlja tiho Vanja, ulazeći u svoj tihi stan. - Uživaj malo i za mene.
Sjećanja na nedavni raskid nakon petogodišnje veze iskakalo je pred nju u slikama koje bi najradije zaboravila. Kad bi mogla. Nastojala je, i dalje nastoji, ali je uvijek iznova nešto podsjeti i bol se vrati, a nepovjerenje prema čitavom muškom rodu raste u njoj. Svjesna je toga i zna kako je to glupo i kako nije u redu, ali ne može si pomoći.
- Vruća kupka i biti ću O.K. - glasno reče samoj sebi Vanja, uključi glazbu na kompjuteru, pa u kupaonici zapali mirisnu svijeću.
- Uhhhhhhhhhhhhhhhh - zaječi, ali od ugode, dok se polako i oprezno spuštala u vruću kupku iz koje dopire prijatan miris. - To je ono što mi treba...


- Odgađamo - reče Robert tiho - a oboje to želimo.
Ingrid ga smeteno pogleda, ali ne ustukne kad joj se Robert približi, već mu korakom priđe bliže. Stojeći u sredini male kuhinje, pored postavljenog stola, za kojim su večerali, ljube se i rukama istražuju jedno drugo.
- Gdje je spavaća soba? - upita je.
Ingrid nemoćno zamahne rukom u pravcu spavaće sobe, a Robert je lako podigne, baš kao da nema težine i odnese u sobu, pa položi na krevet. Polako je počne svlačiti, a Ingrid mu pomaže i želi ga, želi ...


Zaspala je! Voda je u kadi gotovo sasvim hladna. Vanja se zimogrožljivo izvuče iz hladnog zagrljaja vode i žustro počne brisati mokro tijelo. Hladnoća ju je omotala i trlja se sve jače i sve brže, nastojeći povratiti toplinu.
- Glupačo! - reče samoj sebi, gledajući se u ogledalu, plave joj usnice drhture, kosa joj nemoguće strši. - Glupačo!
Ljuta na samu sebe, Vanja pruži ruku, dohvati četku za kosu i brzim potezima je provuče kroz crnu kosu nekoliko puta. Zamahne rukom namjeravajući ponoviti pokret sa druge strane lica, kad joj se odjednom zamrači pred očima, njen lik u ogledalu nestane, a oštra i zasljepljujuća joj bol poput oštrog usijanog noža prođe između širom otvorenih očiju.
Zatim mrak, a tijelo se golo i još uvijek mokro, sruši na hladne pločice kupaonice.


- Aaaaaaaahhhhhhhhhh! - zaviče u tom trenutku Ingrid, tijelo joj se ispod Robertovog napne, a valovi joj uživanja toplo i dugotrajno kupali tijelo, koje se treslo u sladostrasnom grču. - Ahhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhh!


Nekoliko minuta kasnije, mirno leže jedno pored drugog, opušteni tihi, ubrzano dišući, kad se Robert pomakne i ugleda tajanstveni osmijeh koji zrači sa lica Ingrid.
- Čemu taj osmijeh? – blago upita.
- Sad znam – odgovori Ingrid.
- Što znaš?
- Pitala me susjeda, moglo bi se reći prijateljica, spadam li u one koje potiho vode ljubav – reče Ingrid osmjehujući se i dalje, gledajući u Roberta. – Nisam joj znala odgovoriti. Sad znam. I jedva čekam reći joj.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.