Detalji

Silvana pogleda u Terijevo lice, kamuflirano dimom: kao da je namjerno ispustio dimnu zavjesu, sakrivajući pogled.
- Reci nešto - reče Silvana.
- Što? - upita Teri. - Već čitava dva dana razgovaramo.
"To je istina", pomisli Silvana u sebi, ali samo u sebi, dobro se čuvajući da to i ne izrekne na glas. Prekjučer je doputovala i bacila mu se u zagrljaj i dok su hodali prema njegovoj kući, neprestano su jedno drugo nešto zapitkivali, jer nekoliko se tjedana nisu vidjeli, puna tri dugačka tjedna i pitanja je bilo, činilo se, za sva vremena. Sada kao da su nekako nestala, iscrpila se, klonula, pa drijemaju u njima, čekajući rastanak koji će sutra poslijepodne uslijediti. Sa njegove strane posebno. Nije to željela. Moraju razgovarati. Zna vrlo dobro, kako će pitanja, odmah nakon neminovnog rastanka, jer mora se vratiti na posao, u njima početi rasti, iskusila je to. I dok je autobus bude odnosio dalje od Terija, ljutiti će se na samu sebe. Zašto ga nije pitala, ovo, zašto ono ...
- Ti kao da voliš šutjeti - primijeti Silvana, pa srkne malo kave iz šalice, a pogled joj odluta preko Terijevog ramena, zapleše po maloj prostoriji ispunjenoj žamorom gostiju: kao da samo za njihovim stolom šutnja caruje.
"To je istina", pomisli Teri i u neprilici obori pogled: uplašio se i od same pomisli da mu Silvana pročita misao. Od kako je prekjučer doputovala, neprestano razgovaraju, osim za vrijeme ... pa neće valjda i tada razgovarati? Bio je siguran, kako ona ne bi imala ništa protiv. Koliko je ta mogla govoriti! Nije izgovorio toliko rečenica čitava ona tri tjedna, koja je proveo bez Silvane, koliko ih je izgovorio u ova nepuna dva dana. Zbog njena ispitivanja.
Čemu toliko riječi? Voli šutnju, tišinu, mir. Naravno, voli i Silvanu i zbilja mu je lijepo sa njom, ali ... toliko govoriti, pa to jednostavno nije normalno.
- Ništa nemam protiv razgovora - reče on tiho.
- Na čudan način to pokazuješ - primijeti Silvana potišteno. - Kad ti postavim neko pitanje, bilo kakvo pitanje, uvijek odgovaraš što kraće možeš.
- Zar to ne valja? - upita Teri.
- Eto! - uzvikne Silvana. - I sad to činiš?
- Činim? Što?
- Gušiš konverzaciju.
- Molim te, ne pretjeruj.
- Uopće ne pretjerujem - odgovori Silvana živahno. - Tebe kao da ne zanimaju detalji.
- Detalji? - upita Teri. - Kakvi detalji?
- Pa iz mog života - odgovori Silvana. - Koji drugi detalji? Zar ti nisam govorila o tome koliko mi nedostaješ, kad smo ovako razdvojeno ikako neprekidno mislim na tebe, na nas dvoje zajedno? Kako se pitam što u tom trenutku radiš, gdje se nalaziš, o čemu razmišljaš ... pa znaš već, sva ona razmišljanja koja imaju ljudi koji se vole. Zar ti ne razmišljaš o meni?
- Razmišljam.
- I? - Silvana se nagne prema Teriju, a leđa joj se zgrbe u jedan veliki upitnik.
- Što i? - upita on.
- O čemu razmišljaš, kad razmišljaš o meni?
- Paaaaa ... - otegne Teri - zamišljam te golu i ...
- Tebi je sve zezanje! - uzvikne ona, a nekoliko ih gostiju radoznalo pogleda. - Zar ne možeš biti ozbiljan?
- Ozbiljan sam - reče Teri. - Htjela si detalje. I sad kad ti ih pružam, duriš se.
- Ah, zašuti! - prasne Silvana ustajući. - Biti će najbolje da pođemo kući. Kad bolje razmislim, biti će najbolje da se spakiram i otputujem. Pa ćeš moći šutjeti!
Šutke, izbjegavajući je gledati, Teri ustane i polako krene za Silvanom, koja brzim i dugačkim i odlučnim koracima napušta topli lokal, dok joj potpetice čizmica tupo odzvanjaju, govoreći o njenoj ljutnji. Teri zna, osjeća, kako Silvana očekuje njegove ruke na svojim ramenima i njegove riječi kojima je moli za oproštaj, moli je da ostane, da ne odlazi, ne napušta ga. Ali šuti, drži čvrsto stisnute vilice, kao da se boji, kako bi mu riječi mogle nekontrolirano izletjeti, olabavi li samo na tren stisak čeljusti. Neka otiđe. Biti će pravo olakšanje imati kauč samo za sebe, ništa ne govoriti čitavu dugačku lijenu večer, šutjeti u mraku i čekati san. Neka otiđe.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.