nedjelja, 27. siječnja 2008.

Ljubav, ah, ljubav!



Daniela obori glavu onim meni tako poznatim krotkim pokretom, koji odaje preveliku žalost. Duga i crna kovrčava kosa prekrila joj ramena i sakrila njeno blijedo lice, sa izrazito krupnim i blistavim crnim očima.
- Ali zašto? - upita cvilećim glasom, a ramena joj se zgrčila.
Sjedimo u spavaćoj sobi, Daniela podvijenih nogu na krevetu, a ja na stolici: ispred mene stol sa kompjuterom.
- Što zašto? - pitam je, iako razumijem njeno pitanje: moram dobiti malo na vremenu.
- Zašto želiš nešto mijenjati? - pita ona.
- Pa ... - otežem, ali moram odgovoriti: ne postoji drugi izlaz. - Ne ide više ovako, Danielo. Ne više.
- Ali zašto? - pita ona i podiže pogled, ali ne i crnokosu glavu, poput psa kojeg je gospodar nemilosrdno udario. - Ja te volim. Zar ti mene ne voliš?
- Naravno da te volim - brzo joj odgovorim.
- Pa onda? - pita Daniela, a dugi joj se prsti igraju uvojcima kose. - Zašto onda?
- Kako zašto? - pitam začuđeno, ali ne previše. - Pa upravo zbog toga, Bubice. Ne mogu više ovako. Volim te.
- I ja tebe volim - reče ona, podigne glavu, osmijeh joj preleti licem, pa klizne sa kreveta, spusti se na pod i položi mi glavu na koljena. - Sretna sam sa tobom. Ovako. Zbilja sam sretna.
- Ali to nije u redu - protestiram, jer već poduže vrijeme u meni ključa nezadovoljstvo. - Nikako nije u redu!
- Ja sam sretna - kaže Daniela i trlja obrazom moje koljeno. - Zar ti nisi sretan sa svojom Bubicom?
- Znaš da jesam, ljubavi - kažem joj. - A sad ustani i vrati se na krevet, jer ovako ne možemo razgovarati.
Daniela poslušno ustaje i vraća se na mjesto kojeg je malo prije napustila. Sklupča noge pod svoju malu i čvrstu stražnjicu, rukama obujmi ramena, obori glavu, spusti pogled. Tipična poza poniznosti, koju više ne mogu podnijeti. Dosta mi je. Nešto se u meni promijenilo i želim drugačiji odnos. Nekad, u stvari sve do prije dva tjedna, naš me odnos zabavljao, ispunjavao srećom, zadovoljstvom. Razbijali smo ustaljene običaje, nas dvoje, Daniela i ja, smijali se ljudima koji su nas začuđeno gledali i uživali u zajedničkom smijehu.
Ali meni više nije bilo do smijeha: sad mi se plakalo. Zavolio sam je, istinski sam je zavolio i ne mogu više podnijeti, da je tretiram poput psa. Doduše psa kojeg se obožava i kojemu se sve pruža i kojem ne nedostaje ništa, koji ima napretek ljubavi i maženja, ali ...
- Odlučio sam, Bubice - kažem joj tiho, ali čvrstim glasom. - Ovako više ne ide.
- A sjećaš li se što si rekao kad smo počinjali? - pita ona tihim, uplašenim glasom, koji jedva dopire do mene.
Sjećam se, naravno, kako bih mogao zaboraviti. Bilo je to prije sedam mjeseci i ljeto je bilo ...


... pred vratima, a zabava, kojoj sam prisustvovao, počinjala mi je ići na živce, pa sam se odmakao od gužve onih koji su plesali i pošao prema velikom stolu u uglu, na kojem se nalazilo piće. Zgrabio sam bocu ruma i dobro nalio u čašu, radujući se što je boca puna: nitko nije pio rum. Još bolje, mislio sam, dok sam gledao nju, Danielu, kojoj tada još nisam znao ime, kako potišteno i oborenog pogleda stoji pored stola.
Onako sitna, samo sto i šezdeset visoka, ukoliko se o visini uopće može govoriti, obučena u usku i crnu haljinu, na nogama crne čizme, duge i kovrčave crne kose, uopće mi nije izgledala lijepo.
"Jebena darkerica", mislio sam, dok sam je gledao, a ona me samo na tren pogledala i odmah skrenula pogled.
"Uplašeno pseto". pomislio sam i nasmijao se u sebi, pa podboden mamuzama radoznalosti, zakoračio prema njoj.
- Piće? - upitao sam.
Zatresla je glavom, a duga i kovrčava crna kosa, zaplesala je svoj ples i to je bilo jedino što mi se na njoj dopalo.
- Što ćeš popiti?
- Bilo što.
- Zar ti je teško izabrati? - upitao sam i rukom pokazao na desetinu boca ispred nas. - Biraj.
- Ne - odbila je. - Ti izaberi za mene.
Nisam ništa izabrao. Jednostavno sam joj nalio malo ruma iz boce koju sam prisvojio i pružio joj čašu. Srknula je malo i zbunjeno se nasmiješila.
- Prija? - pitao sam posprdno.
- Može se podnijeti - odgovorila je.
- Ali ne moraš - rekao sam joj. - Ukoliko ti se ne dopada.
- U redu je.
- Jesi li uvijek tako pokorna?
- Jesam.
- Baš uvijek?
Klimnula je, a kosa joj ponovo zapleše onaj svoj predivni ples.
- Sve slušaš? - pitao sam je, sad već zainteresiran.
- Sve - odgovori. - Ako se brineš za mene.
- Kako to misliš?
- Ovako - rekla je, zakoračila prema meni, kleknula na lijevo koljeno i liznula mi ruku.
- Ma što to radiš? - pitao sam je začuđeno, ustuknuvši.
- Biti ću tvoj pas - rekla je tiho, polako ustajući. - Tvoj kućni ljubimac. Sve ću slušati, svaku tvoju zapovijed. Samo se brini za mene.
- Ozbiljno to misliš?
- Najozbiljnije.
Povukao sam dobar gutljaj koji me omamio, grijao mi utrobu, grudi, a misao o tome, kako mogu imati vlastitog psa u ljudskom obliku, nije me napuštala.
- Koliko godina imaš? - upitao sam je i još malo otpio.
- Dvadeset i dvije.
- Kako ti je ime?
- Daniela.
- Od sada - rekao sam joj čvrstim glasom, iznenađujući i samog sebe - više se ne zoveš tako. Tvoje je ime Bubica! Jasno?
- Av av! - zalaje ona.


Tako je počelo. Otišla je te noći sa mnom, u moj stan i ostala. Pomamno je vodila ljubav. Pomamno. Nema druge riječi. I ništa drugo nije znala. Ni radila. Ni željela raditi. Ležala bi po čitave dane sklupčana poput pseta, čekala na moj znak. Kad sam joj davao jesti, jela bi. Kad bih je pozvao u krevet, dolazila je. Slušala je. Sve. Bilo što da sam joj naredio, izvršila bi. Po jednim uvjetom: ako bi zapovijed spadala u zaduženja psa.
- Donesi! - rekao bih u parku i bacio loptu, a Bubica bi veselo poskočila, potrčala za lopticom, pronašla je i donijela mi je, a ja bih je potapšao po crnokosoj glavici.
- Dobra Bubica - svaki bih put rekao, a ona bi svaki put tiho zacviljela i liznula mi ruku.
Ljudi iz zgrade u kojoj sam stanovao, počeli su nas čudno gledati. Nije me bilo briga. Bubica to nije ni primjećivala. Poput pravog i odanog psa, vidjela je samo mene. I živjela samo za to da mi udovolji, da mi pruži ugodu. Seksualnu. I toplinu svoje prisutnosti. Bilo je lijepo doći kući sa posla, biti onako dočekan: obigravala bi oko mene, poput sretnog šteneta. Umiljavala se, ljubila me, ispuštajući zvuke zadovoljstva. Uživao sam. Do besvijesti. Nije mi bilo teško brinuti se o njoj, svojoj Bubici. Svom neobičnom kućnom ljubimcu. Kuhao bih sa uživanjem, dok bi me njen odani pogled pratio i svaki put kad bih joj dobacio poneki komadić hrane, zahvalno bi zacviljela.
Jedne sam se večeri vratio kući sa kupljenom psećom uzicom u ruci. Vidjevši je, Bubica je poskočila sa kreveta na kojem je ležala čekajući me i počela dahtati, dok su joj crne oči radosno sjajile.
- Dođi, kujice lijepa - pozvao sam je. - Staviti ću ti ovo oko vrata i izvesti te u šetnju. Sad i da želiš, ne možeš više pobjeći od mene.
Bili smo atrakcija u parku. Svi su buljili u nas, dok smo Bubica i ja prolazili pošljunčenim stazama, na večernjoj šetnji. Bubica, obučena u svoju vječno-crnu haljinu i crne čizme, dugom i crnom kosom koja se kovrčala u milijun kovrča, sa uzicom oko vrata, veselo je koračala uz moj lijevi bok, a pogled joj upiljen u mene, samo u mene. Nije primjećivala, ali ja jesam, zapanjene poglede prolaznika koji su nas pratili.
- Sramota! - netko je povikao. - Stid vas bilo!
- Ovdje ima i djece, kreteni jedni! - odjeknulo je sa jedne klupe.
- Sigurno su drogirani!
Bubica se zgrčila, rukama obujmila mršava ramena, nastojeći se što više sakriti, pobjeći znatiželjnim pogledima. Sasvim mi se primakla, tražeći zaštitu. Bila je sasvim nesposobna podnijeti grubosti života.
- Idemo kući - odlučio sam naglo, okrenuo se za sto osamdeset stupnjeva, a Bubica potrčala, prateći moj brzi korak.


Sutradan ujutro poslije događaja u parku, kad sam se probudio nakon divljih snova, shvatio sam da je volim. Danielu. Ne Bubicu. Nisam joj to odmah rekao, jer nisam znao kako. Teško je prekinuti ustaljeni put i krenuti novim. Ali morao sam to učiniti. Volio sam je sve više i sve sam je češće počeo zvati Danielom. Nije se odazivala, kao da nije čula, kao da je Daniela umrla, porodivši Bubicu.


- Svega se sjećam, Danielo - odgovorim joj na pitanje, dok su vjetrovi sjećanja polako se stišavali. - Ništa nisam zaboravio. Ali ja sam se promijenio. Nešto se u meni promijenilo. Ne mogu te više tretirati poput psa. Ma koliko ti to voljela. Ili trebala.
- Ne izbacuj me - zacvili ona.
- Neću te izbaciti.
- Ne znam i ne mogu se brinuti o sebi.
- Ne brini, neću te izbaciti!
- Ti si dobar prema meni - zacvili ona ponovo. - Nitko nikad nije bio tako dobar prema meni!
- Smiri se, molim te!
- Zar nisi zadovoljan sa mnom?
- Pa volim te! - uzviknem i ustanem. - Volim te!
- Onda me voli ovakvu! - vrisne ona. - Voli Bubicu!
Drhti i trese se u mom zagrljaju, dok joj milujem dugu i prekrasnu kosu. Milujem je kao ženu, ne kao psa, znajući, da Daniela moje milovanje doživljava drugačije.
- Smiri se, molim te - molim je i neprestano milujem. - Idemo spavati. Nastaviti ćemo razgovor ujutro.


Probudim se ujutro, zraka me sunca pogodila ravno u oko, pa pokretom, već sasvim izvježbanim, potražim njeno toplo tijelo pored sebe. Nema je!
Sasvim razbuđen i začuđen, sjednem u krevetu i gledam po sobi, ali nema Daniele i u trenutku kad odlučim ustati i potražiti je, primijetim neko meškoljenje pored svojih stopala. Iskočim iz kreveta i povučem deku i plahtu, otkrivši malu i drhtavu crnu pudlicu, čija se kovrčava dlaka sjaji, a crne joj oči uplašeno gledaju u mene. Moleći.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

1 komentar:

dinaja kaže...

Žao mi je dragi Miško, ali tek danas sam otkrila tvoje priče. Vau, užasno mi je žao jer ja sam vjerojatno u nekom drugom životu bila četveronožna romantičarka svijeta iz kojeg smo mi ljudi izrasli. Nastavi Miško piši priče, one sjedinjuju početak sa trenutkom u kojem živimo. Svi smo mi izrasli iz jednog jedinog sna,oblici u kojima se pokazujemo su se mjenjali,ali osjećaji su nam isti