Dan kad je prestao vjerovati

U sobi je, zahvaljujući centralnom grijanju koje je radilo punom parom, bilo toplo, čak malo i suviše toplo i Vilim lijenim pokretom smakne deku sa njihovih užarenih tijela. Vesna je mirno ležala pored njega, grickajući mu blagim ugrizima rame. Povremeno bi prinosila cigaretu nabubrenim usnama i požudno i šumno uvlačila dim. U sobi je postajalo zagušljivo zahvaljujući Vesninom pušenju, ali Vilim nije htio ustati i širom otvoriti prozor. Znao je koliko je ona zimogrožljiva i želio ju je poštedjeti hladnoće. Izdržati će. Za dva sata Vesna ionako mora otići.
- Koliko je sati? - upita ona, baš kao da mu je pročitala misao.
- Četiri - reče Vilim. - Imaš još vremena.
- On se može vratiti i ranije - promrmlja ona meškoljeći se.
Vilim ništa ne reče. Zureći u strop mislio je o tome, kako njenog muža nikad ne zovu imenom. Uvijek je Vesnin muž bio samo "on" i ništa više. Možda je i to previše. Vilim nije volio Vesnin običaj da često govori o "njemu", dok leži gola i zadovoljena pored njega. Ali joj nikad to nije rekao.
- Još se nikad nije vratio ranije - pomalo razdraženo reče Vilim prema stropu, ne gledajući u nju: u posljednje je vrijeme često bio razdražljiv. - Naprotiv, stalno kasni. Kašnjenje mu je postao običaj, način života. Zar to još nisi shvatila?
- Ponekad je prevrtljiv - reče Vesna u obranu svoje sumnjičavosti.
- Ponekad - promrmlja Vilim. - Zašto ga ne napustiš?
- Što je tebi? - Vesna se odvoji od njega i sjedne u krevetu, a u umirućem zimskom suncu koje je prodiralo između napola spuštenih rebrenica, Vilim ugleda zapanjenost u njenim plavim očima.
- Kakvo je to pitanje? - uzvrati on, pa se i sam podigne i sad su oboje sjedili u krevetu i napeto se gledali. - Tvrdiš da me voliš ...
- Pa volim te ...
- ... i da si njega odavno prestala voljeti - nastavi Vilim nesmetano, ne dozvoljavajući joj preuzeti riječ, pa ponovi ljutito: - Zašto ga ne napustiš?
- Ma daj, smiri se - reče ona i osmjehne se nesigurno. - Zar sad kad je počeo mlatiti veliku lovu? Da se odreknem svega? Zašto sam ga onda trpjela dok nije imao love?
- Valjda si ga nekad i voljela - zajedljivo reče Vilim. - U braku ste već deset godina, a prije braka ste hodali ... koliko?
- Pet godina - odgovori Vesna. - Nisam ga voljela. Mislila sam da ga volim. Nisam voljela dok tebe nisam upoznala.
- Ponavljam: zašto ga ne ostaviš?
- Neću! - reče ona, pa se brzo ispravi: - Neću još. Učiniti ću to za dvije godine kad ...
- Rekla si to isto prije godinu dana, sjećaš se? - prekine je Vilim: odjednom je silno poželio konačno to istjerati na čistac.
- Zar je već prošla godina?
- Prošla je.
- Uh. Proletjela je.
- A tebi se ne da mijenjati postojeće stanje, je li? - upita sa tračkom zajedljivosti Vilim. - Imaš pastuha koji te dobro ševi i imaš tovarnog konja koji zgrće lovu za tebe.
- Ne vidim razloga da se ti žališ! - odbrusi mu Vesna, a plave joj oči postale zelene. - Ševiš me koliko god hoćeš, a obaveza nikakvih.
- Možda - reče on. - Ali isto tako stoji da te ševim samo kad ti to hoćeš, kad ti možeš doći!
- Pa znaš da to ne ovisi samo o meni.
- Živcira me to – reče on. - Zato te i pitam: zašto ga ne napustiš?
- I što onda? - upita Vesna gladeći mu bedro i smijuljeći se primijetivši kako mu tijelo reagira na njen vješti dodir. - Ti nemaš love, živiš krajnje skromno.
- Ah - reče Vilim osjećajući se čudno. - Dobar sam samo za potajnu ševu?
- Znaš da nije tako, Vilime - meko reče ona spuštajući se niže dolje i ljubeći mu vlažnim poljupcima stomak. - Tebe volim, volim, volim...
Treperio je pod svakim njenim izgovorenim "volim", ali nije treperio zbog značenja riječi, već zbog njenih mekih ugriza, i poljubaca, koji su postajali sve strastveniji i brži i jači i budili u njemu želju, gurajući sve ostalo u zaborav, ostavljajući mjesta samo za strast.

Dugo, već čitavu malu vječnost njihova se tijela grče pružajući uživanje jedno drugom. U sobi je postalo još toplije i vonj putenosti se širio posvuda oko njih, dok im je sa razotkrivenih tijela polako tekao znoj. Doveo ju je do vrhunca i nije želio prestati, želio joj je pružiti još jedan slatki vrhunac, znajući kako ga gladna očekuje, jer bila je gladna pažnje, gladna uživanja.
Osluškivao je njeno hrapavo požudno disanje dok se klečeći i držeći je za bokove otpozadi zabijao svom snagom u nju, osluškivao je pažljivo, ne dozvoljavajući strasti da mu pomuti razum. I kad je čuo onaj tihi jecaj kojim mu je uvijek davala do znanja kako se popela već visoko na planinu uživanja, naglo se odmakne od nje.
Vesna iznenađeno, poput ranjene životinje zaječi, a Vilim je gurne dole, na krevet, okrene je na leđa i odmah se grubo sruši na nju, gledajući u širom otvorene njene plave oči. Njen jecaj pretvori se u uzdah slasti i upravo u tom trenutku oglasi se njen mobitel.
- Moram se javiti - reče ona, a pogled joj, do malo prije zamućen uživanjem, odjednom postane hladan i miran.
- Ti si luda! - reče Vilim, jer strast ga ponijela visoko, a sad odjednom opada, ruši se.
- Moram - zadahta ona. - Znaš da moram.
- Onda se javi - bijesno reče on. - Prokleto bilo sve!
Vesna pruži ruku prema stolici koja se nalazila uz sam krevet, a drugom rukom čvrsto pritisne Vilima na grudi, a njene ga duge noge obgrle i čvrsto stegnu. Nije mogao uzmaknuti, kao što je namjeravao. Gledao je kako Vesna iz torbice koja je ležala na stolici upravo zbog ovakvog slučaja, shvatio je sad, izvlači mobitel i na njegovom zaslonu čita ima pozivatelja.
- On je – reče tiho, ne uzbuđujući se.
Vilim se još jednom pokuša odmaknuti, uzbuđenje mu je napola splasnulo i osjećao se pomalo posramljen zbog svoje omekšale muškosti u Vesninoj toploj i vlažnoj nutrini.
- Gdje si? - upita Vesna u aparat, a glas joj bio miran, hladan, kao da sjedi na nekoj društvenoj čajanci i Vilim je zapanjeno gledao u nju.
- Pa dobro, onda - reče ona. - Vidimo se oko devet. Vozi pažljivo, molim te.
Vilim osjeti njene unutrašnje mišiće kako ga stežu i čudan osjećaj se porodi u njemu: poželi je divljački udariti i divljački pojebati. I mrzio je sebe zbog toga što mu Vesna tako lako i brzo budi strast i nagoni ga na akciju.
Ona isključi mobitel i odbaci ga nemarno, pa ga divlje poljubi: zubi im zveknuli u sudaru.
- Nemoj stati, molim te - zadahta mu u vrat paleći mu kožu vrelim dahom. – Vratiti će se tek oko devet. Dobili smo još dva sata. Da, daj, daj ...
Udovoljavao je njenoj želji-zapovijedi, a i svojoj želji-strasti, shvatio je. Ali duboko u njemu nešto je umrlo, bilo mrtvo i znao je, nikad više sa Vesnom neće biti onako lijepo, kao što je bilo protekle godine, koliko ovo, ma što to da jest, traje između njih. Nije znao to imenovati, ali je sad, dok se zabijao u nju svom snagom, pomalo ljutito, shvatio kao to nikako nije ljubav. Prevario se: ovo ne može biti ljubav.
I u trenutku kad je Vesna zabila zube u njegovo rame sprečavajući krik uživanja koji se želio oteti iz njenog grla, Vilim shvati kako mora pronaći snage u sebi i prekinuti ovo između njih, ma što to da jest.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.