Prokleto pitanje

Glasan prasak paljenja automobilskog motora tri kata niže, dole na hladnoj cesti, probudi Vilka i on otvori oči. U polumraku sobe, roleta je bila spuštena i kroz rebrenice je dopirala rana jutarnja siva svjetlost, sve mu je izgledalo nekako neobično. Zatim se prisjeti: nije u svom krevetu, ni u svojoj spavaćoj sobi. Istog trena postane svjestan tihog disanja pored sebe i osmjehne se u polutami sobe: Dorina je spavala okrenuta prema njemu i njen mu je topli dah milovao kožu na leđima.
Polako, oprezno, nastojeći svim silama ne probuditi Dorinu, Vilko se napola uspravi i ne završi pokret ustajanja. Dorinina ga ruka obgrli i povuče nazad, u prijatnu toplinu kreveta koju su stvarala njihova gola tijela.
- Kuda? - upita ga ona ne otvarajući oči. - Još je noć.
- Nije - odgovori Vilko. - Sedam i trideset je. Idem skuhati kavu.
- Nećeš - reče Dorina privijajući se uz njega. - Sad smo kod mene i sad ću ja tebe dvoriti, kao što ti mene dvoriš kad smo kod tebe.
- Nisam navikao na to.
- Onda se bolje navikni - reče mu Dorina. - Donijeti ću ti kavu u krevet. Ali me pusti još malo uživati. Osjećati tvoju toplinu.
- U životu nisam popio kavu u krevetu - reče Vilko - a da prije toga nisam oprao zube.
- Pih! - reče ona ljubeći mu rame. - Koja velika prepreka već u rano jutro. Kako ćemo je riješiti?
- Siguran sam - reče Vilko - kako već imaš rješenje.
- Imam - reče Dorina, prebaci nogu preko Vilka i opkoračivši ga, sjedne mu na trbuh. - Dok kuham kavu, potrči u kupaonicu, ispljuskaj se i vrati u krevet. Dogovoreno?
- Dogovoreno.
Dorina se sagne i poljubi mu bradu. Čas kasnije već je ustala i drhtureći u hladnoj sobi i praćena Vilkovim budnim i radoznalim pogledom, ogrne se kućnom haljinom i nestane iz sobe ostavljajući za sobom svoj miris kojeg je Vilko nezasitno udisao.

- Uživaš? - upita Dorina.
- Uživam - odgovori Vilko.
Kad se vratila sa kavom na poslužavniku, brzo je odbacila kućnu haljinu i uvukla se u krevet pored Vilka, koji ju je osvježen čekao i prstima mu prošla kroz kosu koju je on nekoliko minuta ranije počešljao.
Istog časa, kad je čuo kako Dorina izlazi iz kupaonice, ustao je i jurnuo u nju, mokrio dugo i osjećajući olakšanje. Dobro se ispljuskao vodom do pojasa, drhtureći, ali znajući da će se vrlo brzo ugrijati. Slutio je kamo vodi pijenje kave u krevetu. I nije imao ništa protiv takvog započinjanja dana.
- Što ti je? - upita ga Dorina gledajući ga sivim očima: kroz sad podignutu roletu, jutro je zavirivalo u sobu.
- Ništa - reče on iznenađeno. - Zašto pitaš?
- Meškoljiš se kao da ti je neprijatno.
- Nije mi neprijatno. Samo ...
- Samo?
- Nisam navikao na ovo.
- Na koje? - upita Dorina ne skidajući sivi pogled s Vilkovog lica: volio je njen običaj čitanja emocija sa njegovog lica.
- Pa ... - otegne Vilko - prokleto si pažljiva prema meni.
- Zar ti nisi prema meni?
- Trudim se biti.
- Pa onda? - upita Dorina podigavši obrve.
Ne znajući što reći, Vilko podigne ruku i nježno zagrabi u šumu kose neobične boje, pa privukavši Dorinino lice svome, nježno je poljubi.
- Jesi li zadovoljna odgovorom? - upita je tiho.
- Jesam - odgovori Dorina, pa tiho doda: - Moglo bi nam svakog jutra ovako biti.
Ne želeći to, Vilko se ukoči. Evo ga, prokletog pitanja kojeg se bojao! Jer ne zna što odgovoriti: želi to i ne želi to. Ne razumije samog sebe i to je istina. Ali kako joj to reći, a da bude razumljivo? Kad ni on sam to sasvim ne razumije. Sad će sve otići do vraga. A on ne želi da sve ode do vraga. Želi da ovo među njima traje i potraje. Što duže, to bolje. Zašto nije zadovoljna postojećim stanjem u kojem uživaju oboje? Jer siguran je da ona uživa isto koliko i on sam. Zašto žene uvijek žele još? Još više! Mnogo mu je puta priznala da je sretna sa njim. Pa onda? Čemu bilo što mijenjati, ako je čovjek sretan? Da bi postao još sretniji? Je li moguće to? Neprekidno se penjati na brdo sreće i osvajati uvijek iznova nove vrhunce sreće? Sumnjao je u to.
Istog trena kad je postao svjestan vlastite ukočenosti, opusti snagom volje krute mišiće i pomiluje obraz Dorine. Znao je, da je Dorina nepogrešivim instinktom žene točno naslutila i pratila njegove uskovitlane misli. I bilo ga stid zbog toga. Nikako je nije želio povrijediti.
- Ne želiš to? - upita ga ona, a Vilko nije naslutio notu žaljenja u Dorininom tihom pitanju i bilo mu drago zbog toga: nikako je nije želio povrijediti.
- Želim - reče joj tiho. - Ti to znaš.
- Ali? - upita Dorina. - Jer postoji to vražje "ali", je li tako? Osjećam ga u tvom glasu.
- Postoji - prizna Vilko. - Stvar je u meni. Nikad nisam živio sa nekom ženom. Nikad. I ne znam kako bih se snašao. Bi li mogao. Čini mi se da ne bih izdržao nečiju neprekidnu prisutnost. A onda ...
- Ne moraš dalje - reče Dorina naginjući se preko Vilka i odlažući svoju ispijenu šalicu na noćni ormarić pored kreveta. - Sve mi je jasno.
- Sad se duriš.
- Uopće nije tako, ludice - nježno mu reče ona i poljubi ga u vrat, zatim mu lizne vrućim jezikom uho. - Znam da si sa godinama postao usamljenik. I da uživaš biti usamljenik.
- Istina je - reče on.
- Ali voliš i ovo, je li? - upita Dorina grabeći mu šaku i polažući je na svoje međunožje.
- Volim! - Vilko se nasmije. - Znaš da volim.
- Onda dođi i zaboravimo na sve - reče Dorina spuznuvši pod tople pokrivače.
- Smijem li popiti kavu do kraja?
- Da se nisi usudio!
Vilko se nasmije, odloži šalicu i klizne pod topli pokrivač u Dorinin zagrljaj. Kao da je zaboravila na prokleto pitanje, ali sumnjao je u to i dok se prepuštao Dorininom vještom milovanju i uzvraćao ga, Vilko je znao kako prokleto pitanje visi iznad njih i čeka.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.