Prepreka

Alma, dvadeset i petogodišnjakinja, visoka rasta, tamne i duge kose, crnih očiju, pogleda lijevo i desno, pa čvrsto stisne djetetovu ruku i počne prelaziti na suprotnu stranu ceste. Prati je škripa automobilskih guma, vozači psuju i ljute se i viču na nju, jer Alma je usprkos zabrani pješacima zakoračila na cestu i umalo izazvala nekoliko sudara zbog svog nepromišljenog čina.
- Mamice! - jaukne njena kćerkica, pet joj je godina, tamnokosa poput majke.
- Šuti! - obrecne se Alma na nju.
- Mamice! Ruka! - vrisne Kristijana. - Jako me stežeš! Boliiiiii!
Alma malo popusti stisak i ubrza korak i već su na suprotnoj strani ulice, hodaju uz kanal i moraju još prijeći most, pa će konačno stići kući. Dosadna kiša pada već sedmi dan za redom, ali Alma nema kišobran. Kristijanu je zaštitila prozirnom i lepršavom kišnom kabanicom. Kiša pada malo ukoso i Alma podiže lice prema ledenim i bockajućim kapima: prijaju joj ledeni ubodi. Podsjeća je ...


... na onu sad već daleku zimu, kad je tek upoznala Eugena: kiša je te noći nemilosrdno šibala ledenim bičevima po ulicama grada, dok su Eugen i ona sa rukom u ruci čvrsto se držeći trčali prema njegovoj kući, žureći se ući u toplu sobu i još topliji krevet. Bili su ludo zaljubljeni i bili su uvjereni, barem je Alma bila uvjerena, kako zaljubljenost nije prolazna, kako će taj prijatan osjećaj, koji kao da joj je davao krila, potrajati zauvijek, zauvijek ...
Upali su u stan Eugenovih roditelja i ušuljali se u njegovu sobu: trebalo se dogoditi prvi put i Alma je čitavim tijelom podrhtavala očekujući i bojeći se. Osjećaji su se smjenjivali u njoj i tresli je poput groznice.
Bilo je i ljepše nego što se nadala da će biti, a tako se i nastavilo ...


Mlaz vode koji je zapljusne po nogama, slije se niz traperice, vrati Almu u sadašnjost. Ona bijesno podigne pogled prema nesavjesnom vozaču koji nije ni malo smanjio brzinu, iako je morao vidjeti lokvu na svom putu i podigne ruku prijeteći njome.
- Kurvin sine! - vrisne iz sveg glasa, a nekoliko se rijetkih prolaznika u nevjerici zagleda u tu mladu i lijepu ženu, koja tako bjesomučno i bezobzirno psuje na javnom mjestu.
Upravo u tom trenutku mala se Kristijana, zaplašena majčinim neuobičajenim ponašanjem posklizne i umalo padne na sasvim mokar pločnik. Alma trgne rukom snažno i održi ravnotežu male.
- Gledaj kuda hodaš! - obrecne se na nju. - Takva si šeprtlja.
- Jako brzo hodamo - požali se mala, a sitno joj lice se zgrči prijeteći plačem.
- Da nisi zakmečala! – obrecne se Alma na nju. - Vidiš kako pada? Misliš li da sunce sije, budalo? Zato požuri, da što prije pobjegnemo sa ulice.
Kristijana pokorno klimne glavicom i nastavi trčkarati uz mamu. Poznaje takva majčina raspoloženja koja su u posljednje vrijeme sve češća i sve duža i zna da je joj najbolje šutjeti, ničim mami ne podjariti još veću ljutnju.


U Almi nastavlja kuhati neprekidno podgrijavani bijes. A moglo je biti tako lijepo, trebalo je biti tako lijepo. U što joj se život pretvorio? Postala je sluškinja ovog derišta! Samo oko nje obigrava, ugađa joj, zanemaruje svoj život, sebe, kao da je prestala živjeti. Možda zbog toga njen Eugen više ne želi ...
Uh, kad se samo sjeti poniženja od prije nekoliko dana. Bila je nedjelja, blizu devet sati, Eugen je spavao, a ona budna ležala pored njega i silno ga željela.
- Ma što ti je? - upitao ju je on namrgođeno. - Ni zube nisam oprao.
- Idi ih operi - rekla je vragolasto.
- Ah, ostavi me spavati.
I to je bilo to. I ne bilo ni strašno, da se ista, ili slična scena, ne ponavlja već preko dvije godine. Jesu li u posljednje dvije godine vodili ljubav pet puta? Uvjerena je da nisu. A prije ... prije, u ona zlatna vremena, neprekidno su grabili jedno drugo i ništa ih nikad nije moglo omesti da utole svoju žudnju. A sad ...
- Mala je budna - često, gotovo uvijek bi rekao Eugen.
- Pa što? - upitala bi Alma a od silne bi želje osjećala kako joj se vlaže bedra.
- Ne budi luda - odgovarao bi joj Eugen. - Strpi se dok legnemo.
Ali dok bi Alma uspavala dijete i došuljala se tiho u spavaću sobu, u svojoj mašti unaprijed uživajući u trenutcima koji se približavaju, Eugen bi već hrkao iscrpljen teškim desetosatnim radnim danom na gradilištu. I pićem koje je svakodnevno trusio sa momcima, nakon napornog radnog dana. Želja za njom, kao da je umrla. Alma bi ga gledala sažaljivo, u početku, jer bilo joj ga žao što je toliko umoran. Zatim bi se pogled pretvarao u ljutnju, sjetila bi se kako je ostala uskraćena zbog djeteta, uvijek zbog male, uvijek, uvijek ... možda ... kad ne bi bilo male ... možda bi se vratili oni osjećaji, ona luda želja, možda ... možda ne bi ležala pored mladog muža koji hrče pored nje, a vlastita joj ruka položena na spolovilu. Vrućem i gladnom. Tu bi se trebala nalaziti njegova ruka i …
Zašto? Pitanje je u Almi svake noći vrištalo. Zašto?


Brzo hodajući, ostavljaju kanal iza sebe i sad počinju prelaziti most ispod kojeg huči podivljala rijeka. Nahranjena je ledenim kišama i brzo se valja prema moru, čudne smeđe boje u kojoj nema ljepote.
- Mama! - vrisne očajnički mala Kristijana: više ne može trčati brzinom kojom njena mama hoda i pala je, a mama joj to ni ne primjećuje, već je vuče po ledenom asfaltu, a koljena je bole, bole ...
Mirnog izraza lica i pogleda uperenog u hučeću rijeku koja brzo protječe ispod mosta, a da rijeku uopće ni ne vidi, Alma se sagne, podigne Kristijanu i baci je preko niske ograde mosta u šumeću rijeku.
I nastavi brzo koračati ne okrećući se. Buka koju snažna kiša i huk rijeke prouzrokuju, zajedno sa prometom koji neprestano teče, uspijeva gotovo sasvim ugušiti krik očaja i nevjerice, koji se oteo iz malog i uplašenog grla.


Copyright © 2008. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.