subota, 20. prosinca 2008.

Miškova božićna priča



Da sam se uspavao, bila mi prva misao: bilo je točno sedam i četrdeset i pet. Slijedeće što sam shvatio, bilo je da sja sunce. Napokon! Nakon dugog razdoblja oblačnog i vlažnog sivila, budi me tračak sunca i ulijeva volju za životom.
Iskačem gol iz kreveta u hladnoću, prozor mi je širom otvoren, pa se brzo navlačim crnu trenirku: jutro je kao stvoreno za trčanje i ne namjeravam propustiti taj užitak.
- Ideš? - upita me pas pozdravljajući me repom, pospano podižući glavu i žmirkajući prema meni.
- Idem – odgovorim i u čudu buljim izbjegavajući odani pseći pogled. – Nisam znao da govoriš.
- Mnogo toga ne znaš.
- To je istina – kažem zbunjeno. - Ti ne ideš?
- Hladno mi je. Više volim ostati u toplom.
Čudan početak dana, mislim i bauljam prema kupaonici, ali baš me briga: zar sve oko mene nije skroz naskroz ludo i šašavo i naopako? Svi se trude imati što više stvari, a svi ostali i žive bez osjećaja i nikome ti osjećaji ne nedostaju, a izgube li neku stvar, ili samo nisu u mogućnosti kupiti je, duboko su nesretni.


Trčim polako, bez žurbe, udišući hladan zrak kroz nosnice, a izbacujući ga kroz usta. Mijenjam se. Osjećam to. Mijenjam se svakim kilometrom koji se odvija ispod mojih nogu, ponekad siv, ponekad smeđ, ovisi o terenu na kojem se trenutačno nalazim. Disanje mi je teško, jer trčim uzbrdo i dok pretrčavam posljednje asfaltne metre i ulazim u šumu, radujem se tome. Sad tek počinje ono pravo uživanje, iako je trčanje i dalje naporno, jer ima još poprilično do vrha brda na kojeg se namjeravam uspeti.
Misli mi lutaju. Protrčavam pored mjesta gdje sam nekad sa V... vodio ljubav: ona bi dolazila kolima, a ja trčeći, pa bi V... iz kola izvlačila plavo-crvenu deku i mi bi je zajednički rasprostrli na zemlju pogledavajući se, nestrpljivi da pograbimo jedno drugo. Osmjehujem se tim sjećanjima, dok mi mišići podrhtavaju od napora. Baš kao što sam podrhtavao i u V... naručju, dok sam slušao njene sladostrasne uzvike.
Razveseljen trčanjem i lijepim uspomenama, cerim se od uha do uha i još malo i na vrhu sam brda. Tad primijetim crno-siv oblak kako visi točno iznad staze na koju moram izbiti. Čudim se i pitam se: odakle se sad oblak stvorio, kad je posvuda sunčano? Okrećem se oko sebe, usporavam trčanje, sad se već jedva krećem i napeto gledam oko sebe. Sunce, posvuda je sunčano, samo je taj maleni dio prekriven čudnim oblakom kojemu tu nikako nije mjesto. Je li to oblak?
I upravo dok to mislim, oblak se rastvara i pomalja se dostojanstveno izbrazdano lice zaraslo u sivo-bijelu bradu. Oči me strogo gledaju ispod čupavih obrva, ali me zbog nečeg taj olujni pogled ne plaši. Čas se lijepo i jasno vidi, a čas tone u oblak.
- Znaš li tko sam ja? - pita izvirujući iz oblaka, a posvuda oko te čudne slike u zelenilu borova sja sunce.
- Čini mi se da znam - odgovorim nehajno i zaustavivši se: naginjem se malo naprijed i požudno udišem hladan zrak.
- Samo ti se čini? - pita me glas podrugljivo.
- Pa dobro - nevoljko priznajem i brišem znoj. - Znam tko si.
- Dobro da priznaješ. Ima nade za tebe. Pratio sam tvoje misli dok si trčao kako se lagano odmotavaju. Previše na seks misliš.
- A na što drugo misliti?
- Ima toliko mnogo duhovnih stvari ...
- Kao molitva? - usuđujem se upasti: zebnja me prošla i postajem pomalo bezobrazan.
- O, pa ti se moliš - reče gromki glas. - Svaki se put moliš kad god trčiš. Nisi ti toliko loš. Samo si malo glup.
- Glup?
- Glup. Jer ne znaš da se moliš dok trčiš. Jer nisi vjerovao da postojim.
- Ne vjerujem ni sad.
- Eto vidiš koliko si glup.
- Netko mora biti i glup - kažem već sasvim bez straha. - Mogu li sad nastaviti trčati? Znojim se kao sam vrag i zaraditi ću upalu pluća, ne nastavim li dalje.
- Vrag se nikad ne znoji - poduči me glas iz oblaka: lice se uopće više ni ne vidi. - Može podnijeti enormno visoku temperaturu. Što misliš, da to nije u stanju, kako bi mogao obavljati svoj posao?
- Idem dalje - kažem umjesto odgovora. - Jer ne nastavim li sa trčanjem, gadno ću nadrljati.
- Idi! - glas odjekne, lice se iz oblaka na tren pojavi i odmah ponovo utone u tamno sivilo. - Nisi ti loš. Nastavi tako.
- To i namjeravam.
- Obdariti ću te darom - obeća glas.
- Kakvim darom? - radoznalo pitam.
- Nekada si uživao pijančevati sa prijateljima po čitave noći.
- Kako znaš?
- Ja sve znam.
- Naravno - skrušeno priznajem. - Glupo pitanje.
- Koliko dugo ne pijančiš?
- Dugo, dugo! - uzdahnem. - Petnaest godina čak!
- Od sad ponovo možeš piti - tiho govori glas dok se oblak polako podiže. - Piće neće djelovati na tebe. Možeš piti koliko hoćeš i uvijek ćeš ostajati trijezan. To je moj dar tebi.
- Što će mi takav dar? - pitam i smijem se. - Hvala ti, ali ne treba mi.
- Zar nisi volio pijanke iznad svega? Nije moguće da sam te zamijenio sa nekim: ja nikad ne griješim.
- Volio sam pijanke, nema zabune - odgovorim. - Uživao sam opijati se! Što će mi trijezno pijančevanje? Ne hvala, radije nastavljam trčati.
- Pa tebi kao da osim trčanja, ništa drugo ni ne treba.
- Ni ne treba - odgovorim polazeći laganim trkom. - Sasvim sam zadovoljan. Hvala!
- Hm! - čujem iza sebe i znam, iako ne vidim što se događa iza mojih leđa, kako se oblak rasplinuo, nestaje. - Čudno. Svi nešto traže i mole me za ovo i ono, a ovaj ...
Spuštam se uskom stazom dok sitni kamenčići veselo šušte pod tenisicama. Pluća mi se šire, šire, šire, pune se iznenadnom navalom sreće, dok se oči vlaže. U daljini pas laje.
Treba li mi još nešto?


Copyright © 2008. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: