petak, 5. kolovoza 2011.

Uz jutarnju kavu



Sa šalicom vruće, tek skuhane kave u ruci, on izađe na balkon i zagleda se prema moru koje se kupalo u jutarnjem suncu i slalo plavi pozdrav.

Svakog godine na današnji dan obuzela bi ga tuga. I nemir. Nije mogao dugo izdržati na jednom mjestu, a opet, nije imao gdje ni poći. Jer od uspomena ne možeš pobjeći, prate te u stopu poput sjenke. Mrzio je te uspomene. Volio je te uspomene. Osjećaji suprotnosti sudarali su se u njegovoj nutrini i kao i uvijek u takvim slučajevima, patio je. Pošto nije bio glup, znao je da samog sebe muči i kako je već odavno prošlo vrijeme žaljenja, vrijeme patnje, pa čak i vrijeme sjećanja. Trebalo je i moralo nastupiti vrijeme zaborava. Ali nije. Zbog čega nije, kad je sve drugo uspijevao bez problema potisnuti, zakopati pod humcima prošlosti i dozvoliti travi zaborava rasti, nije mogao odgonetnuti.
Na neki čudan način, blesav i sasvim nedozreli način, kako se podsmijevao samom sebi, osjetio je da se tom činjenicom počinje ponositi. Naravno, shvaćao je da takvog što više priliči nekom sasvim mladom čovjeku, nego njemu, koji je debelo prevalio polovinu svog životnog puta.
Pamtio je svaku sitnicu iz tog dalekog dana. Crna i silno gusta kosa sjajila joj se pod jutarnjim suncem. Volio je njenu kao noć crnu kosu i provlačiti prste kroz njenu gustoću bilo je pravo uživanje. Koje si je često priuštio. Crna je kosa bila savršeni kontrast njenoj bijeloj koži.
Znojila se, sjećao se sasvim jasno i mirisa njenog znoja, jer upravo su trčali zajedno i još uvijek su pohlepno udisali topli zrak, nastojeći povratiti dah. Još uvijek je u duhu vidio kapljicu znoja kako drhturi na njenom malom nosu i vrlo se dobro sjeća, kako se začudio, kad je u toj minijaturnoj kapljici ugledao odsjaj stabla koje se nalazilo u neposrednoj njihovoj blizini.
"Odsjaj velikog svemira u malom svemiru", pomislio je onda, tog jutra, naginjući se prema njenim poluotvorenim usnama koje su ga pozivale i upijajući poljupcem žudnje onaj mali i biserni svemir u kapljici znoja. A kad ga je ona širom otvorenih očiju pogledala, izvrsno glumeći iznevjerenost, morao se nasmijati, sagnuti prema njoj i istinski je poljubiti, pijući zadovoljstvo s njenih punih usana, koje u se pripijale uz njegove. Odgovarale mu. Kao što mu je uvijek i u svemu odgovarala.
Ulovio je samog sebe kako nedozrelo želi da ovaj poseban dan vječito traje. Uvijek je bilo tako. Kad bi ona bila pored njega, uz njega, na um bi mu dolazile svakojake lude ideje. Smijao se u sebi, potajno, tim ludim mislima. Dok nije shvatio, kako u njenoj blizini postaje sretan, opušten, blag, a breme godina koje je vukao na plećima, netragom je nestajalo. Još je jednom postao mlad i uživao u ludostima mladosti. Zbog nje. Sa njom. I silno ju je volio zbog toga. Još ju je više volio, kad bi se sjetio, kako je i ovo prolazni trenutak i kako neće ti fantastično-lijepi trenutci sa njom potrajati. Nikad dugo ne traje ono što je suviše lijepo da bi se moglo opisati riječima. Možda zbog toga, jer naprosto ne možemo podnijeti toliko zadovoljstva, toliku ljepotu života?
Nije znao. Nije ga bilo ni briga. Uživao je u trenutku. Sadašnjem. A kad je ona otišla, baš kao što je i slutio da će jednog dana otići, patio je. I bio povrijeđen. Jedno vrijeme. Zatim se više nije osjećao povrijeđenim. Ali je patnja ostala. Tiho je gorjela u njemu, plamen se s vremenom smanjivao, ali žar je ostao. Nije se ugasio. Nikad.

Duboko uzdahne i otpije posljednji gutljaj kave koja više nije bila vruća. Imala je okus prošlosti i nije mu prijala.
- Da mi je znati - reče Draga pridružujući mu se na balkonu jednom rukom pridržavajući plavičastu plahtu u koju se umotala i sa šalicom kave u drugoj ruci - o čemu misliš dok ti je takav izraz lica?
- O tebi, draga - reče on ne trepnuvši, privukavši je k sebi i površno joj okrznuvši plavu kosu usnama. - O kome drugom?
- Lažljivče moj dragi - reče ona pripijajući se uz njega.
Dva stranca, dva svijeta, dva svemira stoje jedno pored drugog, dok se dan budi, a nešto što ne mogu izreći, umire u njima.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: