Savršeno

Grabim brzim i dugim koracima uz strmo brdo, žureći prema nasladi. Hladna je noć, na sasvim crnom nebu, gore visoko, visi veliki žuti i pun Mjesec. Hladno je, zrak je oštar, rezak i dah mi se magličasto izvija preko ramena, poput sivog šala, navirući na otvorena usta, dok pohlepno grabim slijedeći ledeni udisaj. Još samo da prođem nedavno asfaltiranim kratkim puteljkom i stigao sam na cilj.
Ne ulazim na glavna vrata, nema potrebe, znam da me Karlina čeka u dnevnoj sobi, nestrpljiva, kao što sam i sam nestrpljiv. Pažljivo hodam balkonom, jer klinci znaju ostavljati svoje igračke nemarno odbačene, pa pazim na korake: ne želim prouzročiti buku, jer prošlo je već jedanaest i susjedstvo spava.
Kroz velika i staklena vrata, koja vode ravno u dnevnu sobu, obasjanu samo svjetlošću koje dopire iz otvorenog hladnjaka, vidim Karlinu. Stoji ispred hladnjaka i gleda u njegovu unutrašnjost u potrazi za nekom delicijom. Oko sebe je omotala veliki i plavi ručnik: ispod njega je gola, znam. Znam i to, da se upravo okupala, namakala u mirisnoj kupki, pripremajući svoje divno tijelo za mene. Znam i da divno miriše i ne mogu dočekati trenutak kad ću je zagrliti, privinuti uz sebe i udahnuti miris njene plave kose.
Tiho otvaram vrata, a Karlina se okreće prema meni i licem joj prelijeće osmjeh dobrodošlice.
- Uđi brzo - šapne jedva čujno. - Jako je hladno vani, a ja ...
- Šuti! - kažem i u dva ogromna koraka joj prilazim i grlim.
Ljubimo se. Ljubimo se grčevito se stišćući jedno uz drugo, gladni jedno drugog: uzajamna želja nas oplakuje.
- Kako si topla - šapućem joj u kosu. - Predivno topla. Za mene.
- Govori tiho, molim te - šapuće Karlina uz smiješak. - Mlađu sam jedva uspavala. Sigurna sam, kako ne želiš probuditi je.
Nasmijem se potiho, saginjem i podižem Karlinu umotanu u ručnik, pa je nosim u spavaću sobu. Polako i pažljivo polažem je na krevet, pa se vraćam i zaključavam vrata: ne želim da mi neka od curica bane iznenada u sobu dok ...
Svlačim divljačkim pokretima žurbe odjeću sa sebe, dok promatram Karlinu, kako drhtavo leži: čežnju joj za uživanjem čitam u plavim očima. Uvijek se želimo, neprestano se želimo. I čudi nas taj intenzitet osjećaja, koji nikako ne jenjava, koji se još i pojačava.
- Požuri - reče Karolina. - Čitav te dan čekam. I razmišljam o ovom trenutku. Ne mogu više čekati!
Potpuno gol, prilazim krevetu, Karlini, njenom plamtećem pogledu, njenim bijelim raširenim rukama.


Dva sata kasnije, u jedan i trideset, Karlina ustaje, ponovo se umata u plavi ručnik i izlazi iz spavaće sobe. Zadovoljno se protežem i sjedam u toplom krevetu. Čekam je.
Karlina ulazi, u rukama joj pladanj sa nasjeckanim i ušećerenim voćem: mala noćna zakuska.
- Da zasladimo malo - reče mi, sjedajući na rub kreveta.
- Zar nam je potrebno nešto slađe? - pitam je.
Karlina se sretno osmjehuje i stavlja mi u usta komadić dinje. Zna za posebnu trgovinu, u kojoj se može kupiti svakojako egzotično voće i često nam priređuje male i slasne noćne orgije. Uživamo u njima.
- Nije ti hladno? - pitam je, dok Karlina i dalje sjedi na rubu kreveta i hrani me, zapostavljajući sebe.
- Nije - odgovori mi.
- Ipak, uvuci se do mene - kažem joj i grlim je i udišem njen miris kojeg mi nikada nije dosta.
- Mmmmmm - zadovoljno mumlja Karlina. - Znaš me usrećiti. Priznajem.
Polažem joj ruku između nogu i ljubim nabrekle bradavice. Mrmlja potiho u mom zagrljaju, prepuštajući se uživanju. Volim joj podariti uživanje. Satima uzajamno pružamo zadovoljstvo jedno drugom, uživamo, uživamo ...


- Savršeno - reče Karlina u noć, sa glavom na mom ramenu.
- Jest - odgovorim joj u mirisnu kosu i milujući joj oblu i čvrstu stražnjicu i gledajući na digitalni sat: četiri i pedeset. - Bilo je savršeno. Šteta što sad moram ustati i otići. A jutro je prokleto hladno!
- Moraš - reče ona ljubeći mi rame. - Susjedstvo se rano budi, a i on dolazi sa posla. Moram prozračiti sobu. Moram ...
- Ne moraš ništa objašnjavati - kažem joj, pa naglo ustajem. – Ni opravdavati. Sve to odavno znamo. Oboje.
Oblačim trenirku što brže mogu u vraški hladno zimsko jutro, koje je još u stvari noć. Za čas sam gotov, obučen i sjedam da bih sebi olakšao vezivanje tenisica. Pažljivo ih vežem, jer čeka me poduže trčanje, nekoliko dugačkih nizbrdica i ne želim da mi se tenisica odveže pri punom trku.
Hodam tiho u mekanim tenisicama, a Karlina me prati, ovaj put umotana u kućnu haljinu. Bešumno prolazimo hodnikom.
- Dolaziš večeras? - pita me nudeći mi usne: stojimo ispred otvorenih vrata, hladnoća prodire do kosti.
- Zar sumnjaš? - odgovaram joj.
- Bilo je upravo savršeno - govori Karlina privijajući se uz mene. - Čuvaj se! Pažljivo trči. Čekam te nestrpljivo. Kad stigneš kući, molim te, telefoniraj mi. Da ne brinem.


Nečujno grabim kroz ledenu noć i trčim sve brže i brže. Udaljavam se od Karline, ali u mislima sam i dalje sa njom i u tami. "Savršeno", rekla je, a ja je zamišljam, uz silno ubrzanje trka, kako će za dva sata dočekati muža, poljubiti ga, raspitivati se je li umoran, pitati ga ...
Moje šumno disanje, jer sad već trčim punom snagom, baš kao da od nečeg bježim, jedino mi pravi društvo u jutru, koje je i dalje noć.


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.