Iznenadni poriv

Valentin, visok i snažan pedesetogodišnjak, ustane gipko iz fotelje u kojoj je udobno zavaljen čitao novine, pa se osmjehne Amandi.
- Idem pod tuš - reče joj. - Ili možda ti želiš prva?
- Istuširala sam se prije tvog dolaska - odgovori mu supruga. - Istuširala, obrijala noge i namazala čitavo tijelo. Trebam se još samo obući i dotjerati neke sitnice. A to je za čas gotovo.
- Za čas? - upita Valentin, podižući sive obrve: kosa mu smeđa i bez sjedina i jedino mu obrve odaju godine.
- Da! - nervozno odgovori Amanda. - Za čas!
- Držim te za riječ - reče Valentin krećući iz dnevne sobe. - Znaš kako mrzim čekati.
- Nećeš morati čekati - dopre do njega njen promukli od cigareta glas, kad je već zatvarao vrata za sobom.


"Da mi je i to dočekati!", pomisli Valentin umorno, bezvoljno svlačeći odjeću sa sebe i bacajući je u korpu za rublje. Uvijek je čeka, pa će tako i večeras. Zna to. Nesposobna je bilo gdje stići na vrijeme. A njemu to svakog dana sve više i više ide na živce. Pogotovo, kad mu se ne ide negdje, kao večeras, na otvorenje novog i već nezasluženo razvikanog restorana, a Amanda svakako želi prisustvovati tom društvenom događaju.
Dok pušta mlaki mlaz da ga miluje po čvrstom tijelu Valentin pokušava dokučiti, gdje i kako su prohujale godine. Dvadeset godina braka. Bez djece. Sporazumno.
- Uživati ćemo - govorila je Amanda. - Putovati ćemo, posvećivati se jedno drugom. Nisam majčinski tip.
Složio se. Pogotovo stoga što ni on sam nikad nije želio dijete. Što će mu? Brige velike, a radost upitna. Bolje je ovako. Dovoljni su sami sebi.
Ali nisu bili. U jednom se momentu nešto promijenilo, nije znao što, a ne zna ni sada. Zna da se on promijenio, a Amanda nije pratila njegove promjene. Prije pet godina, dok su uživali u lijenom jutru nedjelje ispijajući kavu i pušeći, Valentin je pogledao oko sebe po ukusno i blistavo čistom stanu i osjetio prazninu.
- Moramo nešto promijeniti - izletjelo mu je, odlepršalo preko novina do Amande, koja je začuđeno upiljila crni pogled u njega, a da Valentin nije bio ni svjestan kako je progovorio. Iz dubina svoje duše.
- Što želiš promijeniti? - upitala je Amanda, a ramena joj se pognula prema naprijed: njen borbeni položaj, koji je jako dobro upoznao tokom petnaest godina braka.
- Ne znam - odgovorio je iskreno - ali osjećam kako nešto ne štima.
- Mora da si poludio! - reče ona i odgurne novine, pa dohvati cigarete. - Imaš sve što se poželjeti može. Na što se žališ?
- Ne žalim se, ali ... - ne dovrši rečenicu Valentin, naginjući se preko stola i paleći upaljač, da bi Amandi pripalio cigaretu: uvijek je to radio, od prvog dana njihovog poznanstva.
- Pa onda? - Amanda otpuhne dim i zagleda se upitno u njega.
- Pa onda - odlučno odgovori Valentin, iznenadivši i samog sebe - prestajem sa pušenjem. Tako ću početi promjene!


Još i sada čuje Amandin grohotan smijeh, kojim je popratila njegovu odluku. Ali je Valentin ustrajao: od tog nedjeljnog jutra prije pet godina, ni jednom nije zapalio cigaretu. I ponosio se time: prvi je korak prema promjeni uspješno učinio.
Zatim je, na Amandino zaprepaštenje, počeo svake večeri trčati. Uživao je trčati noću, gotovo praznim ulicama grada, sam sa sobom i svojim mislima, neuznemiravan, osjećajući se ispunjen mirom i srećom.
- Kriza srednjih godina - komentirala je Amanda.
- Ljubomorna si - peckao ju je on. - Primjećuješ koliko mi promjene dobro čine, želiš i ti to, ali nemaš snage ustrajati.
Samo je prijezirno frknula kroz nos poput mačke i namreškala ga, a on se sjetio, kako je volio ljubiti taj mali i fino oblikovani nosić, za vrijeme udvaranja. Kad ga je posljednji put poljubio? Nije se mogao sjetiti i osjeti žalost zbog toga.


Pet godina. Samo pet godina i sve se promijenilo. Dok se briše mekanim ručnikom, Valentin sa žalošću, ali pomalo i sa ljutnjom, odmahuje glavom. Zašto ga nije mogla pratiti? Zar nisu to obećali jedno drugom na početku zajedničkog putovanja kroz život. Uvijek zajedno. Da su bili uvijek zajedno ne bi upoznao ... ah, tlapnje i ništa druga. Prezire to! Da sam ovo ili da sam ono! Bilo bi isto!
Neraspoložen, umalo ljut, Valentin izađe iz kupaonice i odšeta u spavaću sobu. Neodlučan u izboru kravate, uzme ih tri sa sobom i pođe u dnevnu sobu.
- Koju? - upita ušavši.
Amanda, i dalje ležerno obučena u crvenu svilenu haljinu, dok je Valentin već sasvim obučen, lijeno podigne pogled.
- Zelenu - odluči u trenu. - Divno ti pristaje uz novo odijelo.
- Zar se ne misliš početi spremati? - upita je Valentin, prisiljavajući se da govori tiho i uljudno, dok je u njemu rasla nervoza.
- Stići ćemo na vrijeme - lijeno odgovori Amanda. - Otvorenje je u devet. Nema smisla da budemo prvi gosti.
- Bilo bi bolje, kad bi otišli u naš stari i dobro poznati restoran - ne odoli Valentin, izazvan Amandinom sporošću. - Tamo je jelo uvijek izvrsno.
- Je li? - upita Amanda, odbaci novine i sijevne crnim očima prema njemu. - Koliko znam, tamo dolazi i ona balavica. Koliko godina ima? Sedamnaest?
- Ne počinji, molim te - zamoli nervozno Valentin. - Znaš da ima dvadeset i pet, a ne sedamnaest. I samo ponekad trčimo zajedno. Nikad ništa drugog nije se dogodilo. Koliko to puta moram ponoviti?
- I da ti vjerujem? - podrugljivo upita ona.
- Ne zaslužujem tvoje nepovjerenje - odgovori Valentin. - I ono me ljuti.
- Ljuti?
- Da, ljuti! - vikne Valentin. - Od kad sam sa tobom, nisam bio sa drugom ženom. Prije nisi bila toliko posesivna! Što se događa sa tobom?
- Prije nisi svaki trenutak slobodnog vremena provodio trčeći - odgovori trzajući ramenima Amanda. - Bio si sa mnom. Uvijek. I uvijek smo sve zajednički radili.
- Pa zašto se ne pridružiš? - upita je Valentin. - Zar te nisam mnogo puta zvao?
- Hajde, molim te! - podrugljivo reče Amanda. - Trčati ... nisam dijete.
- Ah, boga mu! - uzvikne Valentin. - Istina je da nisi dijete, ali je istina i to, da se djetinjasto ponašaš.
- Što? - uvrijeđeno upita ona.
- Čula si, do vraga! - zareži Valentin. - Dosta mi je razgovora u rukavicama sa tobom. Izmišljaš drame i svagdje vidiš moju nevjeru ...
- Nemoj mi ... - pokuša ga prekinuti ona.
- Nemoj ti meni! - prekine je odlučno Valentin. - Idi do vraga ti i tvoje neosnovane sumnje! I idi sama u taj famozni restoran u kojem želiš biti viđena. Ja idem trčati! Jedino tako mogu pobjeći od tvoje sumnjičavosti!


Mekani šum tenisica smiruje ga i Valentin uživa grabeći polupraznim ulicama, osvijetljenim i pomalo mokrim, jer poslije podne bilo je malo kišovito. Sad puše lagani vjetar i hladi mu znoj na čelu i neobično mu prija.
Dotrčati će do stadiona, okrenuti se i vratiti nazad: ukupno otprilike sat trčanja. Biti će dovoljno, smiriti će ga, a i Amanda će završiti sa svojim sažalijevanjem same sebe. Zbog čega je takva? Što joj se dogodilo? Zašto?
A zašto ne? Odjednom mu ta misao sijevne, dok je trčao iznad podvožnjaka, dugim i lakim korakom, udišući kroz nos sa lakoćom prohladni zrak, dok mu vrhovi ušiju počeli se žariti. Iznenadni mu poriv natjera krv u lice: osjeti veliku vrućinu. Život ga primorava na neuobičajene korake. Poslušati poriv ili ne? Samo se trenutak koleba, a zatim mu lice poprimi odlučan izraz.
Posegne rukom, ne prekidajući trčanje i ne remeteći ritam u džep trenirke, pa izvadi mobitel. Pronađe željeno ime i pritisne tipku. Javila se gotovo odmah.
- Oh! - začuje njen lijep i čist glas, nenagrizen popušenim cigaretama. - Trčiš.
- Želiš li mi se pridružiti? - upita Valentin, a val davno zaboravljenog uzbuđenja čitavog ga okupa.
- Naravno - mazno odgovori ona, da mu se učini kako osjeća toplinu njenog daha. - Gdje si?
- Za petnaest sam minuta kod stadiona - odgovori uz smiješak Valentin.
- Biti ću tamo!
Korak mu se produži, disanje postane lakše, vjetar mu mrsi smeđu kosu i uživa u svakom koraku, dok sve brže i brže trči, a licem mu titra osmjeh nestrpljivog očekivanja.



Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.