Jedina

Vadim njenu veliku uokvirenu sliku, koju sam strpao na dno pisaćeg stola, u najnižu ladicu, sa namjerom da je nikad više ne izvadim, nikad više ne pogledam. Ne mogu izdržati. Izdržao sam četrdeset i jedan dan točno, brojio sam dane i to sasvim pouzdano znam. Četrdeset i jedan dan je prošlo od onog sumornog dana, kad je bol prepukla u meni i uzeo sam Sofijinu fotografiju u pozlaćenom okviru i grubo je bacio na dno ladice i sa treskom zatvorio je u tamu, na mjesto koje jedino zaslužuje. Četrdeset i jedan dan je čamila u tami, a sad je ponovo na svjetlosti sunca.


Prije pet minuta zazvonio mi je telefon i ništa ne sluteći, mirno sam podigao slušalicu, dok mi je pogled odlutao kroz prozor prema moru.
- Ja sam - začuo sam meki ženski glas i istog trenutka mog je mira nestalo: more nisam ni vidio, umjesto mora pred očima mi zaigrala Sofijina svijetloplava kosa, zelene oči, nabubrene usne, a slike njenog prekrasnog i mladog golog tijela plesale su divlji plameni ples u mojoj duši, paleći me, sagorijevajući me, pretvarajući me u želju. Nezasitnu.
- Sofija - promuklo sam rekao: morao sam izgovoriti njeno ime, da samog sebe uvjerim kako sa njom razgovaram. - Mislio sam ...
- ... da me više nikada nećeš čuti - rekla je ona prekinuvši me u rečenici i nadmoćno se smijući. - Prevario si se. Još jednom. Dolazim k tebi.
- Ali ... - promucao sam u prazno, jer slušalicu je već spustila.


I to je bilo sve. Sad čekam i gledam njenu sliku, koju sam izvadio iz tame i vratio na osvijetljeno počasno mjesto. Nije pitala može li doći. Želim li je vidjeti? I uopće, je li dobrodošla? Kao i uvijek, kraljica se ponaša kako njeno veličanstvo želi. Koliko mi je to puta učinila? U ovih tri godine poznanstva? Koliko je puta bez riječi objašnjena naprosto nestala? I vraćala se nakon nekog vremena, umorna i gladna i pomalo prljava, a ja bih je uvijek sa smiješkom dočekivao, jer nisam mogao ugasiti plamen koji je Sofija uspjela zapaliti u mojoj duši. Jedinoj je to uspjelo, a bilo je žena u mom životu. Kad se samo sjetim ... bolje ne! Sofija ih je sve na neki način poništila, kao da nisu ni živjele, kao da im se njihovi životi nikada nisu miješali sa mojim. Postale je jedina. Sofija. Samo sam na nju mogao misliti, samo sam nju želio i nikada mi je nije bilo dosta. Od onog prvog dana ...


... kad sam je ugledao mladu, lepršavu, sa velikom i kovrčavom grivom plave kose koja joj okružila duguljasto lice sa dugim i tankim nosom i svjetlucavih nabubrenih usana. Prišla je stolu za kojim sam sjedio pijuckajući čašu crnog vina i naslonila se na njega.
- Hoćete li mi dati vatre? - upitala je, a njen glas mi natjerao žmarce uz kičmu i krv mi jurnula i osjetio sam početak želje koja se pretvarala u bujanje i u neprilici brzo sam prebacio nogu preko noge, a njen zeleni pogled sve je to primjećivao i podrugljivo se smješkala: ličila mi je na ajkulu i sjećam se, kako sam pomislio da mora biti opasna kučkica.
Nije tu bilo gotovo. Dok sam joj palio cigaretu, primijetio sam kako joj iz džepa uskih traperica, uže nisu mogle biti, kako joj se ocrtava upaljač. Lovi me? Je li to moguće? Pogled u njene hladne i zagonetne zelene oči, nije me učinio pametnijim. Ljutilo me njihovo podrugljivo svjetlucanje i odlučim joj dati lekciju. Konačno, imam šezdeset, a klinka možda svega dvadeset. Zar nje se bojati?
- Evo ti vatre - progovorio sam mirno i gledajući joj u vrh nosa, dok sam joj pridržavao upaljač ispod nosa - a i u tebi ću zapaliti plamen, ako to želiš. A čini mi se da želiš.
- Opa! - uzvikne ona potiho: nitko sa strane nije mogao čuti naš razgovor. - Konačno jedan matorac sa mudima. Zbilja misliš da možeš izaći na kraj sa mnom?
- Samo je jedan način da se uvjeriš.
- Stanuješ u blizini?
- Sasvim blizu.
- Idemo! - rekla je i uspravila se uz smiješak. - Odavno se nisam divljački poševila!


Taj je prvi put ostala kod mene, u mom stanu, tri mjeseca. Bila su to tri mjeseca strasti, požude, ludila. Neprestano smo grabili jedno drugo, iscrpljivali se, ali strast nismo uspijevali iscrpiti.
Sa dvadeset i dvije godine, Sofija je jako mnogo znala o pružanju zadovoljstva: kupala me u ugodi, uvodeći nove i maštovite igre, a ja se ljuljao u brodici sreće sijekući valove strasti. Koji su rasli i podizali se i nosili me prema nebu.
Kako objasniti ono što se događalo u meni? I može li to bilo tko shvatiti? Kako dočarati ona jutra, kad bih je gledao golu, čvrstog tijela, kako se poput predivne mačke lijeno proteže na razbacanom krevetu, besramno otkrivajući svaki detalj svog prekrasnog tijela. Ljubio sam svaki milimetar tog čvrstog tijela, lizao je od nožnih prstiju do kose.
- Dok sam sa tobom, ne moram se kupati - govorila je.
- Zauvijek ćeš ostati sa mnom.
- Ništa nije zauvijek - odgovorila mi je, a ruka joj plovila mojim bedrima, skrećući mi pažnju sa riječi.
Sutradan je nestala. Izašla je ujutro uzevši nešto novaca, rekavši da ide kupiti cigarete i nestala.


Ludio sam. Vrtio se po stanu u stanju nekog bunila. Brinuo sam se da joj se nije što dogodilo, ali sam u dubini duše znao, kako mi je to lekcija zbog moje posesivnosti. Željela mi je pokazati kako je svoja i kako mi nikada neće pripadati. Bar ne sasvim pripadati. Umirao sam. Nisam mogao prihvatiti njen nestanak iz mog učmalog života i počeo sam voditi zamišljene razgovore sa Sofijom, u kojoj sam joj objašnjavao svoje poglede na život. Maštarija bi uvijek završavala seksualnom proždrljivošću: nisam mogao pobijediti glad koja bi narasla u meni, nakon čega sam se osjećao poniženo, a ponekad sam znao i zaplakati. Odrastao muškarac, mnogo bliže grobu nego rođenju, pa ... ali bih se onda sjetio njenog šaputanja, dok bi obavijala noge oko mene, usisavajući me i grebući mi leđa dugim i lakiranim noktima. I seksualne se želja iznova javljala ... jača i sve jača i progonila me. Svakog dana, svakog sata.


- Idi sa nekom bilo kojom drugom - savjetovao me dugogodišnji prijatelj. - Izbriši je sa drugom ženom.
- Ne mogu - priznao sam mu: uvijek smo jedan drugome govorili istinu. - Pokušao sam, ali nije išlo.
- Ne razumijem
- Nije mi se mogao dignuti - tiho sam prošaputao, u strahu da me netko drugi osim mog prijatelja ne čuje.
- A inače ti ... - zamucao je, pa nastavio: - Sve ti funkcionira normalno?
- Sve. Kad pomislim na nju, nema problema.
- Zašto rijetko upotrebljavaš njeno ime? - upitao me znatiželjno.
- Rijetko? Nisam toga svjestan.
- Jako rijetko. Uvijek govoriš "ona", vrlo rijetko upotrijebiš njeno ime. Nego, jesi li pokušao još koji put?
- Nisam. Ne želim. Čekati ću da se vrati.
- Čekati?
- Ništa mi drugo ne preostaje.
- A ako se ne vrati?
- Vratiti će se – rekao sam uvjeren, jer o drugoj mogućnosti nisam smio ni razmišljati.


To je bilo onda, kad je prvi put nestala. Vratila mi se nakon dva mjeseca, nenajavljeno, samo je pozvonila na moja vrata. Otvorio sam ih, a ona mi upala u zagrljaj i oboje smo se sklupčali u grčevitom zagrljaju tu, na podu, grabeći jedno drugo i dok sam sa neopisivom srećom prodirao u nju, njenu vlažnost kojom me zvala, dahtala mi je u lice:
- Upamti! Ni sada me nemaš! Uvijek sam svoja! Nikad neću biti tvoja. Niti ičija. Samo svoja!
Natjerao sam je da ječi od sladostrašća: to je bio moj odgovor. Moj odgovor na sve. Kupanje u sladostrašću. Dok je bila sa mnom. Jer nestala je ponovo i poslije toga još mnogo puta, i nikada nije ni riječju objasnila svoje nestanke, nisam nikad doznao gdje je bila i što je radila.
Prilikom još jednog njenog povratka, kad se vratila sa svog tko-zna-kojeg-bijega od mene, pljusnuo sam je u lice i krv joj je potekla iz duguljastog nosa, a oči zasjale zelenim plamenom. Istog časa sam se pokajao, uplašio i počeo je ljubiti, ližući njenu krv koja joj je tekla niz lice i uživajući u njenom okusu.
- Možeš me i ubiti - rekla mi je dok mi se podavala u navali strasti, jer taj je udarac i u njoj i u meni probudio nešto životinjskog - ali me nikad nećeš imati.
Nije me bilo briga. Lizao sam joj krvavo lice, pratio crveni i topli potočić između dva brežuljka, srčući ga slasno, dočekujući ga iznad kovrčave zanosne šumice. Ni za što me nije bilo više briga! Ne tada, dok sam prodirao u njenu vlažnu vrućinu, crveni vulkan, a njeni mi nokti grebli leđa, da bi se iznenada izmakla, podrugljivo me pogledala i postavila se u klečeći položaj, okrećući mi čvrstu stražnjicu i gledajući me iskosa zelenim pogledom kojim je rasplamsavala strast u meni.
- Priznajem te za gospodara slijedeća dva sata! - rekla je promuklo. – Ako izdržiš toliko.
Zgrabio sam je za guzove koje je podigla što je mogla više u zrak i nemilosrdno se zabio u nju, uživajući u njenom ječanju, pomalo bolnom, pomalo sladostrasnom. I nastavio se zabijati beskonačno dugo ...


Sad je čekam. I odluka, koja već mjesecima kolebljivo se njiše u mojoj duši, sazrijeva i raste, postaje konačna: više joj neću dozvoliti otići. Ovog će puta ostati kod mene zauvijek. Sve već imam u glavi: čitav plan.
Kad pozvoni, otvoriti ću kao i uvijek, zgrabiti je i zabijati se u nju poput noža kojeg ću kasnije upotrijebiti. Bosti ću je nemilosrdno, zamišljam u glavi, sjećajući se njene krvi i slatkastog okusa, kojeg nikad ne bih mogao zaboraviti, a koji mi od onog dana draška nepce. Iskasapiti ću je, izrezati pažljivo i na lijepe prihvatljive komade, koje ću položiti u velike staklenke, koje sam nakupovao prilikom priprema, malo po malo, da ne navučem sumnju. Staklenke ću uredno poslagati u ogromni hladnjak, kojeg sam također nedavno upravo u tu svrhu kupio. Svakog ću dana iz staklenke vaditi jedan komadić nje i uživati u njoj. Biti će u meni, više neće moći pobjeći. Nikad.
Evo, zvonce na vratima krvavo-požudno vrišti. Idem. Idem otvoriti vrata jedinoj.


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.