Klizište

Virna shvati svoju pogrešku, ali bilo je već kasno. Kola, njen gotovo novi, kupljen tek prošle godine, mali i žute vesele boje "Peugeot" model 107, opasno se zanese na zavoju, a ona, glupača jedna, pritisne kočnicu, umjesto da doda samo malo gasa i tako sigurno prođe ovaj nezgodni dio ceste, gdje uvijek ima problema. Pogotovo kad padne kiša. Svaki put, kad bi se vozila na sastanak sa Vilimom, ili odlazila sa tog sastanka, kao upravo sad, u četiri i dvadeset ujutro, bojala se ovog zavoja i ulazila u njega oklijevajući i krajnje oprezno.
I sad, pogreška. Vidi kako joj se smeđi zid odsječenog brda približava i već je gotovo počela vikati, kad posljednjom snagom, ludim okretom upravljača, izbjegne sudar sa brdom i produži kroz noć vijugavom cestom, polako i sve više usporavajući. Nakon pedesetak metara tako spore vožnje, blago zakoči, zaustavi žuti automobil na za to predviđenom dijelu ceste, zagrli upravljač, obori plavokosu glavu i zajeca. Napetost joj protrese čitavo tijelo.
Prođe nekoliko minuta i Virna polako uspravi glavu, usmjeri plavi pogled prema cesti: samo mrak oko nje, ni jednog vozila nema. Još je rano, zna to, zbog toga je i izabrala ovo vrijeme za povratak kući. Nema prometa, nitko je neće vidjeti. Sigurnost pod okriljem noći.
Drhtavim prstima, Virna iščeprka iz torbice cigaretu i zapali je, pa počne požudno uvlačiti dim za dimom, spustivši prozor, uživajući u hladnom zraku koji kao da joj donosi smirenje. Uz cigarete, izvukla je i mobitel, položila ga na koljena i trenutak gledala u njega. Zatim se naglo odluči i nazove Vilima, iz čijeg je stana, a i kreveta, prije samo petnaest minuta izašla.
- Već si stigla? - dopre njegov duboki glas u noći do nje. - Mora da si suludo vozila! Pazi se! Jednom će ti se nešto dogoditi ...
- Dogodilo se - prekine ga ona. - U stvari, umalo se dogodilo?
- Što? - upita on brzo i kratko.
- Onaj vražji zavoj, znaš, o kojem sam ti već ...
- Znam na koji zavoj misliš - prekine je Vilim nestrpljivo. - Nastavi!
- Pa umalo da bubnem u brdo! - ispali Virna, pa duboko uvuče još jedan dim, osjećajući kako joj u kombinaciji sa dragim joj glasom, donosi smirenje. - U posljednji sam čas uspjela smotati volan. Mislim da sam prešla preko neke mrlje ... ulje možda, ne znam. Odjednom je auto jurnuo! Mislila sam da je gotovo!
- Oh! - olakšano reče Vilim. - Ljubavnike bogovi čuvaju. Hajde, mala moja, smiri se, popuši tu cigaretu, čije dimove tako požudno uvlačiš, da to dopire čak i do mene. Smiri se, odvezi kući i mirno lezi. Ništa se nije dogodilo.
- Nije - prizna Virna i osmjehne se. - Srećom.
- Kao što sam rekao: ljubavnike bogovi čuvaju - reče joj njegov glas meko u uho, a Virna osjeti podrhtavanje stomaka.
- A ti? - upita ga.
- Što ja? - odvrati on. - Ležim gol u krevetu i njuškam plahte iz kojih se širi tvoj miris.
- Ozbiljno? - upita Virna sretno.
- Naravno - odgovori Vilim. - Zar bih se šalio sa takvim čim? Hej, pogodi što držim u ruci.
- Nepopravljiv si - reče ona, ali se nasmije.
- A ti to voliš - odgovori on. - Jesi li se smirila?
- Jesam - odgovori Virna i odjednom shvati kako je ponovo potpuno pribrana: zahvaljujući njemu.
- Eto - reče Vilim. - Sve je prošlo. Vozi polako i stigni sigurno. Vidimo se za tri dana.
- Za tri dana - odgovori ona. - Oh, Vilime, tri duga dana!
- Proći će - utješi je on. - Ne brini, proći će.
- Znam - potišteno odgovori Virna. - Ali ne možeš ni zamisliti, kako je teško vraćati se kući, njemu, djeci, poslije tebe.
- Znam, mila moja - tiho joj mrmori Vilimov nježan glas u uho. - Uvijek sam govorio kako si ti hrabrija od mene.
- Idem - naglo reče Virna. - Moram krenuti. Spavaj i sanjaj me! Volim te!
- I ja tebe volim!
Virna prekine vezu i uključi motor. Za deset će minuta stići u naselje van grada, u svoju kuću. Vilim kaže kako je ona hrabrija od njega. To i jest istina, shvati Virna odjednom. Treba imati hrabrosti za činiti ovo što ona čini već gotovo čitavu godinu. Sa Vilimom.

Svakog mjeseca, šest noći provodi sa Vilimom, dok njen muž radi noćne smjene. Šest vatrenih noći za koje živi. Ni na što drugo ni ne misli. Samo na tih šest noći, koje se tako sporo približavaju, a kad konačno nastupe, prođu u trenu. Jer to, u stvari i nisu noći, nego sati. Kod Vilima stiže oko jedanaest i trideset, a odlazi ujutro u četiri i petnaest, najkasnije. Je li to noć? Nije.
Virna se sjeti svog prvog vanbračnog izleta, kad je prvi put otišla na "čitavu noć" i ostavila malu kćerkicu, onda je imala samo nju, ostavila je samu i uspavanu. Bila je u braku tek dvije godine, a bila gladna poput djevice. Koja želi, ali koja se boji. Njen je mladi suprug bio mlak ljubavnik: prilazio bi joj svega nekoliko puta godišnje i to je bilo to. Ni izdaleka onoliko koliko joj je trebalo. Koliko je željela. Kao da mu je već dosadila. Jer nekad … I tako je počela kradom uživati. Nije tih ukradenih sati pretjerano uživala sa tadašnjim ljubavnikom: neprekidno je mislila na malu kako sama, potpuno sama, spava u velikoj i ogromnoj kućerini. Ali kad se vratila sa tog prvog izleta, a kasnije još sa nekoliko, i ništa se neželjenog nikad nije dogodilo, strah je nestao, sasvim nestao. Nikad se ništa nije dogodilo i nikad se ništa neće dogoditi. Bila je uvjerena u to. I sad, ova mala nezgoda na zavoju, koja kao da joj se izruguje, opominje.
Malo proklizavanje, govori Virna samoj sebi, i ništa više. Više se nikad neće ponoviti. Ništa se neće dogoditi. Svih ovih godina ništa se nije dogodilo. Neće ni sad, uvjerena je u to.
U trenutku, kad izbija na vrh brda, pogled joj privuče odsjaj crvenila i dok se spušta prema svojoj kući, Virna shvati kako se u njenom susjedstvu dogodio požar. Vatrogasna su kola tu i ljudi trče i galame, a plamen se diže prema crnom nebu, osvjetljavajući dramu u ranom zimskom jutru.
Vidjeti će je kako dolazi kući. I dobri će susjedi to sigurno ... Ta joj prva misao prostruji mislima, ali odmah zatim potisne je, postane nevažna, jer Virna sa užasom shvati, kako to gori njena kuća.
Djeca! Njene kćerke!
Virna divljački nagazi na kočnicu, zaustavi žuti "Peugeot" u koji se svi prisutni zagledaju, pa ne mareći za radoznale poglede, pojuri prema kući, ali naglo zastane, kad ugleda u naručju svog supruga uplakane kćerke, obučene u lagane pidžame, u koje ih je ona sama obukla i ogrnute nečijim tuđim dekama, a iza njih, u pozadini, plamen guta njihovu kuću.


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.