Takt

Jutro je, prohladno, iako će uskoro deset, a Sanjin i ja se nećkamo izaći iz kola, koja su parkirana ispod visokih borova, pri samom vrhu brda. Dovezli smo se ovdje da uživamo u svježem zraku, nezatrovanom prometom, da lagano trčimo, jer ona brza nekadašnja trčanja, na žalost su iza nas. Slavni dani prošlosti. Kako ih podsmješljivo, ali i sa žalošću, nazivamo.
- Nekako si mi čudan - reče Sanjin. - Zbog nje?
Klimam kratko glavom.
- Ne odlazi ti iz glave? - pita on i igra se nezapaljenom cigaretom: znam da neće pušiti prije trčanja.
- Većinu je vremena naseljena u meni - priznajem mu nevoljko. - Bio bih sretan, kad bih malo manje mislio na nju.
- Doći će to vrijeme - tješi me Sanjin. - Jednog ćeš dana iznenada shvatiti, kako već nekoliko sati nisi pomislio na nju i biti ćeš iznenađen. Zatim ćeš se nasmijati i sve ovo što te sad muči, postati će daleka uspomena, koju ćeš povremeno vaditi na svjetlo dana, preispitujući svoje osjećaje.
- Nadam se, da si u pravu.
- Koliko ima da je otišla drugome? - pita on.
- Sedam … osam mjeseci - odgovorim.
- Uskoro - reče Sanjin i otvori vrata automobila, a hladan nas zrak natjera na drhtaj. - Još malo i sve će te muke biti iza tebe. A lijepo sam te opomenuo, da se ne zaljubljuješ previše.
- Ne tupi! - odgovorim mu i izlazim iz kola: počinjem istezati nožne mišiće.
- Znao si da će to dogoditi? - pita Sanjin, istežući se sa druge strane kola: vjetar šumi krošnjama i sasvim se ugodno osjećam. - Da će otići?
- Jesam - priznajem i smijem se. - Ali me svejedno streslo.
- To ti je kao sa smrću - reče on. - Svi znamo da ćemo umrijeti, ali nekako ...
- Upravo tako - kažem osmjehujući se. - Hoćemo li? Do bunkera i nazad? Laganicom?
- Drugačije više ni ne možemo - mrmlja on.
Počinjemo lagano trčati uz blagi uspon koji nas vodi šumskom stazom okruženom borovima, čiji vrhovi blago podrhtavaju pod naletima bure. Drveće nas štiti i dok lagano trčimo, ne osjećamo buru, nema njenog fijuka i hladnoće, već samo topli šumski mir, kao da je život privremeno zaustavio dah, pa čeka.
Uživamo. Koliko možemo. Nekada je ovo bilo mnogo veće uživanje, nekada ... i misli mi ponovo bježe, pa tresem glavu i usredotočeno gledam u stazu ispred sebe. Ne želim misliti na nju, ne sada, ne ovdje. Ovo je vrijeme kad želim biti slobodan, nesputan, kad dišem sa šumom, sa nebom, kad mi oblaci postaju prijatelji, kad udišem ledeni i osvježavajući zrak i osjećam se živim, dok lagano gutam metre, koji se polako pretvaraju u kilometre, a pored sebe osjećam blizinu prijatelja i čujem naše šumno disanje, koje se nekako uklapa u krajolik, kao da pripadamo ovdje, srodili smo se. Postajem svjestan i to me raduje, kako poznajem svako stablo, svaki grm i dok prolazim pored njih, kao da srećem prijatelje.
- Okrenimo se i vratimo - kažem, osjećajući lagani, ali prijatni umor. - Meni je dosta.
- I meni.
Lagano dotrčimo do kola i počinjemo ritual istezanja, dok nam se disanje smiruje, otkucaji srca usporavaju, a znoj suši na zažarenim licima. Istežem lijevi kvadriceps i u tom trenutku moj mobitel, koji leži na suvozačevom sjedištu, počinje zvoniti.
- Uh! - hučem. - Tko li je sad?
Otvaram vrata automobila, uzimam mobitel i vidim njeno ime na zaslonu, a srce, koje mi se upravo počelo smirivati, ponovo brže zakuca.
- Smetam li? - pita me smijući se, jer već zna odgovor.
- Ne smetaš - odgovaram, dok Sanjin čini smiješnu grimasu i okreće mi leđa: daje mi malo privatnosti.
- Na tržnici sam i htjela sam te zamoliti, da mi kažeš onaj svoj recept kojim pripremaš japanske tikvice - govori ona. – Gledam ih ispred sebe i namjeravam prirediti objed od njih.
Jednoličnim glasom joj recitiram recept, dok u meni sve podrhtava. Kako može? Zar ne osjeća ... očito ne osjeća. Smirujem samog sebe, gledam Sanjina koji shvaća o čemu se radi i bijesno šiba zelenim pogledom.
- Hvala ti mnogo - cvrkuće ona, potpuno nesvjesna toga, kako mi je upravo pripremila pet paklenih minuta.
- Nema na čemu - učtivo odgovaram i prekidamo vezu.
- Kreten! - prasne Sanjin.- Nisi ništa drugo do li jebeni kreten! Zašto je nisi poslao u ...?
- Nije važno - kažem mu tiho. - Ostavi.
- Zove te da joj daš recept za žderanje koje će pripremati drugome - reži on i u nevjerici odmahuje glavom i dodaje podrugljivo se cereći. - Mora se priznati: vrlo taktično od mlade dame! Ne može biti taktičnije.
Ne odgovaram, nema smisla podjarivati njegovu rječitost, koja mi je dobro poznata. Vozimo se u tišini kući, tuširanju, nastavku dana, koje je za mene označeno njenom nesmotrenošću. Nenamjernom okrutnošću.
Ili samo želim naći opravdanje za njen postupak?


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.