Poslije

Mislim da me riječ "poslije" proganja. Uvijek je prisutna u mom životu, uvijek tu, sjedi mi na ramenima i uvijek je to "poslije" drugačije od onog prethodnog "poslije", ponekad teže, ponekad lakše.
Ali je ovo "poslije", o kojemu vam želim pričati, najteže do sada. Što više razmišljam o ovom posljednjem "poslije", sve više tonem u nesigurnost ...
Jer ovo je drugačije "poslije", na kojem nema popravnog ispita, nema povratka, ne ostaje ništa osim boli.


Poslije odlaska Marije, dugo sam tugovao i razbijao glavu nastojeći dokučiti razlog njenom odlasku, sve dok mi jednom moj prijatelj nije objasnio razlog njenom odlasku.
- Bio si sebičan gad - rekao mi je, dok smo ispijali prva pića te ljetne večeri. - Savršeno sebičan gad.
- Sebičan? - zaprepastio sam se. - I još gad? Pa uvijek sam je mazio.
- Jesi - priznao je moj prijatelj. - Ali je nikad nisi pitao što ona želi. Vodio si je posvuda, ali ti si birao pravac kretanja, ti si birao događaje koji su tebe zanimali, a ona ... pa ona te jednostavno poslušno pratila. Sve dok joj nije to postalo nepodnošljivo.
- Nikad se nije požalila - protestirao sam.
- I upravo to ti je trebalo postati sumnjivo - rekao mi je on nemilosrdno me strijeljajući očima. - Poznaješ li neku ženu koja je uvijek i sa svime zadovoljna?
Bio je u pravu, naravno. Pružao sam joj sve što sam smatrao da joj treba pružiti, a nisam je pitao što želi. I morala je otići. Nije bilo toliko strašno, bio sam mlad i naučio sam vrijednu lekciju. Poslije Marije, uvijek sam se trudio doznati što žena očekuje od mene.
A one su se redale, prolazile kroz moj život i odlazile iz njega, često ne ostavljajući ni trag. Sve dok u njega nije ušetala Aurora.


Istog trena, kad je Aurora ušetala u moj život, iz njega su išetale sve ostale žene. Poslije tog iskustva, sasvim neobičnog iskustva, sve se za mene promijenilo, dobilo novu dimenziju. I to me opijalo, dajući mi ogromnu snagu u kojoj sam neizmjerno uživao.
Ništa čudnog, mnogi bi rekli. Pa tako se osjećaju i ponašaju svi ljudi koji se počinju zaljubljivati. Ali jest čudno, jer činjenica jest, da Auroru nisam ni vidio, ni čuo. Zaljubio sam se u sliku koju je moja mašta isplela, dok bi se dopisivali, sjedeći svaki ispred svog monitora.
Ljepota iščekivanja. Kako bi se večer približavala, u meni bi počela rasti napetost. Znao sam, kako će ona uskoro se pojaviti, napisati mi prvu poruku, a onda će bujica riječi sa njene strane poteći i opijati me. Jer sve u vezi nje očaravalo me i to mi je bio najbolji znak da se zaljubljujem, ali odbacivao sam tu sumnju, jer konačno, što sam znao o njoj? Ništa! Osim onog što mi je sama rekla.
"Daj mi neku svoju fotku", molio sam je jedne večeri, a ona, lukavica jedna, točno osjećajući titraje mog tijela, poslala mi fotku.
Ali kakvu fotku! Zurio sam ne vjerujući svojim očima u lice, točnije samo polovicu lica, koje je zaklanjala duga i valovita plava kosa, a samo jedno oko, beskrajno plavo, poput proljetnog neba u rano proljeće nakon obilne kiše, podrugljivo je zurilo u mene, kao da mi govori: I što sad? Vidiš me i ne vidiš me! Što sad?
Poslije te noći, čvrsto sam odlučio postati rezerviran prema njoj. Pa neću valjda, dozvoliti da me mota poput nekog jadnika? Imam ponos i ne dam ga! Ma koliko je želio!
Jer, na svoje veliko čuđenje, odjednom mi sinulo da je želim: nju, Auroru! I ni jednu drugu. A to mi se još nikada nije dogodilo i bio je to nepoznat osjećaj, kojeg sam se pribojavao.


- Trebaš malo se ohladiti - savjetovao mi je prijatelj. - Previše se otkrivaš. Što si joj rekao o sebi?
- Pa ... - počeo sam i odjednom zastao, iznenada svjestan kako Aurora o meni zna sve, baš sve, a ja o njoj ništa osim imena. Ako joj je to pravo ime.
- Zar je toliko daleko otišlo? - upitao me prijatelj, pažljivo me gledajući preko ruba čaše. - Sve si joj o sebi rekao?
- Jesam.
- A ona o sebi ništa?
- Tako nekako.
- Zna li ti adresu?
- Zna.
- A ti njenu? - pitao je, a kad je ulovio moj pogled, brzo je dodao: - Jasno mi je! Sve mi je jasno! Ti si potpuni luđak! Kako si to mogao učiniti? Pa može ti banuti na vrata nepozvana, možda je prava luđakinja, možda u glavi smišlja smrt, možda ...
- A možda - prekinuo sam njegovu tiradu - ti naveliko pretjeruješ.


Poslije ( eto ponovo te riječi ) te večeri sa prijateljem, razmišljao sam o Mariji, uspoređujući je, mada ni sam ne znam kako, sa Aurorom.
I onda mi sine: Mariju sam ja vodio onim stazama koje sam izabrao, dok Aurora vodi mene!
I misao mi se zamrzne. Kako je to moguće? Zar mi se zbilja to događa? Jesam li sasvim izgubio glavu?


Tjedan dana kasnije, dok sam besciljno motao se po stanu, bio je petak, a meni se nije izlazilo, što je bio još jedan znak mog poremećenog ponašanja oglasi se zvonce i ja, gol do pojasa, jer upravo sam se namjeravao obrijati, otvorim vrata.
Poslije ( ah, ta riječ ) prizivao sam u sjećanju taj trenutak kojeg neću nikad zaboraviti. Upiljio sam pogled u njene plave oči, prepoznajući ih sa one poslane fotke, a ona, Aurora, me smiješeći se gledala i kao da joj na dnu plavog oka titra iskra podrugljivosti.
- Nećeš me pozvati ući? - zapita mirno, a njen mi glas zazvoni u grudima, nadme ih, ispuni, a glad za njom nabuja istog časa i sve je ostalo prestalo postojati.


Jedan vikend. Samo jedan vikend mi je darovala i nestala. Poslije sam često i prečesto odvijao u sjećanju jedan te isti neprekidni film: Aurora i ja u mom stanu vodimo ljubav do iznemoglosti.
Kad je odlazila, tresla su mi se koljena i dok sam je pratio do njenih kola, upitao sam je:
- Idući vikend?
- Nema idućeg vikenda - odgovorila je mirno.
Opijen njenom ljepotom, njenim seksualnim umijećem, proteklim danima naslade, nisam je odmah shvatio.
- Kad onda? - upitao sam.
- Nikad! - hladno je odrezala, sjela u kola i odvezla se iz mog života, isto tako naglo kao što je i ušla u njega.


Volim li je upravo zbog toga, što sa Aurorom nema onog "poslije"?


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.