U parku

Točno u šest, kao već mnoga jutra mnogih godina, Zlatko Marić otvori oči i zagleda se u tamu spavaće sobe. Lijevom rukom nagonski potraži Nadu, ali se onda sjeti, kako je mrtva već pet godina. Već pet godina sam spava u ovom krevetu, kojeg je dijelio sa svojom Nadom punih četrdeset godina. Imala je svega dvadeset, kad se udala za njega, on, dvadeset i pet, ali Zlatko još uvijek živo pamti njene crne kose na dan vjenčanja, blistavi pogled krupnih crnih očiju, ispod tankih obrva, kako sa obožavanjem gledaju u njega.
Nedostaje mu, osjeća to ovog jutra jače nego proteklih jutara. Buđenje bez njegove Nade traje većpunih pet godina , a on se još uvijek nije navikao na to da je nema, da sam leži u krevetu i da mu ruka neće napipati njeno toplo tijelo.
Kao i svakog jutra Zlatko Marić pogleda na lijevu stranu kreveta i u mašti ugleda svoju životnu družicu. Zatim odlučnim pokretom odgurne deku i plahtu, pa ustane. Danas je dan kad podiže penziju, mirovinu, kako to sad svi zovu. Osmjehujući se toj misli, Zlatko u pidžami odšeta do kupaonice. Primjećuje se da nema ženske ruke. Eto, sinoć je zaboravio vratiti sapun na mjesto, a i ručnik je na perilici, umjesto na vješalici. Njegova bi Nada …
Uz uzdah mirenja, Zlatko počne otkopčavati dugmad pidžame, pripremajući se za jutarnji ritual brijanja, dotjerivanja.


Uz kavu, koju je sam skuhao, otvori jučerašnje novine, a stranice se rastvore na osmrtnicama. Toliko ljudi gine na cestama! Zašto ništa ne poduzimaju?
Pogled mu zapne za jedno vrlo mladoliko lice, a ledeni grč žalosti protrese mu mršavo tijelo. Desetogodišnje dijete osmjehuje se sa osmrtnice, život mu je naglo prestao, ugasio se na cesti.
Dok su mu misli divlje lutale uzburkanim umom, Zlatko odgurne novine, a sjećanje na vlastitog sina, kojeg je pijani vozač usmrtio na mjestu, dok se mali bezbrižno igrao na pločniku, okuje ga ledenom drhtavicom. Da bi nekako smirio tu drhtavicu, Zlatko ustane, pa opreznim korakom prošeta stanom.
Ne smije misliti na to. Nikako ne smije! To je prošlost. Mali je mrtav. Kao što je i njegova Nada mrtva. Ostao je sam. Već je dugo sam. I dok je šetao stanom i smirivao samog sebe, niz lice, mršavo i pomno obrijano, slijevale se suze. Zašto mali nije poživio i odrastao u čovjeka? Sad ne bi bio sam. Ubija ga ta samoća. Kida mu tijelo.
Ali barem danas će je malo ublažiti. Penzija je, sjeti se odjednom. Podignuti će mirovinu, kupiti one male čokoladice i u parku ih podijeliti djeci koja se tamo igraju. Ima jedan sitan i crnokos dječak, koji ga uvijek gleda podozrivo ispod tamnih trepavica, a kad mu Zlatko pruži čokoladicu, mali je nekako čudno Zlatku okrenut bokom požudno zgrabi i odmah trkom pobjegne. Zlatka to zabavlja i podsjeća na vlastitog sina, koji je isto tako bio stidljiv, plah preko svake mjere, poput djevojčice.
Prekidajući niz misli koje su ga vodile u prijatna sanjarenja, Zlatko pogleda na sat, pa ustane. Vrijeme je poći: banke su otvorene.


- Koliko? - pita ga službenica, kao i svaki put.
- Sve - odgovara Zlatko, kao i svaki put: što drugo joj reći? Mirovina je tako mala ...
- Izvolite - reče službenica, gurajući prema Zlatku hrpicu novca. - Molim potpis.
Sa novcem u ruci, pažljivo ga prebrojavajući, Zlatko izađe iz male poslovnice velike banke i odmah skrene u obližnju trgovinu.
- Dobro jutro! - klimne mu znanica, mlada, vrlo mlada prodavačica, sitna, toliko niska, da je ostavljala dojam djeteta. - Izvolite, gospodine?
- Ovo - reče Zlatko, prstom upirući u malene čokoladice umotane u zlatni papir. - Deset komada, molim.
- Još nešto? - upita ona.
U prvi je mah mislio odbiti, ali onda pomisli: zašto ne? Pa može i u parku pojesti svoj objed. Nitko ga ne čeka kod kuće.
- Molim, malo mortadele, sira i maslina! -odluči se odjednom: biti će to prava mala gozba, radovao se tome.


U parku gotovo da i nije bilo nikog, pa Zlatko pogleda na sat i shvati, kako još nema ni deset: još nisu počeli dolaziti, svakog će trena. Sjedne na svoju omiljenu klupu, otvori novine i počne čitati, polako i ništa ne propuštajući.
Nakon nekoliko minuta, dvojica mladića obučena u traperice i isto takve jakne, prođu pored njega. Krišom pogledavajući, sakriven novinama, Zlatko ugleda kako nose bocu nekog pića, ali nije mogao otkriti kojeg. Jutro je, a već piju. Zatim ih bolje pogleda i shvati, kako su sigurno čitavu noć proveli opijajući se. Sve mlađi i mlađi počinju piti, mislio je i žalosno odmahivao glavom. Ne samo piti, već opijati se.
Sitni dječji glasovi dopru iznenada do Zlatka i on sa radosnim očekivanjem podigne pogled. Čitav mali dječji vrtić, čini u se. Odjednom je bio okružen djecom koja su veselo vrištala, a njihovo vrištanje bila je najljepša glazba za Zlatkove uši. Baš je tako vrištao i njegov ...
Zlatko posegne rukom u džep i izvadi malu hrpicu čokoladica, koje su se zlatno presijavale na suncu.
- Evo djeco! - reče Zlatko glasno. - Dođite i uzmite!
Čekao je tren, ali umjesto djece, priđe mu jedan od onih momaka, koji su malo prije prošli pored njega.
- Što to radiš, stari? - zapita ga momak drsko ga gledajući u oči.
- Ništa ... - promuca sasvim iznenađen Zlatko. - Samo sam ...
Djeca, koja su do malo prije veselo žagorila, odjednom kao na zapovijed ušute i zagledaju se napeto u njih.
- Samo si što? - umiješa se i drugi momak, a u ruci mu boca i Zlatko ovog puta vidi kako je to boca votke.
- Nisam ...- zamuca Zlatko potpuno zbunjen.
- Jesi, jesi! - zareži onaj, koji drži bocu u ruci i gleda ga bijesno. - Loviš djecu parku?
- Jebena pedofilčina! - reče njegov partner, otme svom drugu bocu iz ruke i dobro potegne.
- Nisam ... - počne Zlatko, a u glavi mu udara, buči, čini mu se da će eksplodirati, osjeća krv koja je nekontrolirano navrla.
- Jesi, jesi! - zareži onaj koji je pio. - Jebena pedofilčina si i sad ćeš to platiti.
Dok Zlatko gleda u govornika, onaj drugi, slobodnih ruku, zamahne i pogodi starca šakom u čelo. Oštra bol zaslijepi Zlatka i uzalud pokuša ustati, kad ga idući udarac, ovog puta sa bocom, koja ga pogodi posred čela, sruši sa klupe.
- Pedofil! Manijak! Evo ti! - dopire do Zlatka dok se valja u prašini, a udarci pljuštaju po njemu: ne osjeća bol, nema boli, samo tuga, žalost, jer ne mora život takav biti, nikako ne mora ...


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.