Karanfili

Gledam je kako i prilazi i u meni sve treperi: neka čudna mješavina osjećaja nabujala je poput silne plime i kupa me radošću. Nisam je vidio četiri mjeseca: četiri duga mjeseca koja sam proveo na moru svake noći, ležeći u pregrijanoj kabini misleći na nju, Mariju.
Kratko podsječena crna i gusta kosa ističe joj labuđi vrat, kojeg volim ljubiti, a crne joj oči plamte: raduje se što me vidi, čitam joj iz pogleda. Samo što smo se sreli, već sam morao otići. More je zvalo …
Grlimo se. Ljubimo. Kratko. Zatim se Marija odmiče od mene i pažljivo me gleda krupnim crnim očima.
- Smršavio si - primijeti. - Nije ti prijalo.
- Bilo je suviše vruće - kažem joj. - Znaš, Perzijski zaljev usred ljeta, to ti je kao da se kuhaš u kotlu.
- Malo si me uplašio - mijenja ona temu.
- Kako? - zabrinuto pitam i palim cigaretu novim plinskim upaljačem, kupljenim u Adenu: moj ponos.
- Bio si tajanstven - odgovori Marija i postavlja se sa moje desne strane: grlim je i držim cigaretu lijevom. - Uvijek si me dočekivao pred školom. Što se promijenilo, pa me više ne želiš čekati pred školom? Zar ćemo se od sad stalno sastajati pred parkom?
- Ništa se nije promijenilo - umirujem je. - Samo nisam htio da to svi vide.
- Što to? -pita ona radoznalo podižući pogled, jer viši sam od nje dvadesetak centimetara.
- Vidjeti ćeš - odgovaram joj i usmjerujem hod prema ulazu u park i osluškujem kako šljunak šušti ispod naših složnih koraka: čitavu vječnost nisam čuo taj dragi zvuk.
- Zašto si toliko tajanstven? - pita Marija, moja ljubav, sedamnaest joj je tek.

Kući sam stigao ovog jutra, prije samo osam sati: iskrcao sam se u Veneciji, pa iz Venecije drndao se vlakom do kuće. Nikad stići. Vrijeme kao da je stalo. Pa smo, Marinac i ja, kojemu je isto tako došla smjena i sa kojim zajedno putujem, vrijeme kratili pijući pivo. Jednu bocu za drugom. Lagali vrijeme.
Kad smo konačno stigli u Rijeku, nisam bio pijan, ne, daleko od toga, ali je pivo u meni otvorilo rupu nježnosti, koju sam silno želio ispuniti.
- Hoćeš li joj se odmah javiti? - upitao me je Marinac na Korzu, do kojeg smo se prošetali, osjećajući potrebu za kretanjem, noseći velike putne torbe sa svojom garderobom obješene preko ramena.
- Prvo ću malo odspavati, obrijati se ...
- Da ne namiriše pivo - zadirkujuće je rekao Marinac. - Već te riba! Ne zaboravi joj kupiti cvijeće.
Dok nije spomenuo cvijeće, nisam ni pomislio na takvog što. Imao sam svega osamnaest i još nikada ni jednoj djevojci nisam poklonio cvijeće. I to mi se odjednom učinilo silno, pametnim potezom, pažljivim. Sa njime ću joj pokazati ... nisam bio načisto što ću joj pokazati tim činom, ali nije bilo ni važno. Kupio sam prvo cvijeće u svom životu i pažljivo umotanog nosio ga u ruci, dok me taksi vozio kući. I bio sam sretan.
Ali kako je vrijeme sporo odmicalo, istuširao se, malo odspavao, obrijao, ta mi se ideja više nije činila toliko pametna. Kako joj predati cvijeće? Nisam dvoumio trebam li Mariji darovati žarko crvene karanfile koje sam kupio: njih sedam na broju, za sedam mjeseci našeg hodanja, ako se tako može reći, jer od toga sam vremena četiri mjeseca proveo daleko od nje, na brodu. Nije to bilo upitno, volio sam je, znao to i želio sam joj pokloniti cvijeće. Ali kako joj ga predati? Zar ispred njene škole? Da me svi gledaju? Ne mogu to! Nikako ne mogu. Hodati ulicama sa buketom u rukama? Da svi bulje u mene?
I onda mi sine spasonosna ideja, pa zamolim prijatelja da pričeka Mariju ispred škole i reče joj kako je čekam ispred parka. Vrijeme je to, u kome još nisu zavladali mobiteli, vrijeme hipija i dugih kosa u muškaraca i žena, vrijeme kratkih suknji, kad su ženska bedra bljeskala posvuda, a mi sa uživanjem gledali izloženu ljepotu.

- Sad me pričekaj minutu - kažem Mariji, kad smo odmakli oko dvadeset metara u park i posjednem je na klupu. - Odmah se vraćam!
- Ma gdje ćeš ... ma što izvodiš? - muca ona začuđena mojim neobičnim ponašanjem.
Žurim prema velikom i zelenom grmu, koji počinje biti crn, sumrak se spustio, više nije dan. Prije sat vremena sam tu položio karanfile za svoju dragu, koje sam sakrio u veliku papirnatu vrećicu. Da nitko ni ne nasluti što nosim u ruci.
Odbacujem papirnatu vrećicu u grm, još nisam ni čuo za ekologiju, pa sa sedam žarko crvenih karanfila prekrasno aranžiranih ( ljubazna se prodavačica potrudila uz smiješak razumijevanja i odobravanja ) vraćam se svojoj Mariji, koja me čekala dok sam lutao plavim prostranstvima.
- Ah! - uzvikne ona ustajući, oči joj bljeskaju, smiješi se i baca mi se u zagrljaj. - Bilo te sram zbog cvijeća! Oh, mili moj, tako si smiješan!
Ljubi mi lice, uživam u njenoj radosti i žalim što joj karanfile nisam predao ispred škole, pa da svi vide …
- Još mi nitko nikad nije poklonio cvijeće – reče mi , između poljubaca. – Ti si prvi, ljubavi!
Topim se od miline i sve one muke kroz koje sam prošao, više mi nisu važne. Jedino je važna Marija i sve to što se događa po prvi put. Mariji i meni.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.