Ljeto prije odlaska

Sjedim za stolom na Korzu i uživam u kavi, proljeće je, igram se sa psom, kad mi prilazi nasmijana i krupna žena, u rukama joj dvije velike torbe prepune namirnica.
- Nemoj reći da me se ne sjećaš - reče bez pitanja sjedajući preko puta mene i odloživši na susjednu stolicu torbe.
- Kako bih te mogao zaboraviti, Lolo - nježno joj kažem, jer njen mi glas probudio sjećanje: glas joj se nije promijenio, zadržao je svoju vedrinu. - Vidim da si dobro i drago mi je što je tako.
- Jesam - klimne Lovorka i bujica riječi joj poteče, obavještavajući me o proteklih trideset godina, koliko je prošlo, a da se nismo vidjeli: Lovorka, moja vatrena Lolo, udala se, rodila, rastala, ponovo udala, još dva puta rodila.
Slušam je sa osmjehom i sjećam se onog dalekog i vrućeg poslijepodneva, sjećam se njenog vitkog i čvrstog tijela. Danas joj tijelo nije više vitko, ali njene lijepe oči ostale su iste, blage, blage...


...Tog smo dalekog ljeta nas trojica prijatelja pili preko svake mjere. Svakog dana sve više: što smo se više sastajali, više bi pili. Uživali smo u obnavljanju čvrstoće našeg prijateljstva, koje se počelo razvijati još u prvom razredu Osnovne škole. Nalaktili bi se na šank, pili, pušili i govorili o svojim životima. Nismo imali tajni. Sve sam znao o njima, kao i oni o meni. Njih su dvojica, Stipe i Mario upravo prolazili kroz brakorazvodne parnice, pa im je alkohol ublažava bijes i tugu, a bijes i tuga se izmjenjivali u njihovim sjećanjima prepunim gorčine. I tog smo jutra mnogo pili i oni se mnogo žalili. Pijan sam došao kući i morao sam odspavati poslijepodne.
- Više se ni ne viđamo - rekla mi je Lovorka te večeri kad je došla k meni. - A kad se vidimo ti si pripit. Ili mamuran.
I bila je to istina, ali naravno, njoj nisam želio priznati tu istinu. Poricao sam je žestoko, branio svoje pravo na prijateljstvo.
- Čitav smo život prijatelji - pokušao sam joj objasniti. - I više nego prijatelji. A njih dvojica upravo proživljavaju teško razdoblje svog života. Moram biti uz prijatelje. I želim biti uz njih.
- A ti? - upitala je Lovorka, pokazujući na moju desnu ruku u gipsu: zbog loma ruke sam i bio kući, inače bih se valjao negdje na Indijskom oceanu. - Neće ti kosti dobro zarasti, budeš li toliko pio.
- Ne brini za moje kosti, Lolo - rekao bih joj svaki put i posegnuo prema njenim dugim i glatkim nogama. - Dođi i daj mi malo ljubavi.
- Dala bih ti i čitavu ljubav - rekla je tiho i poslušno mi prilazeći. - Ali ti ne dozvoljavaš.
- Dovoljno je ovo što mi pružaš - mrmljao bih licem prislonjen na njen ravan i tvrd trbuh i uživao u njenom mirisu: u mirisu žene koja me voli.
- Bojim se za tvoju ruku - tiho je govorila Lovorka, mrseći mi kosu. - Nije dobro što toliko piješ, dok ti ruka zarasta.
- Ne brini, Lolo - tješio sam je. - Previše brineš.
Moja bi me Lolo otpratila u kupaonicu i tuširala me, dok bih visoko držao ruku u gipsu, štiteći je od kapljica koje su prskale.
- Vrućina je – govorila bi Lovorka, dok me je energično trljala spužvom – a ti se opijaš i znojiš. Voliš li zaudarati?
- Ne volim – odgovarao bih. – Ali volim što me ti pereš. Prija mi tvoj dodir.
Pa bi se mazili u hladovini sobe, zamračenoj, jer sunce je vani tog ljeta nemilosrdno žarilo. Vruće ljeto i vrele strasti. Posvuda oko mene. Uživao sam u svemu tome i osjećao grižnju savjesti zbog svog uživanja. Ja uživam, a moji prijatelji ...
- Ti si lud! - rekla je moja Lolo, uspravivši se u krevetu naglo, zamamne su joj sisice zaplesale ispred mog pogleda. - O čemu govoriš?
- Kako o čemu? - odgovorio sam pitanjem. - Poznaješ moje prijatelje, je li? Upoznao sam te sa njima. I rekla si mi da ti se dopadaju, da su dobri ljudi.
- Pa i jesu dobri ljudi.
- Pa što se onda buniš? - pitao sam je.
- Ma ne bunim se ja, glupane jedan - rekla je Lolo, a da bi ublažila oštrinu svojih riječi, lagano mi je jezikom prešla preko uha. - Samo ne želim da sputavaš svoj život, radi njihovih života.
- Ne činim to - odgovorio sam zaprepašten što je uopće tako nešto mogla i zamisliti. - Ma zbog čega tako misliš?
- Kako zbog čega? - Lolo je ustala i počela se oblačiti: nema više uživanja, samo prepiranje, poručila mi je time. - Zbog njih, zaboravio si na nas!
- Ma dobro! - I ja sam ustao, zapalio cigaretu i počeo se oblačiti. - Koji ti je vrag? Ljubomorna?
- Ne! - odrezala je kratko. - Ali želim biti više uz tebe, da budemo "mi", ako razumiješ što to znači.
- Kako ne bih razumio - podrugljivo sam odgovorio, znajući da će je to zaboljeti, ali nisam se mogao suzdržati: zar ne braniti svoju slobodu? - To znači ono isto to što upravo moji prijatelji doživljavaju. Stipe bježi u Kanadu, jer ga ona njegova kujica vara na sve strane, a Mario upravo završava brakorazvodnu parnicu, u kojoj mu je njegova mila i nježna draga otela ono za što je osam godina tukao more. Eto kako je njihovo "mi" završilo. To želiš?
- Odvratno je tako govoriti! - Bila je već sasvim obučena i znao sam da je jako ljuta: ni pod tuš neće otići, shvatio sam, već će ovako, sa mojim mirisom na sebi otići. - Ne mora uvijek tako završiti.
- Ne osjećam potrebu za eksperimentiranjem - rekao sam uz dim koji je izlazio zajedno sa riječima. - Dobro mi je i ovako.
- Naravno - potišteno, već na rubu suza, odgovorila je Lolo. - Mislila sam da me voliš.
- I volim te.
- Ne, to nije istina - odgovorila je Lovorka otvarajući vrata spavaće sobe i stupajući na hodnik. - Ti voliš razuzdani život sa svojim dječacima. Jer vi to jeste, dječaci, usprkos tome što ste već zakoračili u tridesete.
- Tek zakoračili - ispravio sam joj.
- A možda i niste - rekla je Lovorka zamišljeno i tužno me gledajući. - Možda ste još uvijek oni mali dječaci, koji zajedno idu u isti razred. Tako se ponašate. Ne znate drugačije.


Trideset godina je prošlo, mislim dok gledam u svoju nekadašnju ljubav, a još uvijek se sjećam tog vrućeg poslijepodneva. Slušam žubor njenog glasa i uživam u njemu, dok polako ispijamo kave.
- A ti? - pita ona odjednom. - Razbrbljala sam se, a da te nisam ni pitala. Nisi se baš mnogo promijenio, odmah sam te prepoznala. Jesi li se oženio? Imaš li obitelj? Kako tvoji prijatelji? Pričaj!
- Nisam se oženio - kažem joj i odmahnem rukom. - A prijatelji ... pa znaš, život, more ...
A istina je, da nikada više nismo bili zajedno, moji prijatelji i ja. Stipe je otišao u Kanadu i nije se vraćao, a Mario, nesretni je Mario već na slijedećem putovanju, dok je ljeto umiralo, ali još trajalo, poginuo prilikom sudara brodova na Bosporu.
- Sigurno se i dalje opijate svaki put kad se sretnete - reče Lovorka osmjehujući se.
- Zar si sumnjala u to? - pitam je: ne želim joj kvariti sjećanja.
- Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada - reče Lovorka i ustaje. - Moram ići. Žao mi je. Nadam se da ćemo se viđati. Hvala na kavi.
Gledam je kako odlazi odlučnim i brzim koracima, sa lakoćom noseći dvije pune torbe. Ostavlja me sa mojim mislima. Isto kao i prije toliko godina.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.