Neizgovoreno

Lagao bih, kad bih tvrdio da me Leona lagala: nikad to nije učinila, uvijek bi istinu tiho prešutjela i tako me stavljala pred svršen čin. I što sam mogao?
- Zašto? - upitao sam je, kad je prvi put tako postupila, ili kad sam ja to prvi put primijetio, jer sigurno joj nije bilo prvi put. - Čemu to laganje, Leono?
- Nisam lagala! - branila se ona i gledala me svojim nevinim nebesko-plavim očima, trepćući crnim trepavicama, a ruka, ta njena mala i lijepo oblikovana šaka, kliznula je uz moje bedro: njen način mijenjanja teme, kojemu nisam mogao odoljeti. Nikada. Nisam znao kako.
- Dobro - popustio sam, uzimajući njenu malu šaku u svoju i stišćući je strasno, osjećajući želju, šaljući joj želju. - Može se i tako reći. Ali si prešutjela nešto što se ne prešućuje. Zašto?
- Ne znam zašto.
- Ali moraš znati - svrdlao sam uporno. - Zbog nekog si razloga postupila kako si postupila.
- Ah, gušiš me! - uzviknula je Leona, ustala sa stolice i smjestila se na moja koljena. - Moramo li voditi ovaj dosadni razgovor?
Nismo morali ...


Nikad nije razgovarala, moja Leona. Ne sa mnom. Nije tihi mir vladao među nama, nije bilo carstva tišine koje bi širilo međusobno razumijevanje. Između nas se raširila nepregledna i neplodna pustinja, koja nikako nije otkrivala svoje tajne. I tako mjesecima. Naravno, počeo sam se pitati, a kad pitanja koja sam postavljao samom sebi, nisu urodili plodom, kao što sam i znao da neće, okrenuo sam se prema njoj, prema Leoni.
- Moramo razgovarati - rekao sam joj.
Lijepo joj se lice uokvireno crnom kosom namrštilo poput ljetnog neba, koje iznenada zahvaća oluja.
- Moramo? - upitala je očajno, jer nije mogla uzmaknuti: sjedili smo u mojoj sobi i planirali večernji izlazak, nakon poslijepodneva provedenog vodeći ljubav.
Svaku sam promjenu zabilježio sebi u sjećanju, svaku promjenu koju sam vidio, primijetio je, sve, baš sve sam pohranio u arhivu sjećanja.
- Pa, čuj! - rekao sam nestrpljivo: priznajem, brzo prasnem i to mi je glavna mana. - Jesi li svjesna, kako smo već nekoliko mjeseci zajedno?
- Znam brojiti - rekla je Leona vragolasto, nakrivivši glavu, a oči joj radosno zasjale.
- Nemoj! - odbio sam prihvatiti njenu igru. - Budi ozbiljna. Moramo razgovarati!
- Zašto?
- Kako zašto? - zapanjeno sam je upitao. - Pa ne možemo se neprekidno ševiti, ma koliko to željeli, znaš. Ponekad moramo i predahnuti, uzeti zraka. A to znači razgovarati. Planirati događaje koji se tiču nas.
- Planirati? - upitala je namrštivši obrve. - Meni je dobro i ovako. Nema se što planirati.
- To nije istina! - odbrusio sam joj. - I ti to znaš!


Sada, sa vremenskim odmakom od nekoliko mjeseci, znam da je Leona planirala ... sama. Nikad nije mene uključivala u svoje planove. Pa, dobro, ne baš nikad. Jedno vrijeme sam joj popunjavao život i u to me vrijeme uključivala u svoje planove. Ali nikad nisam dobio glavnu ulogu u igrokazu Leoninog života: uvijek mi je dodjeljivala ulogu statista.
Dok mi je u vrućim razgovorima šaputala slatke neistine, što se motalo u njenoj lijepoj glavi? O čemu je razmišljala? Sanjala?


- Jesi li sretna sa mnom? - pitao bih je često.
- Jesam - uvijek bi odgovarala i odmah zatim pitala: - Ma zašto me to uopće pitaš?
Morao sam je uvijek iznova to pitati. Nisam mogao podnijeti misao da je možda nesretna sa mnom, da joj možda nešto uskraćujem, nečega je lišavam. Želio sam joj dati sve, a pošto ništa nisam imao, dao sam joj samog sebe. Potpuno i bezrezervno. Predao joj se. Mojoj Leoni. Predao sam joj se i uživao sam u toj predaji.


Jednog se vrućeg jutra probudim i zurim u mrak, osluškujući pored sebe Leonino disanje. Pitanje mi svrdla u umu, opsjeda me i osjećam, znam, kako se nalazim na prekretnici. Moram doznati. Jednostavno moram!
I tada ulovim bljesak njenog plavog oka: trajalo je samo tren, oko je ponovo zatvoreno, ali sad znam da se pretvara, da je budna, da ne spava. Gledam netremice u nju i bušim je pogledom, kao što sam ...
- Zašto me tako gledaš? - pita me Leona, kao što sam znao da će pitati: ne može izdržati težinu šutnje.
- Tko si ti? - pitam je.
- Molim? - pita ona i otvara oči: gleda u mene širom otvorenih očiju i upitnog izraza na licu, na kojemu se čitaju tragovi sna.
- Tko si ti?
- Kakvo je to pitanje?
- Tko si ti?
- Prerano je za zavitlavanje - reče Leona i prvi put za vrijeme čitavog našeg poznanstva, prva ustaje iz kreveta. - Idem pod tuš.

Nikad više nije došla kod mene.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.