Naplata

Kafić je na suncu i nas trojica, Šiljo, Zeko i ja uživamo na proljetnom suncu i pijemo pivo. Kafić je u sklopu "BBB", velikog trgovačkog centra i mi sa uživanjem gledamo žene koje prolaze pored kafića, dolazeći u kupovinu, ili odlazeći sa punim torbama i najlon-vrećicama, nakon što su obavile kupovinu.
- Pogledaj ih! - promrmlja Šiljo. - Svi su sretni što u ovoj ogromnoj kutiji mogu kupiti sve što im treba.
- Ili misle da im treba - primijetim, pokazujući na jedan par, kako guraju svatko svoja ogromna kolica, dupkom puna.
- Glupani! - tiho reče Zeko.
- Ne znam kako je sa vama - kažem im između dva ledena gutljaja - ali meni je sve ovo odvratno! Način na koji su nam oteli livadu, odvratna mi je ova zgradurina, sve mi je ovdje odvratno.
- Osim piva - reče Šiljo ozbiljno.
- Osim piva – potvrđujem isto tako ozbiljno.
- I što misliš poduzeti u vezi toga? - upita me Šiljo. - U vezi te odvratnosti prema ovoj zgradurini, koja nam je skratila djetinjstvo?
Polako se naginjem prema Šilji, a on i Zeko se isto tako naginju prema meni. Ogledam se oko sebe, jer nikad ne znaš tko ti stoji iza leđa.
- Opljačkati ću je - odgovorim tiho. - Osvetiti ću se gadovima što su nam ukrali livadu. Naplatiti ću im to. Naplatiti ću im cjelokupnom dnevnom zaradom.


Nekad je tu bila divno-zelena livada i nekad smo na tom zelenom tepihu igrali nogomet, bezbrižno provodeći mladenačke dane, a da ni slutili nismo, kako će se doslovno preko noći, sve promijeniti. Čitav naš svijet postati neprepoznatljiv, umotan u nesnosnu prašinu i buku strojeva, koje do tada nismo imali prilike ni vidjeti.
Sjećam se, kao da je jučer bilo, a od tog nas dana dijeli pet godina i od trinaestogodišnjeg klinca, koji je urlajući trčao za loptom po zelenoj livadi, izrastao sam u osamnaestogodišnjaka, koji je u svojoj najskrivenijoj dubini osjećaja, čeznuo za onim dalekim danima, kad su ljeta bila vruća, duga, bezbrižna.
Došli smo toga dana namjeravajući igrati nogomet na livadi, ali dočekao nas je prizor koji nismo razumijevali.
- Koji su to? - pitao je Šiljo, kojeg smo tako zvali zbog njegovog dugog i šiljatog nosa. - Koga vraga rade na našoj livadi?
Bilo je desetak ljudi i mjerili su nešto, nekim čudnim instrumentima, kojima nitko od nas nije znao imena. I upisivali nešto u svoje blokove, mudro klimajući glavom.
- Molim vas - odvažio se Zeko, kojeg smo tako zvali zbog njegove lude hrabrosti, obrativši se jednom od tih ljudi, koji su šetali našom livadom. - Hoćete li nam reći, zbog čega ste na našoj livadi?
- Ha ha ha, dečko moj - nasmijao se visoki muškarac i sve nas pogledao sivim očima, oko kojih se nalazio fini splet bora. - Gotovo je sa vašom livadom. Nije više vaša.
- Pa kako to ... - zamucao sam zapanjen.
- Isto kao i sve ostalo - podučio me ozbiljni visoki muškarac. - Sve se mijenja, sve podleže promjeni. Vi ste sad klinci, a već koliko sutra, postati će te odrasli momci. Isto je i sa livadom. Nema više livade: na ovom mjestu će izrasti veliki trgovački centar.
- Trgovački centar? - ponovio je Šiljo. - Pa kome treba trgovački centar?
Čovjek se ponovo nasmijao, ali ovog puta nije odgovorio: okrenuo nam je leđa i pridružio se grupi, koja je o nečem živo raspravljala.
Još nismo shvaćali, ali tog se dana počeo rušiti naš svijet, svijet u kojem smo sretno živjeli i kojeg smo mnogo voljeli.


Mislim na taj daleki dan, dok gledam lica svojih prijatelja, na kojima se smjenjuje paleta osjećaja: od čuđenja i nevjerice, pa sve do smijeha.
- Ma je li ti to ozbiljno? - pita Šiljo.
Potvrđujem klimanjem i smijem se izrazu njegovog lica.
- Treba im to učiniti! - kaže Zeko. - Nećeš biti sam. I ja želim sudjelovati.
- Ma što je vama? - pita Šiljo. - Je li vam pivica udarila u glavu? Nije to lako izvesti.
- Znam da nije lako - odgovorim mu. - Već dugo razmišljam o tome.
- I što si smislio? - pita Šiljo.
- Najbolje je ući tik prije zatvaranja - odgovorim tiho, ispod glasa. - Prije samog kraja radnog vremena, kad su svi već umorni i kad ...


Petnaest minuta prije zatvaranja trgovačkog centra, osam je sati i četrdeset i pet minuta, večer je, Zeko i ja ulazimo unutra: ispred sebe guramo kolica, izigravamo sasvim obične kupce. Kolica u jednom trenutku ostavljamo pored suhomesnatih proizvoda i nestajemo. Već sam više puta prošetao ovim prostorijama i znam, kako se između dječjih igračaka, od kojih su neke poprilično velike, veoma lako mogu sakriti.
Pokretom glave upućujem Zeka i za čas nestajemo među igračkama, ležimo skvrčeni na podu, pored samih polica. Moramo zbilja biti nesretni, pa da nas primijete.
Osjećam kako mi srce divlje udara, uzbuđenje mi nanosi znoj nad gornju usnu i nervozno je ližem. Opipavam držak pištolja kojeg sam za ovu priliku maznuo starome: ima ih još tri i neće ni primijetiti da mu nedostaje. Donio je hrpu oružja iz rata i dok sam posuđivao pištolj, po prvi sam puta vidio da ima i nekoliko bombi, pa sam jednu uzeo i sad mi žulja stražnjicu.
Vjerojatno neće biti potreban ni pištolj ni bomba, ali ... nikad se ne zna, bolje da ih imam, neka se nađu, bude li zatrebalo.
Ogromna se prostorija prazni i malo po malo sve je tiša. Vani se spušta noć, već je tamno, proljeće tek što je započelo i zamišljam nervoznog Šilju kako sjedi u kolima i čeka nas. Šiljo je naš vozač: jedini ima vozačku, ali baš nas briga za vozačku, jedini je koji zna dobro voziti.
- Idemo! - odlučujem tiho i počnem se uspravljati, pa navlačim najlonku na glavu.
- Čuvar? - šapuće Zeko, radeći to isto.
- Uvijek je ispred prostorije u kojoj vrše obračun - odgovorim mu tiho. - Idemo, prati me. I budi brz! Ne oklijevaj!
- Neću oklijevati! - reče Zeko i pokazuje mi boksere koje je navukao na obje šake.
Raduje me Zekina odlučnost, hrabrost, i sam se zbog toga osjećam jači, pa odlučnim i brzim korakom potrčim, osjećajući pored sebe Zeku. Gazimo meko, lagano, tenisice su gotovo nečujne i za čas se nađemo ispred ostakljene prostorije u kojoj pet žena, zaposlenice trgovačkog centra, prebrojavaju današnji utržak. Dok trčim tiho, primjećujem kako ni jedna od njih ne podiže glavu, sve gledaju dolje, zauzete su brojanjem.
I baš kad pomislim kako je sve odlično prošlo, zaštitar, nema mu još ni trideset, a već je debeo i glava mu obrijana, iznenada se okreće prema nama: mora da je nešto osjetio.
- Što ... - počne on, ali ne dovršava.
- Šuti! - zapovijedam mu režeći i uperivši pištolj u njega.
- Evo ti! - zareži Zeko, a njegova desnica poleti zrakom brzinom zmije i zabija se u blijedo lice zaštitara, koji okrvavljen pada bez svijesti na pod: bokser je to!
- Podigni ga i unesi u prostoriju u kojoj broje lovu! - zapovijedam i vidim zadovoljno kako Zeko upravo to čini, ništa ne pitajući.
Upadam u prostoriju, a pet žena, pet kokoši, zakokodaču od straha, a lica im prestrašena, ukočena, oči na njima ogromne.
- Ne blejite! - zapovijedam im. - Otvarajte sve blagajne i lovu van!
Gledaju u nas i tresu se, ali ne pomiču se: mora da su se zbog straha ukočile.
- Naprijed! - zareži Zeko, prilazi prvoj i zvizne joj šamar. - Nemojte da ponavljamo!
- Brzo! - viknem i nogom udaram zaštitara koji leži na podu. - Odmah! Ili će netko nastradati!
Ovaj put poslušaju i za nepun minut sva je lova na pultu ispred nas. Još nikad nisam vidio toliko love. Jedva odvajam pogled od privlačne šarene gomile koja obećava lude provode.
- Najlon-vrećicu! - vičem.- Veliku! Brzo!
Kad su napunile vrećicu, grabim je i privlačim k sebi. Klimam glavom Zeki: on zna što mu je činiti.
- Vezuj ih! – oštro kažem i pištoljem ih držim na nišanu. – Na usta trake!


Sa velikom najlon-vrećicom, teškom, a njena me težina raduje, trčim prema kolima u kojima nas čeka Šiljo. Čujem uzbuđeno disanje Zeke i tek tada primjećujem, kako i sam dišem sasvim glasno, još nikad nisam tako glasno disao.
- Sve O.K.? - pita Šiljo, dok mi ulijećemo u kola: smještamo se na stražnjem sjedištu.
- Vozi! - vičem.- Samo vozi!
- Sve O.K.! - urla Zeko. - Uspjeli smo! Sve O.K.
- Smiri se - molim ga. - Smiri se. Moramo se smiriti.
Šiljo vozi prema periferiji, takav je plan: odvesti se van grada, sakriti lovu u šumi, na dobro poznatom nam mjestu zakopati je u kožnoj torbi, koja se nalazi na stražnjem sjedištu kola i zatim se mirno uputiti kućama. I čekati da se prašina slegne: nećemo činiti glupost i odmah se početi razbacivati sa lovom: nismo toliko glupi.
- Vidi ovo! - viče Zeko uzbuđeno: gurnuo je ruku u vrećicu i izvukao punu šaku love. - Ma vidi samo ovo!
- Vrati to natrag! - kažem mu ljutito. - Nemoj to raditi na cesti.
- Ah, prošlo je! - likuje Zeko. - Sve je prošlo! Puni smo love!
- Da vidim! - uzbuđeno zahtijeva Šiljo i okreće glavu unazad, prema nama. - Daj da vidim!
- Na cestu! - vičem uplašeno, jer vidim ono što oni ne vide. - Gledaj na cestu!
Ali kasno je! Šiljo pokušava, ali ne uspijeva održati automobil na cesti, pa sa jezivim praskom udaramo u branik koji puca, lomi se i propušta nas niz padinu i padamo, poniremo prema moru, prema stijenama. Škripa, krikovi, lom metala, sve mi se to miješa u glavi, a prodorna bol u grudima izaziva mi zvjezdice ispred očiju. Boli me i desna butina i u iznenadnoj tišini shvaćam da su se kola prestala okretati mahnito, svijet je ponovo u ravnoteži.
Stenjući, hučući, dok me čitavo tijelo boli, izvlačim se iz smrskanog automobila i dok puzim preko Zeke, vidim kako mu glava leži pod neprirodnim kutom, a oči mu beživotno zure u ništavilo. U šaci i dalje steže hrpu love. Skrećem suzni pogled i tražim Šilju. Nema ga: mora da je negdje prilikom prevrtanja ispao iz kola.
Ispužem nekako, uz ječanje i vidim, kako se najlon-vreća rasparala i kako sa noćnim vjetrom, koji mi suši oznojeno lice, nestaje novac: leprša u noć, lebdi i šušti.
I u tom trenutku ugledam Šilju. Puže prema meni i vuče desnu nogu za sobom: očito je slomljena.
- Nisam htio - plače i gleda me širom otvorenih očiju. - Nisam htio ...
Grlim ga i smirujem, a gore, tridesetak metara iznad nas, vidim kako iz kola, čiji farovi osvjetljavaju noć, izlaze ljudi i počinju se spuštati prema nama. Dolazi pomoć, koja ujedno znači …


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.