Palačinke

Istog trena, kad je napustio ured, petak je poslijepodne, njegovo omiljeno vrijeme, Berislav posegne u džep sakoa i izvadi mobitel. Radovao se ovom potezu već puna dva sata i nije se mogao dovoljno načuditi tome. Ima trideset godina, a još ovako nešto nije nikad osjetio i mislio je, kako su sve one knjige, toliki filmovi snimljenu na tu temu, samo puko pretjerivanje. I ništa više. Ali nisu bili pretjerivanje. Sad zna. Od onog trena, kad je prije dva mjeseca upoznao Marinu, nije ni tren mogao proći njegovog života, a da ne pomisli na nju.
I u duhu bi je vidio baš kao da stoji ispred njega, ni dva metra udaljena: visoka, duge smeđe kose, koju je vezivala u ono što se zove "konjski rep", duguljastog lica na kojemu svjetlucaju sive oči, radoznalo i upitno gledajući u svijet, a nježni joj osmijeh razlijeva se licem.
- Mislila sam da nećeš zvati - začuje Marinin glas.
- Rekao sam da ću zvati u pet - reče Berislav i osmjehne se zbog brzine kojom se javila.
- A sad je već pet i pet - reče ona oponašajući durenje i Berislav je zamisli kako je napućila usne i mršti fino izdvajan dugi nos.
- Nestrpljiva? - upita on, a korak mu se i nesvjesno produži.
- Ti nisi? - odgovori Marina.
Berislav se nasmije. Naravno da je nestrpljiv. Nestrpljiv je svaku sekundu kojom je odvojen od nje.
- Za jedan sam sat kod tebe - reče joj, dok stoji na pločniku i čeka na semafor, a oko njega se tiska gomila, svi sa prazničnim osmjesima na licima.
- Požuri! - dahne Marina.
Berislav isključi mobitel strpa ga u džep, pa zajedno sa gomilom kojom je okružen, počne prelaziti ulicu. Mora prvo u svoj stan, istuširati se, obrijati, uzeti neke sitnice i zatim pojuriti njoj, Marini: sa njome će provesti čitav vikend. Dugo očekivan.


Berislav prizna sebi, kako mu je pogled na Marinu najljepši mogući pogled. Uživa gledajući je i ne trudi se prikriti to uživanje.
- Moraš li me tako gledati? - upita ga ona.
- Kako?
- Znaš ti kako.
- Ne, ne znam. Reci mi
- Kao da me svlačiš pogledom.
- Pa već si gola!
- Ah, šuti! - reče ona i privije se uz njega, grleći ga i mrseći mu kosu, miješajući svoje duge noge sa njegovim nogama. - Znaš što sam željela reći.
- Znam - reče Berislav. - Ali volim te zadirkivati.
- A to ja znam - reče Marina i poljubi ga.
Uzvrati joj poljubac i pomisli, kako još nikad nije nijednu ženu želio ovako kako želi Marinu. Zgrabio ju je u naručje istog trena kad je stigao, odbacivši putnu torbu sa svojim potrepštinama, koje će mu biti potrebne preko vikenda. Kujica Trixi, patuljasta oštrodlaka jazavčarka, zalajala je kratko i iznenađeno, kad joj je nemarno odbačena torba prignječila šapu. Oboje su je pogledali i kad su ustanovili da kujici, Martininoj ljubimici, nije ništa, zatvorili joj vrata pred nosom i ...
- Grebe - reče Marina. - Moramo ustati. Izvesti je u šetnju. Blizu je devet.
- Zašto se ne bi doselio k tebi? - ispali Berislav, a da nije ni znao da će to izreći. - Ili ti kod mene?
Marina, već je ustala i počela navlačiti traperice, koje joj je on pomogao nestrpljivo svući prije nešto više od sat vremena, pogleda u nedoumici.
- Zar samo tako? - upita.
- Nego kako? - odvrati Berislav.
- Ne znam ... - oklijevala je i bila sretna što, dok oblači tanku majicu, ne mora ga gledati u oči. - Morali bi o tome razgovarati.
- Razgovaramo sada - reče Berislav, sve više uvjeren kako je to vrlo dobra ideja i sve više je željan izvršiti, ispuniti.
- Ovako ćemo - reče sad već sasvim obučena Marina, prilazeći vratima i puštajući kujicu, koja nestrpljivo cvili i koja uleti u sobu veselo lajući. - Ti prošeći sa Trixi, a ja ću za to vrijeme ispeći palačinke. Uz palačinke i svijeće, mirno i staloženo skrojiti ćemo plan. Dogovoreno?
- Dogovoreno! - Berislav iskoči iz kreveta i pojuri iz sobe, praćen lajanjem Trixi.
- Pa ne moraš trčati! - dovikne Marina za njim osmjehujući se njegovoj žurbi.
- Moram! - odgovori on. - Mjehur će mi puknuti.
Marina se glasno nasmije, pa čučne, podigne svoju ljubimicu u naručje i veselo protrlja svoj nos o njen, vlažan.
- Muškarci - reče joj sretno.

Berislav došeta sa Trixi do parka, vodeći je na uzici. U parku, sagne se, oslobodi Trixi, koja istog trena nestane u mraku, a Berislav ostane mirno i strpljivo stajati na pošljunčenoj stazi. Odbijalo je devet i trideset i začuvši zvono Berislav makinalno pogleda na sat.
Vikend je započeo da bolje nije ni mogao započeti, osjeća ushit zbog toga i grudi mu se nadimaju. jedva čeka vratiti se Marini, udisati njen miris, gledati je ...

Marina zatvori tuš, pa divno osvježena, osjećajući se ispunjenom, pojuri u spavaću sobu i ogrne se svilenom kućnom haljinom. Tako obučena, sa mokrom kosom, čvrsto utegnutom uz glavu i repom koji joj poskakuje po leđima, počne pripremati smjesu za palačinke.
Čitavo vrijeme misli na Berislava, svog Beru i već zna da će pristati na njegov prijedlog: neka Bero doseli k njoj, ovdje ima više mjesta. Njena joj je mama, neka mirno počiva, ostavila divan trosobni stan, šteta bi bilo napustiti ga, prodati. Naravno da će pristati, jedva to čeka, ali ... pa malo će uživati u tome da je Bero nagovara, možda malo i moljaka. Ne previše, samo malo ...

- Trixi! - zazove Berislav. - Trixi dođi, curo! Vrijeme je za povratak.
Čuje šuštanje iz svojih leđa i okrene se, pomislivši kako mu se to prišuljala Trixi, ali nije bila Trixi. Ispred njega, sasvim iznenada, kao da su iznikli iz zemlje, kako kažu ljudi, stoje tri mladića.
- Gospodine - uljudno zamoli onaj najviši među njima - bi li mogli dobiti cigaretu?
- Žao mi je, dečki - odgovori Berislav. - Namjerili ste se na nepušača.
- Ili na pedera! - zareži najniži između njih. - Kakav si to muškarac, a ne pušiš? Peder si, priznaj!
- Zaveži, Kiko! - reče najviši, očito vođa skupine. - A možemo li onda dobiti nešto siće? Da kupimo cigarete?
Berislav odahne: dati će im za cigarete i neka ih voda nosi. Ali kad posegne rukom u džep, sjeti se da nije uzeo ništa sa sobom.
- Što je sad? - zareži opet najniži, primijetivši kako se Berislav lecnuo.
- Nisam uzeo ništa sa sobom - reče Berislav. - Samo sam vezao Trixi ne razmišljajući ...

Ova će palačinka biti posebna: poslužiti će mu je na kraju, kad mu bude rekla kako pristaje živjeti sa njime. Osmjehujući se sretno, Marina po palačinki, složenoj u trokut, čokoladnom crtom naslika oči, nos, usne: nasmijano lice. I unaprijed uživa u trenutku kad će tu palačinku ...

Udarac je došao iznenada, iz mraka i pogodio Berislava u samu jagodicu lijevog obraza i učini mu se, da mu glava puca: proklet bio, mora da ima bokser na ruci! Nitko tako jako ne udara. Dok pada, nemoćno vidi šumu nogu kako polijeću prema njegovom licu, kojeg pokušava zaštiti rukama, ali koje uskoro, pod surovim udarcima klonu, ostanu bez snage i udarci pljuštaju poput pomahnitalog zimskog pljuska...

Marina počne slagati tanjure na svečano prostrt stol: za tu je priliku izvukla iz ormara stari stolnjak, koji joj je majka poklonila. Zadovoljna izgledom stola, Marina se radosno nasmiješi i počne slagati tanjure.

Trixi jurne iz žbunja i zarije zube u onog najnižeg, čiji krik odjekne u prohladnoj noći. Zatim bijesno zatrese nogom, ali mali pas ne pušta, pa se siledžija saginje, grabi smeđe krzno iza šije i nemilosrdno steže, a desnom, na kojoj je šiljati bokser, divlje udari po malenoj glavi. Trixi zacvili, njen ugriz popusti, a njen mučitelj još jednom podiže ruku ...

Marina zapali svijeće, pogasi svijetlost i otvori bocu crnog vina. Sad će se vratiti svakog časa, čudi se što već nisu i stigli. Ali dobro je za Trixi da bude malo duže vani. Dragi njen Bero to zna i pažljiv je, kao i uvijek …


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.