Željena, željena ...

"Nema karata", napisala je poruku prije pet godina i poslala mi je mobitelom, kad je stigla na željezničku stanicu, po prvi put dolazeći k meni. Bilo je to točno prije pet godina. I to je najljepša poruka koju sam ikad dobio mobitelom, jer ta mi je poruka pričala o njenoj strepnji, želji, nadanjima, očekivanjima, pričala je o svemu onom što sam i ja sam osjećao u grudima. Sjećam se sasvim jasno, kako sam sretno se osmjehnuo primivši i pročitavši poruku i pomislio, jer shvatio sam istog časa: osjeća isto što i ja. I ona želi susret i ona ga se pribojava. Nisam sam. Dvoje nas je ... nakon dugo i dugo vremena.
Pet je godina prošlo od tog kišovitog dana, kad sam je s cvijetom u ruci dočekao na željezničkoj stanici, a u meni i dan danas živi taj dan i ništa, baš ništa, ni najmanju pojedinost nisam zaboravio. Svega se sjećam, svakog njenog osmjeha, stidljivog i potajnog.
Sjećam se kako me je podozrivo pogledala, kad sam je uveo prvi put u stan i rekao joj, kako stara rano odlazi spavati i zbog toga će je upoznati tek ujutro. Pogledala me čudnim pogledom kojeg onda nisam shvaćao. Mnogo kasnije, kad smo se već dobro poznavali, priznala je kako je posumnjala u moje riječi: mislila je da sam je lagao, da živim sam i tko zna ... dalje nije objašnjavala, tipično za nju, samo je odmahnula rukom odbacujući sve one nepotrebne sumnje koje su je opsjedale u onoj kišovitoj noći: mogućeg manijaka koji mami mlade i lijepe žene, da bi ...
Noć je baš u svemu, osim u njenom dolasku, bila traljava. Crna, kišovita i vjetrovita i prvi sam put (do sad jedini i nadam se i posljednji put … ha ha ha) zakazao. U seksualnom smislu. Nisam mogao … kako to kažu muškarci u društvu. I silno me to potreslo. Ako je primijetila moju potresenost, dobro je to sakrivala: niti jedan trzaj na licu nije je odavao. Želja je bila tu, ali ... Osjećao sam se posramljeno i bio bijesan na samog sebe, dok mi ona baš ništa nije pomagala i kao da je to nije iznenadilo. Mrzio sam je jedan kratak trenutak zbog toga, želio sam joj reći: "Pomogni mi malo", ali nisam je još dobro poznavao, nisam je uopće poznavao i nisam se mogao natjerati izgovoriti te riječi koje su me toliko otkrivale. Sve me je boljelo, bol ružna da ružnija ne može biti. Stezala mi je međunožje i malo je trebalo da zajaučem.
A opet, uživao sam grleći je, mazeći je i vršcima prstiju tražeći njene točke zadovoljstva sve dok se nije popela na vrhunac pod mojim neprestanim dodirima i zadovoljno zatreptala, a oči joj blistavo potamnjele. Znam da izgleda čudno, ali je i istinito.
- Nećeš morati skočiti kroz prozor - rekla je naslanjajući glavu na moje rame i tako mi potvrdila ono što sam već znao, da je doživjela zadovoljstvo, jer nedavno sam, u jednom od mnogih razgovora koje smo vodili mobitelom dok smo se dogovarali za susret, rekao da ću skočiti kroz prozor, ne budem li je uspio zadovoljiti. – Možeš ostati spavati pored mene.
Bio sam sretan i bio sam nesretan. Sretan zbog nje, nesretan zbog sebe. Što mi se događa? Impotencija? Je li to moguće? Hoću li zauvijek ostati impotentan? Zar nikad više neću moći? Zbog čega me ovo snašlo? Hoće li potrajati? I najgora od svih najgorih misli: hoće li to postati moje trajno stanje? Svim sam silama gurao riječ "impotentan" od sebe, ne želeći ni pomisliti na nju i upotrebljavajući svekolike eufuizme umjesto te pogane riječi koje se grozi svaki muškarac. Misli su u polumraku sobe, gorjela je samo jedna treperava svijeća, iskakale ispred mene, zloslutne i postajale su sve gore i gore, dok je šum kiše i vjetra upletao se u njih i dok sam po prvi put udisao miris njene kose i nje same. Već sam te prve neuspjele (za mene) noći zavolio njen miris.
Vrlo sam loše spavao, naravno. Mirno sam ležao u mraku i osluškivao njeno tiho i ujednačeno disanje. I želio je. Silno je želio. A bol me u međunožju divlje stezala i beskrajno mučila. Ah, ta naša prva zajednička noć ...
Udišući miris žene u vlažnoj i vjetrovitoj noći, pitao sam se, što li je to u meni, da osjećam nježnost prema njoj, prema onoj koja nije učinila ni jedan jedini pokret rukom ili tijelom, da me ohrabri, pokuša probuditi zamrlu muškost, pokuša mi pružiti zadovoljstvo, uzvratiti zadovoljstvo. Jer tako to ide u životu, zar ne? Ja tebi, ti meni. I svi zadovoljni i sretni. I što više pružamo nježnost, ljubav postaje jača i čvršća. Pa kako onda osjećati ovo što osjećam, iako mi ona nije baš ničim uzvratila? Samo je bila tu, pored mene i uzela je ono što sam joj pružio. Pokazala je da zna primati zadovoljstvo, ali ne i pružati ga. Kao da joj tjelesno zadovoljenje po nekom kraljevskom pravu pripada. Njoj sve, meni ništa!
Počeo sam je idealizirati, tu gotovo besanu noć, kasnije, kad je ona otišla od mene zauvijek, jer kad se nešto gleda s vremenske distance, često sjećanje prepravlja prošlost.

Kasnije je, pri našim idućim susretima u godini koja se pružala pred nama, naravno, sve bilo dobro, da bolje nije moglo ni biti i potisnuo sam neugodna sjećanja na tu prvu našu zajedničku noć koja mi je umjesto zadovoljstva donijela bol. Nestale su brige oko moje muškosti, a umjesto njih, ulovio bih samog sebe kako se s smiješkom prisjećam odsjaja njene kose pod treperavim plamenom svijeće. Prva noć koju smo provodili zajedno, noć koja mi je donijela strah i bol.
Donijela je i još nešto, shvatio sam to kasnije. U toj se dugoj i kišovitoj noći, dok sam osluškivao njeno disanje pored sebe, osjećao njen dah na lijevom ramenu, nešto u meni otvorilo i prigrlilo sam nju i sve što sa njom dolazi, pa čak i prokletu nesnosnu bol. Počeo sam je voljeti. Volim je još i danas. Drugačije.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.