četvrtak, 24. ožujka 2011.

Manipulacija



Onog trenutka kad se Boki nagnuo prema meni umalo grudima ne srušivši šumu čaša koja je sve više rasla na stolu između nas, znao sam da se približava odlučan i prijeloman trenutak kojeg sam napeto vrebao. Zelene su mu oči ispod čupe žute poput klasja žita kose divlje sijevale dok je zvjerao posvuda po polupraznoj prostoriji. Osim nas, samo su još četiri gosta mrzovoljno ispijala svoja pića.
- Ubiti ću kurvinog sina - rekao je tiho i napola režeći Boki, vraćajući pogled na moje lice.
- Kojeg kurvinog sina?
- Ne znam - odgovorio je. - Ne znam još. Ali otkriti ću ga.
Odahnuo sam nečujno i u sebi, dok mi se ni jedan mišić na licu nije pomaknuo. Nisam dozvoljavao samom sebi pokazivanje emocija. One su samo moje. Što manje emocija to bolje, to ti je život lakši. Naučio sam to odavno. Emocije te samo upletu u odnose koje nisi želio i dok se osvijestiš, već se koprcaš u mreži nepotrebnih međuljudskih odnosa, mreža u koju si sam upao se steže, a sve zahvaljujući vlastitoj gluposti, popustivši na trenutak emocijama.
- Možda se ništa ne događa – rekao sam ispivši tko zna koju čašu po redu i mahnuvši šankerici da nam donese još. - Možda samo umišljaš.
- Ne umišljam.
- Kako znaš?
- Primjećujem promjene.
- Kakve promjene?
- A kojeg me kurca daviš? - upitao je bijesno me pogledavši. - Kao da je braniš. Na čijoj si ti strani?
- Ni na čijoj - odgovorio sam. - Nisam ni znao da moram birati strane.
- Ne seri! - rekao je Boki.
Zavezao sam. Znao sam, osjećao sam, kako se u Bokiju podiže bura bijesa i kako vitla njegovim osjećajima. Mogao sam osjetiti njegovo podrhtavanje iznutra. Valovi bijesa koji su tukli i udarali nemilosrdno u njegovoj nutrini, odzvanjali su u njegovom pogledu koji je potamnio. Zelene su mu oči umalo postale crne. Mutno crne.
- Moraš se smiriti - rekao sam tiho, ne gledajući direktno u njega, ne želeći ni pogledom ga izazvati. - Možda su sve to tvoje pijane tlapnje. Uvijek govoriš da te Doris vara kad malo potegneš.
- Misliš da sam pijan? - zarežao je potmulo.
- Obojica smo malo pripiti - odgovorio sam pomirljivo i dalje ne gledajući u Bokija, ali pomno prateći svaki njegov trzaj lica. - Daleko je to od pijanstva.
- Zašto onda govoriš o pijanstvu? - upita, a glas mu je ovog puta bio malo ublažen, nije odzvanja svađalački. - I nije istina da spominjem Doris samo kad sam pijan. Govorim o njoj ikad sam trijezan. I spreman sam.
- Na što si to spreman?
- Na ovo - odgovorio je sasvim tiho, jedva čujno, sasvim kratko odmaknuvši donji rub vindjakne i malo zarotirajući tijelom: omogućio mi je ugledati crni držak pištolja.
- Ah! - rekao sam iznenađeno.
- Ah! – ponovio je on s divljim cerekom na licu.
Nikad do sad nije bio nasilan, poznavao sam ga više od godinu dana i nikad ni traga nasilja nije bilo u njegovom ponašanju i bilo je zanimljivo pratiti kako u njemu nasilnost raste proteklih dana od kad ga je počela izjedati sumnja. O kojoj nije govorio … do sada.
- Da, ah! - rekao je Boki podrugljivo. - Do toga je došlo. Ne mogu više podnijeti da me vara. Ubiti ću ga!
- Zašto?
- Što zašto?
- Zašto ćeš ga ubiti?
- Kako zašto? - Obrve su mu se podigle, a ćuba žute kose zaplesala iznad čela. - Pa vara me sa ženom.
- Ne vara te on.
- Što?
- Ne vara te on - ponovio sam polako, pažljivo izgovarajući riječi, da bih bio siguran kako ih sasvim dobro razumije i upija.
- Ah! - dahnuo je: usprkos piću kojeg je sasuo u sebe, još uvijek se dobro kontrolirao. – U pravu si! Ona me vara ... ona je ta ...
- Tako je - dodao sam, kad je zašutio i zagledao se u onu staklenu šumu između nas.
- Kučka!
Šutio sam. Ništa više nije bilo potrebno reći, znao sam.
- Kučka! - ponovio je i počeo ustajati.
Gledao sam za njim kako odlazi ni ne pokušavajući ga zaustaviti. Znao sam, ništa ga sad u ovakvom stanju u kojemu se trenutno nalazi, ne može spriječiti u ostvarenju nauma. Dok se ukočenim koracima udaljavao niz pločnik, ramena mu se gotovo nisu ni pomicala. Čitavo mu je tijelo bilo bolno ukočeno i odlučno, da odlučnije nije moglo biti.
- Prijatelj vas je napustio - reče mi šankerica prijazno.
- Dovoljno je popio - odgovorim joj uz smiješak. - A bogami i ja.
- Odlazite?
- Odlazim.

Vani, na pločniku, dok je poslijepodnevno zimsko sunce zamiralo, zastao sam i neodlučno se ogledao. Na koju stranu? Kod Doris više ne mogu. Gotovo je s Doris. Konačno. Postala je suviše zahtjevna u posljednje vrijeme. Sama je kriva što je gotovo. Ali ona još to ne zna. Da je gotovo. Ubrzo će saznati.
K Bojani? Jučer joj je muž otputovao, tako je rekla, kad smo se sreli ispred kioska oboje kupujući novine.
Ili možda ...


Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: