utorak, 15. ožujka 2011.

Osveta



Osjetio sam kako vršcima prstiju lagano poput daška lahora prelazi preko napetih mi leđa. Još sam se stresao u samrtnom grču uživanja i ponor strasti me još uvijek nije puštao iz svojih plamenih ralja zaborava. Kratak trenutak zaborava i ponovo sam bio tu gdje i trebam biti, priseban, osluškujući i primjećujući sve oko sebe. Trenutak je prošao. Trenutak najveće moguće naslade. Mora da je takva i smrt. Privuče te pohlepnim prstima i usisa u svoj bezdan iz kojeg nema povratka, ali te tren prije toga vine u neslućene visine uživanja. Mora da je tako. Zar orgazam ne zovu mala smrt? Ima li razlike? Ako ima, onda je na štetu ljubavnog orgazma. Jer vraćamo se uvijek u realnost naglo otrežnjeni, a onaj drugi, životni orgazam, osjetimo jednom, samo jednom, na kraju svog životnog puta i uronimo u njega da više nikad ne izronimo. Stapamo se. Vraćamo se. Sa Ništavilom iz kojeg smo i potekli.
Odmaknuo sam se sa nje i odmah netom što sam se svalio sa bujnih grudi čije su me obline rado prihvaćale, kliznuo sam iz kreveta i počeo oblačiti traperice na golo i znojno tijelo.
- Što to radiš? - upita ona zapanjeno.
- Moram zapisati misli koje mi se roje u glavi - odgovorim joj ne gledajući, jer znam kako njen crni pogled upravo vrišti prema meni.
- Voliš li više pisanje ili mene? - upita me ojađeno.
- Teško pitanje - odgovorim okrećući se prema drhtavom glasu i sudarajući se njenim pogledom: pogledi nam se ukrštaju, oči sijevaju, čini mi se da čujem zveket čelika.
- Ti si lud - poteže ona svoju, kako pogrešno misli, ubojitu rečenicu: nekad me je vrijeđala, nekad, davno, ali sad me nasmijavala. - Nemoj se smijati! Tvoje ponašanje nije normalno.
- Definiraj normalno - dobacujem preko ramena, već izlazeći iz sobe, ostavljajući nju i njena pitanja i miris seksa ili ljubavi, kako je kome drago, daleko iza sebe.
- Luđače! – dovikuje ona za mnom.
Sjedam ispred monitora i počinjem tipkati, a riječi izlaze, žure i jure prestižući jedna drugu i uživam kako nikad nisam uživao u njenom naručju. Niti u naručju neke druge žene. Različito je to uživanje, ali uživanje bez kojeg jedino ne mogu i koje mi je potrebno više nego bilo koja žena. Ovisnik sam, znam. Ali me nije briga i uživam punom snagom u svojoj ovisnosti. Penjem se rečenicama na planinu slasti i dok se riječi ispred mene nižu, u duši mi odjekuje njihov topot koraka. Žive su. Riječi. Osluškujem njihovu melodiju, pjevaju meni u čast i znam, biti će ovo sjajne stranice mog romana. Kojeg pišem već duže od godinu dana, povremeno prekidajući pisati, slažući u duhu buduća poglavlja. U stvari, ne prekidam ga nikad pisati. Jer kad ne sjedim ispred monitora i ne kucam po tastaturi, u mislima nižem rečenice, čitava poglavlja. Živim sa tim romanom, on je ja, ja sam roman. Vječnost pisanja.
Ponekad je ona prekida. Dolazi nenajavljena i ulazi u stan, grabi me i odvlači od monitora i tastature. Požuda. Volim je. Prezirem je. Jer odvlači me od glavne strasti koja bi morala biti i moja jedina strast. Pisanje. Dok nam se tijela grče u sladostrasnom spajanju, pamtim osjećaje koji putuju mojim uzavrelim venama. Sve moram zapamtiti, ništa zaboraviti, da bih to kasnije, kad bude sve gotovo, sve vjerno prenio u knjigu.
To je ljuti. Nju, koja me proždire i želi samo za sebe, ne želeći me dijeliti ni sa kim i ni sa čim. Ali ja to ne želim. Osjeća to i ljuti se zbog toga.
Zastajem s prstima u zraku, poput pijaniste, virtuoza i čitam napisano. Eto, ova je posljednja rečenica naprosto briljantna! Kako samo zvonko leprša ...
Njene se gole ruke, koje su me još maloprije grlile i stezale ne želeći me pustiti iz zagrljaja, spuštaju preko mojih ramena i prsti sa dugačkim i njegovanim noktima, koji su mi često povređivali leđa, nemilosrdno pritisnu tipke "CTRL" i "A", dok desnim kažiprstom snažno, da bolno odjekuje u mojoj uzdrhtaloj nutrini, udara po tipki "Delete".
- Eto! - pobjedonosno reče, dok zapanjeno zurim u blještavilo monitora, u veliko bijelo Ništa.
Ustajem i pokušavam nešto reći, gutam, grlo me boli, riječi ne izlaze, a onda se vlažna vrelina prospe niz moje lice: plačem ne nalazeći riječi.
- Ostao si bez riječi? - pita me podrugljivo, a lice joj kameno, nemilosrdno, crne oči ledene: pa dobaci prezirno: - Konačno, da i to doživim.
Tresem se i gutam suze pomiješane s neizgovorenim riječima, dok je gledam kako odlazi koračajući dugim i odlučnim koracima u kojima čitam zadovoljstvo. Ostajem sam. Sa velikim bijelim ništa ispred sebe.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez

Nema komentara: