Probuđeni buntovnik

Prelazeći Most branitelja i čvrsto stežući ruku petogodišnje unuke Sare, Domagoj Burov, zvan "Bura", neodlučno zastane i pogleda udesno, odakle se prema njima valjala zmijolika gomila ljudi uzvikujući parole, zviždeći i bučeći toliko glasno, da se uplašio kako će mu se unučica rasplakati zbog te neuobičajene buke. Ali se mala nije rasplakala. Umjesto toga, raširila je upitno svoje velike i nevine plave oči i radoznalo se zagledala u gomilu ljudi koja je nadirala prema njima.
Ljudi su hodali raštrkano, zauzevši čitavu prometnicu, zaustavivši gradski promet. Ali se vozači nisu ljutili. Mirno su sjedili za svojim upravljačima, neki su i trubili u znak podrške, a svi su blagonaklono gledali u prosvjednike koji su mirno, bez izgreda, prolazili prometnicom, gradskom žilom kucavicom. Nisu se ljutili ni putnici u gradskom autobusu, koji je također bio prisiljen zaustaviti se. Umjesto ljutnje, radoznalo su gledali kroz stakla u povorku ljudi koja je prolazila pored njih. Neki su im čak i mahali.
- Što je to, djede? - upita mala Sara.
- Kolona prosvjednika - odgovori Domagoj Bura i osmjehne: mala je radoznalo gledala u gomilu ljudi na sasvim neuobičajenom mjestu na kojemu su inače prolazile rijeke automobila i nije bilo ni traga straha na njenom malom radoznalom licu.
- Zašto hodaju tamo gdje idu auti?
- Da pokažu snagu.
- Zašto?
Domagoj Burov uzdahne, a daleka, silno daleka uspomena iz njegovih mladenačkih dana, već umalo sasvim zaboravljena, odjednom zatitra u njegovom umu.
- Osjećaju se prevarenima - odgovori maloj, pažljivo birajući riječi.
- Tko ih je prevario?
- Ah, pa to je malo teže objasniti, lijepa moja - reče joj on nježno. - Još si suviše mala da bi shvaćala ovakve stvari.
- Ti ih shvaćaš?
- Shvaćam - odgovori Domagoj uz osmjeh.
- Hoću li i ja shvatiti - upita djevojčica - kad budem velika?
- Nadam se, da za tim neće biti potrebe - reče Domagoj Burov i povuče joj blago ručicu, želeći krenuti u smjeru odakle su i došli, izbjeći bučnu kolonu ljudi koja se neumoljivo valjala ispred njih.
- Idemo i mi! - zapovijedi unuka, odupirući se djedovoj ruci.
- Gdje? - iznenađeno upita Domagoj.
- Tamo! - uzvikne mala i pokaže na kolonu. - Kod njih!
- Želiš protestirati? - upita Domagoj Burov, a licem mu preleti osmjeh, dok ona uspomena iz dalekih dana ponovo iskoči iz magle prošlosti.
- Da, to! - reče Sara odlučno. - Idemo!
Domagoj Burov, šezdeset i petogodišnji umirovljenik, pogleda u unuku, pa u prosvjednike. Pažljivo ih je promatrao ovih nekoliko minuta i nije uočio ni jedan jedini izgred. Nisu bili nasilni i nitko među prosvjednicima nije bio pijan. Primijetio je i policiju, naravno. Držali su se malo sa strane, budnim očima promatrajući događaj, ali ne miješajući se. Nije bilo potrebe za njihovom intervencijom, shvati Domagoj Burov.
- Idemo! - nestrpljivo ponovi mala.
Domagoj se osmjehne, klimne, pa povede malu Saru i pridruži se prosvjednicima koji su zviždali, udarali u bubnjeve i uzvikivali parole.
- Dolje Vlada! - orilo se. - Odmah sada!
Mala je Sara uzvikivala svojim tankim glasićem pored djeda i nekoliko joj se prosvjednika blagonaklono osmjehne. To je još više osokoli, pa je djed imao muke držati je pored sebe: uzvikujući parole veselo je pocupkivala potežući i trzajući djedovu ruku.
Buka oko njih, odjednom kao da se stišala, Domagoju više nimalo nije smetala čitava ta gužva oko njega. Inače je mrzio gužvu i izbjegavao je, ali sad se odjednom osjeti sretnim u toj gomili okružen nepoznatim ljudima koje je ujedinio zajednički cilj: bunt protiv vlastite Vlade. I Domagoj, poput drugih, štošta je zamjerao Vladi i odjednom je osjetio sreću što se našao u pravom trenutku na pravom mjestu i što sad korača i poluglasno uzvikuje parole, koje je čelo kolone gromoglasno uzvikivalo, nastojeći animirati one više sramežljive. U jednom trenutku Domagoj ulovi samog sebe, kako zajedno s unučicom Sarom sve glasnije i glasnije uzvikuje poznate parole, dok su se u koloni kretali prema Korzu, a sjećanje na jednu drugu povorku, za razliku od ove ...

... sasvim tihu, iskrsne mu u sjećanju i ponovo je imao samo sedamnaest, bio mlad i naivan i vjerovao svima oko sebe, misleći kako su svi, baš svi ljudi na svijetu, po samoj prirodi dobri, a samo pojedinci, rijetki pojedinci zlobni, dok je veoma malo njih zlih.
Napuštali su učionicu tiho, njih tridesetak, gotovo nečujno. U okolnim su se učionicama održavale nastave i nisu željeli svojom bukom privući ničiju pažnju na sebe. Napuštali su nastavi, bježali iz škole, štrajkali, kako su to tada nazivali.
Prije nego li su se dogovorilo o štrajku, o bježanju sa nastave, učenici su u učionici održali kratki sastanak. Većina njih nije stanovala u gradu, dolazili su odasvuda u želji da stupe na brodove najveće kompanije u zemlji, "Jugolinije". I potpisali su ugovor s tom istom "Jugolinijom", koja se obavezala osigurati im smještaj tokom četveromjesečne nastave koja je predhodila plovidbi, a što će učenici odraditi ploveći na njenim brodovima ostalih osam mjeseci. Zakazali su, te godine, treće po redu i nisu im osigurali smještaj u nekom od opatijskih hotela, kako su to činili prethodne dvije godine. Prepustili su učenike vlastitoj snalažljivosti, što je neke, većinu, silno pogodilo.
Naravno, to je izazvalo pomutnju u životu mladića koji su odjednom bili prisiljeni pronalaziti smještaj, a novac ...
- Trebalo je biti drugačije!
- Nisu održali riječ!
- Kako ćemo sad?
- Moramo ...
Svi su galamili uzbuđeno, a onda su Domagoj, kojeg su svi zvali "Bura" i Marko, kojeg su svi zvali "Vivi", uzeli riječ.
- Nitko vam ništa neće dati samo za to što se žalite - rekao je Bura.
- A što da radimo?
- Pobunite se - rekao je Vivi.
- Kako?
- Što kako? - upitao je Bura podsmješljivo. - Ako ne znaš kako ...
- Štrajkate! - prekinuo ga je Vivi nestrpljivo: Vivi nikad nije volio duge govorancije.
I tako su nakon kraćeg vijećanja svi đaci odlučili štrajkati i potiho napustili učionicu, školu i izjurili van na zubato sunce: mjesec je studeni upravo odmotao svoje prve dane.
Naravno da nije sve prošlo samo tako! Glavešine, kako su ih đaci između sebe nazivali, pritisnuli su đake i pritiskali ih prijetećim riječima i opomenama, a kad đaci nisu popuštali, mudre se glave dosjetile rješenju problema. Natjerali su đake-pobunjenike pisati o događaju, a zatim su iz pročitanog ustanovili tko je bio vođa.
Sankcije su provedene odmah i nemilosrdno: Bura i njegov prijatelj Vivi po hitnom su postupku izbačeni iz škole. Kasnije su se njihovi očevi žalili, dobili parnicu i bili vraćeni na brodove i školovanje, ali ...

... je nepovjerenje i lagani prezir prema vladajućima zauvijek ostao u Domagoju Burovu i znao je, da sad korača u ovoj koloni koliko zbog sadašnje jadne i ružne i tužne situacije u zemlji, toliko i zbog te daleke i umalo zaboravljene epizode iz njegove rane mladosti. Jer do kada će manjina većinu pritiskati i tlačiti i zahtijevati poslušnost, a ničim ne uzvraćati? Pa ne izlaze ljudi na ulice zato jer im je dosadno! Bijeda ih je natjerala na to. Bijeda u koju su ih uvalili oni koji bi trebali i morali brinuti za njihovo dobro. A oni, kojima su ljudi dali svoje povjerenje, izdali su to povjerenje, osjećao je to Domagoj Burov duboko u sebi i sve je glasnije uzvikivao parole praćen unučicom koja je ushićeno gledala u svog djeda, kojeg takvog uopće nije poznavala.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.