srijeda, 9. ožujka 2011.

Torta



Tračak je sunca prodirao kroz spuštene rolete i zrnca su prašine plesala u zlatnim trakama mahniti ples. Poslije podne je tiho protjecalo, gotovo bez zvukova, u slatkom polumraku sobe. Ležali su jedno pored drugog tihi i zadovoljeni, duboko dišući i osluškujući disanje pored sebe. Disanje zadovoljstva. Bili su ljubavnici tek tri mjeseca i još su uvijek silno uživali otkrivajući jedno drugo. I nastojeći jedno drugom udovoljavati, pružati zadovoljstvo.
Danica dohvati Perinu šaku i polako je podigne u vis, presjekavši tako put sunčevoj traci i plesu prašine u njoj. Oboje se zagledaju u spojene ruke koje je obasjavala uska sunčeva traka.
- Uskoro ti je rođendan - reče tiho Danica u polutami, a glas joj bio nježan i odavao je doživljeno zadovoljstvo.
- Koga je briga? - promrmlja Pero: nije želio razgovarati o svom rođendanu.
- Mene je briga - reče Danica i poljubi ga u uho. - Da znaš, napraviti ću ti najljepšu i najveću rođendansku tortu, koju si ikada dobio.
Pero se bezglasno nasmije u polumraku sobe. Ležeći tik uz njega, Danica je naslutila njegov nečujni smijeh, jer tijelo mu je zadrhtalo, ali se brzo i smirilo. Pero duboko uzdahne.
- To neće biti teško - reče joj u kosu.
- Što neće biti teško?
- Napraviti mi najveću i najljepšu rođendansku tortu.
Nešto u njegovom glasu opomene Danicu i ona ispusti Perinu ruku: zrnca su prašine ponovo slobodno zaplesala na zlatnoj stazi.
- Kako to misliš? - upita ga oslanjajući se na lakat i upitno mu gledajući lice: primijeti kako Pero drži zatvorene oči, a lice mu zategnuto. - Zašto neće biti teško? Oko prave torte ima dosta posla.
- Neka - odgovori on. - Bilo kakva torta biti će najbolje i najljepša. Jer će mi biti prva rođendanska torta.
- Šališ se, zar ne?
- Ne, ne šalim se.
- Ma ... - zamuca Danica. - Jesi li zbiljan?
- Smrtno ozbiljan.
- Ma ... - zamuca Danica ponovo - kako je to moguće?
- Moguće je - reče Pero.
- Ali sva su djeca imali torte za rođendan.
- Ja nisam - reče Pero sad već pomalo razdraženo, a slike dalekog i napola zaboravljenog djetinjstva iskakale su iz zaborava u polutami sobe i miješale sa sadašnjošću koja je time bila pokvarena. - Moja je stara uvijek govorila, da sam rođen pogrešnog datuma. Znaš, pri kraju mjeseca. Kad je obično nestajalo love. Stari je plaću primao svakog prvog u mjeseca i pri kraju mjeseca nikad nije ostajalo nešto para koje bi se mogle potrošiti na luksuz, uživanje.
- To nije nikakav izgovor! - uzbuđeno reče Danica i zaštitnički ga zagrli. - Zar nije mogla misliti na to i ...
- Ne uzbuđuj se - reče joj Pero stišćući je uz sebe, nastojeći zaustaviti Daničinu protestnu bujicu riječi. - To je daleka prošlost.

Ali nije bila baš toliko daleka, koliko je to želio prikazati Danici. Usprkos gotovo pola stoljeća života, Pero bi se još uvijek ponekad sjetio svojih mršavih rođendanskih dana svog djetinjstva. Uobičajena svakodnevnica. Ničim poremećena. Uhodana. Kad bi tog dana obitelj sjela za stol, da zajednički objeduje, otac, majka, sestra i on, tog dana slavljenik Pero, majka bi se nasmiješila tražeći smiješkom razumijevanje i oproštaj.
- Visok datum - rekla bi uvijek iz godine u godinu gotovo istim riječima i istim smiješkom na usnama. - Ali ti si veliki dečko i razumiješ to. Je li tako?
Pero bi klimnuo i polako jeo, ne uživajući u objedu. Dok bi bezvoljno žvakao hranu čiji okus nije primjećivao, mislio bi na to, kako se za proslavu rođendana njegove sestre uvijek ima para. Rođena točno na Novu godinu, njen bi se rođendan uvijek raskošno proslavljao uz mnogo buke i smijeha. Bez imalo skromnosti. Skromnost kao da se čuvala samo za njegov rođendan.
Mnogo godina kasnije, kao već sasvim odrasli muškarac, shvatio je da nije zaboravio nemar majke prema njegovim osjećajima i ponekad bi, sjetivši se tih dalekih dječjih rođendana koji nisu bili proslavljani, preispitivao svoje osjećaje. Iznenadio se kad je otkrio kako u sebi čuva samo prezir za takvo postupanje prema njemu, djetetu, njenom djetetu.

- Upravo sam shvatio - reče Pero glasno i ustajući iz kreveta - da u duši zauvijek ostajemo djeca.
- A ja sam shvatila kako ti silno slatkim želim učiniti ovaj rođendan - reče Danica, pa i ona ustane i počne se oblačiti: ukradeno se ljubavno poslijepodne približilo svome kraju.
Pero joj priđe i zagrli je, pa su tako poluobučeni i pomalo drhtureći, stajali zagrljeni u polutami sobe, pružajući jedno drugom utjehu i toplinu.


Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: