Mobitelski vikend

Mirna ga je željela od prvog trenutka kad ga je ugledala. Stajao je pored šanka, nemarno oslonjen, igrajući se šalicom kave i promatrajući nju, Mirnu.
- Onaj te guta pogledom - šapnula joj je kolegica i prijateljica Olga.
- Ah, ne budali - odgovorila joj je Mirna, kao što bi uvijek u sličnim prilikama odgovarala.
- Ti se budališ - rekla je Olga, igrajući se riječima i vrteći glavom. - Draga moja, vrijeme ne čeka, znaš.
Mirnu nije trebalo na to podsjećati. Vrijeme, to zastrašujuće vrijeme, snažno joj je pritiskalo um. Trideset i treća joj se približava, sve su njene prijateljice udate, imaju djecu, a ona ... što ona? Čeka i dalje, ali što čeka, Mirni nije sasvim jasno. Nekako se dogodilo, pa nije srela onog pravog, ako pravi uopće postoji, u što je počela ozbiljno sumnjati.
I onda ovo. Ovaj se potencijalno "pravi" stvorio ni od kuda. Svakog bi dana u pauzi za objed, dolazila u ovaj lokal sa svojom prijateljicom Olgom, već gotovo godinu dana i nikad ga prije nije vidjela. A sad ga viđa svakog dana posljednjeg mjeseca i samo se značajno gledaju. Pogledi kao da im se vežu, kad se sretnu iznad mnoštva glava i pilje jedno u drugo, ali samo pilje: ni ona ni on, glavni akteri male i nečujne drame, ne poduzimaju ništa ne bi li se radnja razvila.
- Dati ću mu broj tvog mobitela - zaprijetila joj je prije nekoliko dana Olga, bio je petak, kraj radnog vremena i pijuckale su vino i gledale u neznanca, koji je kao i obično, bio tu.
- Da se nisi usudila! - ciknula je Mirna i sva protrnula od tog mogućeg scenarija.
- Čini se - rekla je ignorirajući upozorenje u Mirninom glasu Olga - da ste od istog soja: oboje sramežljivi. Ma čuj, kad si zadnji put legla sa nekim?
- Olga?! - zaprepastila se Mirna. - Ma o čemu to govoriš? Kako me to uopće možeš pitati?
- Znači - mirno i hladno odvrati Olga - prošli su mjeseci. Ako ne i godine.
Mirna je zabila nos u čašu i ništa nije rekla. Što da joj kaže? Da je pokušala dva ( na treće se ne usuđuje ni misliti) puta u svom životu, svega dva puta i oba je puta bilo neukusno, grubo, bez zadovoljstva, bez nježnosti, samo gola fizička vježba, poslije koje se osjećala usamljeno, da usamljenija nije mogla biti, dok je osluškivala disanje muškarca pored sebe.
Tko je on? Što radi u mom krevetu? Zašto sam ga dovela? Zar mi nije bolje samoj? Neću više, neću više ...
Ipak jest, popustila je i treći put: točnije, napola popustila. Pošla je sa njim, mirnim i tihim mladićem tog ljeta, poslušno ga slijedeći kroz borik, dok im je topli vjetar milovao vruću i slanu kožu. Legli su na vruću zemlju i on ju je počeo ljubiti, tijelo, u jednodijelnom plavom kupaćem kostimu joj se odjednom ukočilo i Mirna je odgurnula iznenađenog mladića.
- Ne mogu – rekla je posramljeno. – Ne mogu. Ne ljuti se.
- Ne ljutim se, glupačo! – ironično joj je odgovorio, zamahnuo i pljusnuo je svom snagom velike šake. – Zar misliš, kako se nekažnjeno možeš poigravati sa mnom, kujice jedna!?
Izmlatio ju je, dobro izmlatio, zatim otišao. Ostala je ležati sretna što je nije silovao. Mala sreća u velikoj nesreći. I onda se u sebi zarekla, plačući i nastojeći se očistiti, dovesti koliko toliko u red: dosta je bilo, neće više, nema sreće sa muškarcima …
Ali je protekli mjesec, dok je potajno promatrala tamnokosog visokog neznanca i proučavala ga, osjećala kako ono njeno "neću više..." polako nestaje i pretvara se u : možda ovaj put uspije. Možda će ovaj put biti bolje? Ljepše. Ljudskije. Možda se i njoj konačno sreća osmjehuje. Možda ... Nada se ponovo probudila u Mirni i romantični su snovi zaplesali njenom maštom. Zaljubljivala se, a toga nije bila ni svjesna.
I onda, kad je već pomislila kako će njihovo međusobno razmjenjivanje pogleda i ostati samo na tom nivou, kao što obično i biva, dogodila se promjena.


- Od gospodina sa kraja šanka - reče joj vrlo mlada šankerica nasmijana lica, gurajući prema Mirni presavijenu salvetu po uglačanom šanku.
- Oho! - uzvikne Olga, a Mirna osjeti kako joj plamen zahvaća obraze, spušta se niz vrat, pali joj grudi, a koljena postaju mekša.
Polako, uživajući u svakom trenutku, Mirna pogleda u poruku napisanu na salveti.
"Jesi li spremna na sve?" pisalo je na salveti.
- Odgovori odmah i to odlučno! - prosikta joj Olga u uho. - Budeš li odugovlačila, odlepršati će. Napiši mu svoje ime i broj mobitela! Odmah! Sad! Ne razmišljaj! Piši!
Kao u transu, Mirna ispiše ispod onog pitanja svoj ime i broj mobitela, pa gurne papirnatu salvetu mladoj konobarici, koja sve to radoznalo promatra i koja uzme mekani papir i prenese ga na udaljeni kraj šanka.
- Ah, vidi kako se ponosno osmjehuje - reče zadovoljno Olga, a Mirna, trepereći, sretno primijeti kako se zgodni, tamnokosi i visoki muškarac jedva primjetno osmjehne, klimne joj, okrene se i izađe iz lokala.
- Što je sad ovo? - upita Olga. - Zar je moguće da postoji netko sramežljiviji od tebe?
Osjećajući buru nedoumice koja joj vitla uzburkane osjećaje, Mirna ništa ne odgovori, zapanjena što je njen udvarač otišao i ne znajući što misliti o tom njegovom postupku.
- Idemo - reče ispijajući čašu.
- Odjednom ti se žuri - primijeti Olga. - Petak je, vikend je pred nama. Nema žurbe.
- Ti ostani - odlučno joj odgovori Mirna. - Ali ja odlazim. Željna sam mira.
- Ah, tako! - iznenađeno uzvikne Olga.
- Oprosti - brzo joj reče Mirna. - Nisam tako mislila. Nisam te željela uvrijediti.
- Nisi me uvrijedila - nasmije se Olga. - Hajde, idi kući i čekaj njegov poziv. Želim ti ugodan vikend!
Mirna zagrli prijateljicu, osmjehne joj se, okrene, pođe prema vratima kafića, otvori ih i izađe u prijatno poslijepodne.


Mobitel joj zapišta dajući joj znak kako je poruka stigla i Mirna, ustreptala od nade koja bukne u njoj, posegne rukom u torbicu, dohvati mobitel i otvori ga.
"Ideš li uvijek sama kući?", piše na zaslonu. "Ni ja previše ne volim društvo. Ali tvoje će mi prijati."
Broj je bio prikriven i Mirna istog časa pomisli na stranca u lokalu, kojemu je onako brzopleto dala svoj broj. Jer on jest stranac, zar ne? Nervozno se okrene, ali u mnoštvu prolaznika nije ugledala onog kojeg je tražila. Zašto mu je broj prikriven? Ona mu je svoj dala, zašto onda ... A možda to uopće nije njen tihi udvarač? Ma sigurno se samo netko poigrava sa njom. Neukusno, doduše...
Odlučnim pokretom, Mirna vrati mobitel u torbicu. Naravno, neće odgovoriti. Takvi to jedva i čekaju. Kad im se jednom odgovori, prilijepe se uz tebe i više nikad nemaš ni sekundu mira: neprestano u napetosti očekuješ poruku za koju znaš da će te uznemiriti.
U trenutku kad otključava vrata zgrade, mobitel se ponovo oglasi. Izvadi ga po drugi put u kratkom vremenu iz torbe i pročita:
"Požuri. Čekam te."
Mirna protrne. Večer se iznenada pretvorila u stravu. Čeka je? Gdje je čeka? Tko je čeka? Drhtureći, iako je sasvim topla i prijatna proljetna večer, Mirna uđe u zgradu i sačeka da se vrata automatski zatvore za njom. Kad se uvjeri u to, počne se lagano uspinjati na peti kat, na najviši kat zgrade. Koraci joj muklo odjekuju, ali usprkos njima, čuje i lupanje srca: mahnito joj udara, kao da se polako ne uspinje, već kao da trči ludim i iscrpljujućim tempom. Odjednom je savlada čudan i teški umor i potpuno je onemoćala. Mirna se na trećem katu nasloni na zid, čekajući da drhtavica prođe, nestane, brzo kao što se i pojavila. Ali se strese sve jače, postane odjednom svjesna, a kad zvuk otključavanja vrata odjekne pustim hodnikom, Mirna poskoči.
- Nisam te želio uplašiti - meko joj reče susjed, prosjedi pedesetogodišnjak, kojeg dobro poznaje.
- Niste vi krivi - reče Mirna. - Strašno sam nervozna.
- Nervozna? - uputa on uz osmijeh.- Zbog čega?
Da mu reče? I da se riješi toga ... da ga zamoli za pratnju do stana i da ... Neće! Neće to učiniti, odluči naglo: sve je to samo tlapnja i mora se sama suočiti sa njom. I pobijediti.
- Sve je u redu - odgovori, odlijepi se od zida i počne uspinjati preostala dva kata.
- Ugodan vikend! - dobaci on za njom.
Ispred vrata svog stana zastane i izvadi ključ, a pogled joj počiva na mobitelu u torbici, između mnoštva drugih stvarčica. Otključa vrata, šmugne u hodnik brzo poput lopova, pa dva puta okrene ključ u bravi. Uzdah olakšanja otkine joj se iz dubine bola, kojeg osjeća na dnu želudca.
Kupka! Vruća i dugotrajna kupka uz svijeće koje šire zamamni miris opustiti će je. Zaboraviti će, živci će se opustiti …
Mirna počne svlačiti odjeću sa sebe, kad se mobitel ponovo oglasi zlokobnim pištanjem.
- Ne! - vikne Mirna. - Molim te ne! Dosta je bilo!
"Jedva čekam vidjeti te, uzeti u naručje." pročita sa zaslona mobitela.
- Dosta! - vikne Mirna i pritisne tipku za gašenje mobitela. - Ne mogu više! Dosta! Dosta!


Mir joj prija i uživa u njemu. Nakon dugotrajne kupke otvorila je bocu vina, pomalo pijuckala i pripremala jednostavnu i laganu večeru: kajganu sa parmezanom uz malo salate, koju je polako i sa uživanjem jela, gledajući televiziju i povremeno bacajući na ušutkanu prokletu napravu poglede.
Što ako je netko nazove? Netko koga želi čuti? Što onda? Je li reagirala suviše burno, djetinjasto? Zašto jednostavno ne ignorira poruke? Što joj može pošiljatelj tih poruka učiniti? Ništa! Zar nije u sigurnosti svog doma?
Pruži ruku prema mobitelu i odlučno utipka "pin" za otključavanje naprave. Sa laganom zebnjom i znatiželjom gleda u mobitel, a kad pištanje poruke izostane, učini joj se da je pomalo razočarana.
- Glupačo! - reče samoj sebi i nasmije se.
Ostatak večeri u miru, bez da se mobitel oglasio, odgleda ljubavni film, pa osvježena optimizmom poruke filma, pođe spavati.


Ujutro se probudi i zaprepasti shvativši kako je već devet sati. Toliko dugo nije već odavno spavala. Odmah dohvati mobitel, ugleda znak da ima poruku i pročita je.
"Želiš li biti sa mnom, mnogo toga ćeš morati promijeniti u svom životu."
Sunčanim danom odjednom zaplove crni oblaci, lijepo se jutro pretvori u noćnu moru.
Mobitel ponovo zapišta i Mirna ga uplašena ispusti. Zagleda se u malu spravu, bojeći se pročitati pristiglu poruku.
Poruke stižu otprilike svakog punog sata. Redovito. Neumitno poput smrti. Čita ih i boji se, iako ne može reći kako su prijeteće, ali osjeća zlokobnost u njima. I tako čitav dan, subota je, pa sutradan, nedjelja je ...


U ponedjeljak, oko šest sati navečer, kad su na Olgino inzistiranje provalili u stan Mirne i upali u njenu spavaću sobu, zatekao ih je Mirnin suludi svijetli pogled, uperen u mobitel, kojeg je grčevito držala, a u sobi se osjećao jak zadah urina i fekalija, pa je svima prisutnima odmah bilo jasno, kako Mirna ni jednom u ova protekla tri dana, nije napustila krevet ni za sekundu.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.