Čvor

Ne možeš pobjeći. Uvijek te dostigne. Ujutro ustaješ i uopće ne misliš ni na što posebno, obavljaš jutarnji ritual, uživaš u kavi, promatraš more s prozora i naravno, sjedaš ispred kompa. I tamo ugledaš njeno ime. Želudac zadrhti, stisne se, čvor se zategne. Još jednom. Ne možeš pobjeći. Od čvorova, kojih je sve više. I u svakom se krije jedno sjećanje kojeg se ne želiš sjećati, ali kojeg se ni ne želiš odreći. Bez obzira na bol. Pa još više zatežeš čvor.
Prije mene nije pisala. Glad za riječima razbuktala se u njoj u ono vrijeme naše nježnosti koje je provela sa mnom. Volim misliti kako imam udjela u tome. Barem malo. Pisanje ju je znalo ljutiti, pa sam smirivao njenu ljutnu i osjećaj nemoći, potičući je u stvaralaštvu, hvaleći njene pjesme. Hvalio sam ih preko svake mjere, govorila je ona glumeći ljutinu zbog toga, ali osjećao sam kako joj prijaju moje riječi. Pecala je komplimente, a ja sam uživao u njenoj igri i rado je prihvaćao.
Sjećam se, kako mi je ponekad govorila, da namjerava prekinuti aktivnost pisanja, jer osjeća kako nema smisla ustrajati, nema u njoj potencijala, nikad neće napisati dobru pjesmu... Ljutila me njena malodušnost. Jer prepoznao sam u njoj potencijal koji samo što nije eruptirao poput najsnažnijeg vulkana. Mirisao sam i izvjesnu stvaralačku lijenost u njenoj nježnoj nutrini. Moralo se nešto u njenom životu promijeniti, da bi vulkan stvaralaštva počeo izbacivati lavu.
Pisala je pjesme. Poeme o svemu i svačemu i bilo ih je divno prvi čitati, prije nego što bi bile poslane na mrežu svih mreža, da bi i ostali mogli uživati u njima. Svaka bi joj pjesma drhtala od čežnje za ljubavlju, za ljepotom života. Bila je gladna, prepoznao sam tu glad u njoj i prije nje same. Vjerujem, da je ona sama nikad nije pravilno definirala. Tu glad. Bila je to vrišteća glad za ljubavlju, za sigurnošću, za nečim što će biti zauvijek njeno i što joj nikad nitko neće uspjeti oduzeti.
Sad mislim da je to konačno pronašla, dobila, jer pjesme joj se poput lastavica vinule visoko u nebo, ne priznaju nikakve granice, sasjekla ih je stihovima koji ostavljaju bez daha. Nesputano se otvara i porađa ljepotu riječi. Obojane riječi nježno podrhtavaju u večernjem rumenilu.
Čitam, a čvorovi se sjete vezuju. Stežu. Bez boli. Čvorovi sjećanja.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.