utorak, 17. srpnja 2007.

Vedrana dolazi



Budim se osvježen i neobično raspoložen. Ne smeta mi vrućina, spavao sam dobro i prilično dugo i radujem se danu. Vedrana dolazi! Misao mi blješti u umu istog časa kad sam se probudio. Obavija me. U nježnost.

Ležim u krevetu, pokriven samo plahtom, gol i osluškujem svoje vlastite poput plime nabujale osjećaje. Koji me uvijek iznova iznenađuju. Čini mi se da volim Vedranu. A mislim kako i ona osjeća nešto približno slično prema meni. Nježna je i iskrena i ... lijepa je i naravno, za mene najljepša. Volim njen tamni pogled ispod napola spuštenih dugačkih i crnih trepavica, dok očekuje moju reakciju na svoje zavođenje.

A zna zavoditi, Vedrana. I voli zavoditi. Gleda u mene mirno i tiho, šuteći i miluje me pogledom, a tamne joj oči plamte i pozivaju i obećavaju. Čeka. Dok napetost raste. Sjedi mirno i čeka i konačno, kad već pomislim kako se nikad neće pokrenuti, pruža ruke i igra počinje. Uvijek nova i uvijek uzbuđujuća i uvijek željno iščekivana.

Radujem se dolasku Vedrane.

Doslovno iskačem iz kreveta, tuširam se, perem zube, pijem kavu na nogama i jurim van, u vruće jutro, koje obećava vruć dan. Vruć dan u svakom pogledu. I u ljubavnom. Jesam li zaljubljen, pitam se dok silazim stepenicama i prije nego što ću izaći na ulicu i dobiti vruću pljusku od ljetnog dana koju spremno očekujem. Ljeto grije raskošnom toplinom. Griju me i osjećaji.

Otići ću kupiti sve što je potrebno, ne bih li Vedranu dočekao onako kako ona zaslužuje. U glavi sastavljam jelovnik, biram vino … Osjećam potrebu razdragati je, pa usađujem misao u glavi, upisujem je crvenim slovima pamćenja, kako nikako ne smijem zaboraviti na ružu. Ovog puta neću uzeti crvenu, svaki put uzimam crvenu, već je navikla na crvenilo na stolu. Iznenaditi ću je žutom. Baš me zanima njena reakcija. Što će reći? Na žutu ružu.

Sve se sjaji. Gledam oko sebe po dnevnoj sobi i sve je u redu. Prašina je obrisana, stol postavljen, svijeće još ne gore, čekaju Vedranin dolazak, žuta ruža mirno počiva u visokoj čaši vode. Sve je spremno. Ništa nisam zaboravio. Na sve sam mislio. Zadovoljnim pogledom još jednom sve kontroliram. Sve je savršeno. Nema se više što uraditi. Osim čekati. A to je uvijek najteže.

Nije došla. Mrtvim pogledom bludim po sobi i ne primjećujem ništa. Ništa ne postoji bez nje, Vedrane. Zašto nije došla?

Pogled mi se zaustavlja na žutoj ruži. Jesam li, kupivši žutu, umjesto crvene ruže, pokrenuo nešto što nisam smio pokrenuti i što je uzrokovalo Vedranin nedolazak? Misao me ne napušta, opsjeda me, prouzrokuje mi bol i odjednom više ne mogu izdržati. Ne mogu više gledati u žutu ružu, simbol Vedranina nedolaska. Žutilo mi ranjava oči. Zamagljuje pogled. Ustajem i u dva krupna koraka prilazim stolu, grabim čašu u kojoj se nalazi žuta ruža i nekontrolirano je stežem.

Čaša pukne u mojoj šaci, oštre se krhotine zabijaju u moj dlan, kojim sam milovao njeno tijelo i nanose mi bol. U uzaludnom pokušaju, sasvim instinktivnom i isto tako sasvim besmislenom, zaustaviti prolijevanje vode, uspijevam zgrabiti žutu ružu, sprečavam njen pad, a krv iz moje ruke prekriva njene žute latice i žuta ruža u mojoj bolnoj ruci odjednom postaje crvenom.

Postajem miran. Ruža je crvena. Vedrana će doći.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

1 komentar:

Unknown kaže...

Your blog is very interesting.
Have you a nice t-shirt?
Please, send me its photo
and the link of your blog,
I' ll publish in my blog!
Thanks Ivo
EMAIL:
ivo.giulivo@gmail.com