Klik

Jesenje zubato sunce raskošno osvjetljava prizor koji se odigrava pred našim očima, dok uživamo sjedeći na klupi, upijajući zlatne zrake.
- Ali moraš! - uzvikuje visoka i vrlo mlada djevojka, podižući ruke prema licu svog mladića, koji se smiješkom brani od njene želje, koja prelazi u zahtjev.
- Ma što ti je? -pita je on uz osmjeh.
- Želim da me slikaš! - odgovori ona. - Zahtijevam da me slikaš.
- Pa sad sam te maloprije slikao - govori joj mladić uz smiješak popuštanja na mršavom licu.
- To je bilo onda - odgovori djevojka. - A ovo je sad! Sad si mi to rekao i hoću taj trenutak imati zabilježen, da ga uvijek mogu pogledati. Samo jedan klik i učiniti ćeš me još sretnijom nego što jesam. Dogovoreno?


Gledamo ih već nekoliko mjeseci. Pratimo razvijanje njihove ljubavi, jer uvijek se sastaju ovdje, pored rijeke, u parku. Čvrsto se zagrle, poljube i zatim nekoliko trenutaka gledaju jednom drugo u oči, a pogled im blistav i nježan.
- Jesmo li mi ikada ovako ? - pitam tiho.
- Davno, davno ... - odgovara uz smiješak Jure.
Obojica smo zagazili u sedamdesete, obojica smo umirovljenici, penzići, kako nas od milja zovu. Gotovo čitav radni vijek zajedno smo odradili u brodogradilištu: Jure kao monter, a ja kao varilac. I svakog se dana sastajemo ovdje, pored mosta ispod koga se valja rijeka, sjedamo na klupu i puštamo da vrijeme teče svojim ritmom.


Bili smo ovdje i onog dana, kad su se mladić i djevojka sreli prvi put, upravo ovdje, na klupi nedaleko od klupe na kojoj smo nas dvojica sjedili. Bilo je vruće tog dana i blizina rijeke nas bar malo rashlađivala, dok je oko nas brujao gradski promet, neprestano zujeći, svirajući, škripeći. Ne možeš više pobjeći, nigdje tišine i mira. Nestali su u ponoru prošlosti.
Djevojka je sjedila na klupi, a mladić joj se približavao pomalo oklijevajući. Ona je podigla lijepu glavu duge i smeđe kose, a nekoliko tankih pramenova bilo joj obojano žarko crveno. Osmjehnula se i ohrabrila time mladića, a lijepe su joj smeđe oči zaiskrile: to smo lijepo vidjeli Jure i ja, sjedeći desetak metara dalje. Velika joj se usta razvukla u osmjeh i mladić je sjeo i ...


Svakog dana ista slika. On bi stigao prvi, sjeo na "njihovu" klupu, ako već netko ne bi sjedio na njoj, a ona bi poput leptirice dolepršala za koji tren. Zagrljaj, poljubac i uronjavanje pogledom. Duboko, duboko.
- Krasno - gunđao bi pored mene ispod glasa Jure. - Zaljubljeni su do ludila.
- Zavidiš im? - bockao sam ga. – Htio bi biti ponovo mlad.
- Ni malo - odlučno je odgovorio. - Volim vrijeme u kojem sam živio. Imali smo ideale. Što oni imaju?
- Ajde, ne gunđaj - rekao sam. - Pogledaj kako se nježno miluju. Što misliš, koliko će im vremena trebati da uskoče u krevet?
- Uskočiti će već večeras - odgovori Jure i nasmije se. - Pogledaj mu ruku! Misli da ga nitko ne vidi ...
Mladić je podvukao ruku duboku u djevojčine traperice, nježno joj stišćući stražnjicu, siguran u to, kako nitko ne primjećuje njegovo skriveno milovanje
- Vidi kako se mala topi - govorio je Jure tiho. - Ma moliti će ga večeras da je povali!
- Misliš? - upitao sam smijući se. - Što misliš, koliko godina imaju?
- Ona sedamnaest, on možda devetnaest.
Jure je bio u pravu, naravno. Kad smo ih nakon dva dana ponovo vidjeli, bilo je sasvim očito što se dogodilo u međuvremenu sa njima. Odavali su ih pokreti, pogledi: sve je u njih postalo mekše i nježnije i oboje su se vraški trudili udovoljiti jedno drugom. Mladić je, već po običaju, prvi stigao, a kad se ona pojavila, brzo koračajući preko mosta, dok joj do ramena kuljala rijeka automobila i mašući mu već iz daleka, nije izdržao, nego je ustao, bolje reći skočio na noge i pojurio prema njoj. Ljubili su se na mostu, dok su automobili prolazili u njihovoj blizini, a pješaci ih bez ljutnje i sa osmjesima na licu zaobilazili. Zaboravili su na vanjski svijet. Nije bio važan. Nije ih se ticao.
- Lijepo, lijepo - gunđao je Jure do mene na klupi. - Samo da potraje.
- Zašto ne bi potrajalo? - upitao sam ga. - Očito je da su do ludila zaljubljeni. Oboje.
Ljeto je prolazilo, a oni nastavljali ljubavnu romancu, usprkos crnoj prognozi Jure. Navikli smo se na njih, na njihovo polutajno pipkanje, ljubakanje, veseli smijeh koji bi često dolepršao do nas, donoseći nam dašak mladosti, odavno prohujale. Kao da su postali dio nas samih: kad ih jednog poslijepodneva ne bi bilo, pogledavali bi u pravcu odakle bi se trebali pojaviti.
- Dvije stare budale! - gunđao je Jure. - Proživljavaju ponovo svoju mladost gledajući klince kako se drpaju.
- Misliš da smo voajeri? - pitao sam ga smijući se.
- Ne znam - odgovorio je. - Ali da smo budale, to znam. Nema ih jednog poslijepodneva, a mi se pitamo što im se dogodilo. Valjaju se negdje, eto zašto ih nema!
- Ti kao da im zavidiš - bockao sam ga, uživajući. - Gledaj koliko to dugo traje između njih. Već je šest mjeseci proteklo od kad su se sreli i još su zajedno.
- Čitava vječnost – posprdno je zagunđao Jure.


- Pa sad sam te maloprije slikao - govori joj mladić uz smiješak popuštanja na mršavom licu.
- To je bilo onda - odgovori djevojka. - A ovo je sad! Sad si mi to rekao i hoću taj trenutak imati zabilježen, da ga uvijek mogu pogledati. Samo jedan klik i učiniti ćeš me još sretnijom nego što jesam. Dogovoreno?
- Dogovoreno - popusti mladić.
Jure i ja gledamo ga kako uzima digitalni foto-aparat iz djevojčinih ruku, a ona se sretno osmjehuje.
- Samo jedan klik! - reče mu. - Želim sačuvati ovaj trenutak.
- I ja ga želim sačuvati - odgovori on. - U pamćenju.
- Idem tamo - reče mu djevojka i rukom pokaže na most. - Nasloniti ću se na ogradu i mahnuti ti.
- Dobro.


- Još je jednu bitku dobila - progunđa Jure.
- Zar nije tako uvijek? - upitam i gledam visoku i lijepu djevojku, kako u uskim trapericama i ljubičastoj maji brzo korača prema mostu, preko koga teče neprekidna brujeća rijeka.
- Što misliš da joj je rekao, kad želi ovjekovječiti trenutak?
- Ah! - uzdahnem. - To će, ipak, ostati njihovom tajnom, zar ne?


Djevojka stiže na most, stane uz ogradu, podigne visoko lijevu ruku u zrak i dok joj sunce tuče izravno u predivno lice, maše i smije se.
- Aggghhhhhhh - zakrklja do mene Jure.
Obojica ukočeno, skamenjeno gledamo trenutak, kad poludjeli automobil udara izravno u nasmijanu i punu života djevojku i uz jezivu škripu i lom metala i mnoge krikove i vriskove straha i uzaludnog protesta, odnosi je sa sobom u nabujalu rijeku, dok mladić i dalje stoji sa "digitalcem" u rukama, a u "digitalcu" uhvaćen trenutak smrti njegove ljubavi.


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.