nedjelja, 8. kolovoza 2010.

Trenutak



U onom osjetljivom trenutku, za kojeg je uvijek teško sasvim odrediti kad upravo nastupa, kad nježnost počinje zamjenjivati strast, klone mi glava na njene grudi koje me nježno dočekaše. Njeni prsti dugi i uzdrhtali prođu mi kroz kosu izazivajući val zadovoljstva.
Život. Smrt. Radost. Tuga. Sve je isto. Ispreplelo se jedno preko drugog i jedno u drugo poput kozmičkih struna i titraju u nama i oko nas, stapajući nas u jedno. Jer mi jesmo jedno, shvaćam, ne samo onih proteklih trenutaka koji još uvijek mirišljavom strašću lebde oko nas. Njušim ih i u njenoj koži. Napetoj i posutoj bisernim kapima koje želim popiti. Ali suviše sam lijen pokrenuti se. Osluškujem trenutak.
Nepomično ležim uz nju, glavom naslonjen na njene male grudi, usne mi dodiruju vlažnu joj kožu bez da je ljubim. Njena kapljica znoja i moje požudne usne. Ne pijem. Čekam. Sretan sam. Miran. Što je rijetkost u mom životu prepunom nemira. Jer uvijek me nešto goni na akciju, bilo kakvu akciju, mirovanje mi liči na mrtvilo kojeg prezirem i govorim, kako sve što živi se i kreće, samo mrtve stvari leže mirno i tiho i napušteno i često zaboravljeno.
A sad upravo to želim. Po prvi put u svom životu. Ležati mirno glavom oslonjen na njene male grudi, ne pomicati se, ne govoriti, samo disati u njenom ritmu i pustiti da trenutak traje. Upijam ga u sebe, taj trenutak. I njen miris. Kojeg volim iznad svega. Uzbudljiv. Smirujući. Njen.
Miris oznojene kože odašilje priču o pohoti i strasti i nježnosti, draška mi nozdrve, budi moje uspavane misli koje se vraćaju u netom prohujale grčevite trenutke neizmjernog uživanja. I ponavljam ih u sebi, još jednom uživajući, pohranjujući mirisne trenutke u zlatnu riznicu sjećanja.
Želim joj to reći, šapnuti u vrelinu njene napete kože, dok mi njeni prsti i dalje nježno prolaze kroz kosu. Ali šutim, bojeći se ispasti smiješan. Trudim se sve zauvijek zapamtiti, iako naravno znam, kako ne postoji zauvijek. Nije to ni važno. Ne sad, dok osluškujem uzbuđene otkucaje njenog srca. Polako se smiruju, a nakon uzbudljivog galopiranja. Nježnost. Koja je zamijenila strast. I želja da trenutak vječno gori, ako ne u životu, onda barem u sjećanju, u našoj nutrini. I naposljetku, zar to nije jedno te isto? Uvjeren sam da jest.
Jer i danas taj drhtavi trenutak plamti onolikom snagom, baš kao što je plamtio i tada, kad sam polako popio kapljicu njenog znoja, podigao glavu sa njenih nježnih grudi, pogledao je pravo u oči i dahnuo:
- Mislio sam da umirem.
Njene su oči potamnile, koprena suza zasjala je u njima, usnice se razvukle u sretan osmjeh, jer podarila mi je zadovoljstvo, dok mi je laganim pritiskom malog dlana, vraćala glavu na svoje grudi. Znao sam, i ona želi trenutak protegnuti u vječnost i odjednom se više nisam bojao prolaznost trenutka, niti sam žalio za njim, osjećajući duboko u vlastitoj usplamtjeloj utrobi, kako nam nikad nitko i ništa ne može oteti ovaj trenutak, kojeg smo zajedno, ona i ja, mi, oteli od vječnosti.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

2 komentara:

Tamoya kaže...

Znaš onog japanskog pisca Jukija Mišimu, ne znam kako se to piše. Imate neke sličnosti, i u karakteru i u stilu. Hurt, Agony, Pain, Love - It - dobro si to napisao!
pozz

Miško kaže...

Uh, sa kim me uspoređuješ: znam za Mišimu, naravno!