petak, 29. lipnja 2007.

Anđelka



Njen je hod po mom ponosu počeo od samog početka, ali sam ja poput svih zaljubljenih, lagao samog sebe i pronalazio raznorazna opravdanja za njene postupke za koje nije moglo biti opravdanja. Nije ih bilo ni za moja, ali nisam mogao drugačije: morao sam postupiti baš onako kako sam i postupao. Nisam mogao drugačije.

- Ti si slobodan, ja nisam - reče mi Anđelka odmah u početku. - Morati ćemo igrati po mojim pravilima. Ako želiš igrati.

Sjedimo za stolom ispod velikih kestena koji se zelene nad našim glavama, štiteći nas od jakog sunca: počinje ljeto, moje godišnje doba. Pijuckamo, ona kavu, ja mineralnu. Dovezla se kolima ovdje, izvan grada, na sastanak sa mnom. Ja sam dotrčao: trčati ću i kući, sve skupa petnaest kilometara. Dotrčao sam na naš prvi sastanak. Gledamo se i mjerkamo već puna tri mjeseca, pogledima zovemo i svlačimo, a onda je jučer nešto puklo u meni i prišao sam joj u marketu kad sam slučajno naletio na nju i rekao joj:

- Čuj, ne ljuti se. Moramo razgovarati. Tako više ne ide!

- Ne ovdje! - prosiktala je i rekla mi mjesto na kojemu me želi vidjeti.

- Dotrčati ću – rekao sam.

- Nije me briga, samo dođi na vrijeme – prošaptala je i produžila, gurajući puna kolica ispred sebe. Domaćica u tjednoj kupovini.

- Koja su pravila? - pitam je sad tiho, a u sebi već znam: na sve ću pristati, jer moram je imati, pa makar i u samo ukradenim trenutcima.

- Viđati ćemo se samo na moju inicijativu - mirno odgovori, a oči joj sjaje dubokim plavetnilom, crvena kosa blješti pod zrakama sunca koje se probijaju kroz zelenu krošnju. - Imam dvoje djece, sa mužem sam od svoje šesnaeste i sa njim ću ostati. Jasno?

Klimam glavom i pitam se: koliko je muškaraca kojima je ovo isto rekla? Jer nešto mi govori kako joj ovo nije prvo skretanje iz mirnih bračnih u uzburkane nevjerničke vode. Suviše se dobro snalazi u tim vodama, a da se još nismo ni smočili.

- Iznajmiti ćeš sobu - govori Anđelka i gleda me pravo u oči, dok gura komadić papira površinom stola prema meni. - Na papiriću ti je adresa. Kad središ taj prvi korak ...

Sredio sam taj prvi korak dok si okom trepnuo: želio sam Anđelku toliko, da sam osjećao pravu bol na onom mjestu i koliko sam želio nju, toliko sam se želio i riješiti boli.

"Naša soba", zvali smo je. Obična zračna soba sa krevetom koji dominira i malim stolićem. Sa strane, minijaturna kupaonica, samo tuš i školjka, ništa više. Kad smo se prvi put našli u toj sobi, na periferiji grada, požurio sam stići prvi, noseći u velikoj plastičnoj vrećici bocu crnog vina, cvijeće i dvije svijeće. One koje mirišu za vrijeme dogorijevanja. Nisam želio ništa prepustiti slučaju: htio sam da nam bude savršeno. Kao što još nikada nije bilo. O sutrašnjici nisam razmišljao. Nije me bilo briga za njenog muža, za djecu, samo sam mislio na njen izazovni plavi pogled, zbog kojeg su mi trnci prolazili kičmom. Grlo mi se sušilo na pomisao o njenim dugim i lijepim nogama, obavijenim oko mog struka, a bol u preponama je rasla i rasla i rasla.

Kad je došla tog prvog puta, dok je proljeće umiralo rađajući ljeto, pokretom je ruke odbila vino: boca je ostala na stolu neotvorena. Počela se svlačiti, a da ni riječi progovorila nije, gledajući me izazovno, a ja sam počeo slijediti njen primjer.

Drhtavo stenjanje i pomiješani znoj. Dugo je trajalo, dugo, dugo: bol mi u međunožju nije dozvoljavala doživjeti vrhunac, izbaciti nagomilanu strast. Osjetila je to Anđelka, i u jednom se momentu vješto izvila iznad mene, dlanovima me čvrsto i odlučno, ali nježno, prisiljavala na mirovanje, na ležanje, dok se ona sagnula, njena mi crvena kosa prekrila trbuh i uzela me u usta i za čas su se vrata raja i olakšanja otvorila i konačno sam se prosuo i klonuo.

Nezaboravno. A svakog je slijedećeg puta bilo sve bolje i bolje.

Kobno mi je jutro posebno ostalo u sjećanju; bio je kraj ljeta, a bilo je vruće već rano iz jutra, kad je telefonirala.

- U deset - reče mi brzo i kratkog daha i to mi je odalo njeno uzbuđenje, koje je istog časa zahvatilo i mene. - Ima neki važan poslovni sastanak i neće ga biti sve do kasno u noć.

Nikad nije izgovorila ime svog muža ispred mene u proteklih četiri mjeseci, koliko smo dugo utajivali strast, a koju nismo mogli smiriti. Tajnovitost kao da nas je opila. Uvijek je o svom mužu govorila neutralno, jednostavno "on". I tako je i za mene postao On, baš kao da mu je to pravo ime.

- Jesi li slobodan? - upita odmah zatim.

- Biti ću.

- Dobro! - Glas joj je zvučao promuklo. - Vidimo se ... i da, još nešto ...

- Što? - upitam.

- Hoćeš li dotrčati?

- Hoću - odgovorim joj i nasmijem se. - Ne brini, ostati će mi snage.

- Nemoj se istuširati! - zapovijedi Anđelka. - Jesi li čuo?

- Da se ne istuširam - poslušno ponovim.

Umirao sam to poslijepodne pod njenim vještim prstima. Slatkom smrću. I želio sam umrijeti pod njenim vještim prstima. Naslada do naslade, sve jača i jača i sve sam je više trebao i priželjkivao i nisam više mogao bez nje.

Slagala me je tog dana. Kad mi je telefonirala, već se nalazila u našoj iznajmljenoj sobi i čekala me: željela je biti sigurna da se neću istuširati.

Tih sam sedam kilometara, ali uz vrašku uzbrdicu, progutao u dahu, dok ispred sebe nisam vidio jednolično sivilo asfalta, niti čuo promet koji je tekao i žuborio limeno pored mene. Vidio sam samo Anđelku, njeno vitko tijelo i duge noge i crvenu kosu, kosu sa kojom me znala draškati po napetom stomaku, dok bi u nedogled igrala igru i odgađala vrhunac, tjerajući me na ispuštanje svakojakih zvukova, za koje nisam ni znao da ih mogu proizvesti. Crvena usta i crveni lak na njenim noktima. Kojima me grebe i ponekad pušta potočiće krvi, zatim ih liže, dok joj ruke …

Polizala je znoj sa mog tijela. Sa svakog djelića tijela. Jezik joj je zmijski brzo palucao i klizio mojom znojnom kožom dok me lizala, pružajući mi zadovoljstvo o kojemu nisam ni sanjao da postoji. Sa Anđelkom je sve bilo slast i još slasti i ponovo slasti. Kupanje u slasti. I želio sam da to stanje neprekidno traje, nisam mogao ni misliti o životu bez Anđelke, bez slasti i strasti koju mi ona pruža i u koju me omotala i u kojoj uživam. Anđelka mi je otkrila nepoznati svijet u kojem sam zauvijek želio ostati.

Četiri puna sata istraživali smo jedno drugo tog poslijepodneva u kojem sam bezbroj puta umro. I ponovo se rodio, da bih i opet umro zbog nepodnošljive, ponekad i bolne slasti, koju nam je strast pružala. Zatim je ustala i prišla stolu na kojem je i dalje stajala ona boca vina donesena još davnog prvog dana prije samog početka ljeta. Strastvenog ljeta. Uzela je mineralnu i natočila punu čašu, stojeći onako gola, malo razmaknutih nogu, veličanstvena u svojoj golotinji. Ispila je čašu na dušak i zapalila cigaretu.

- On je počeo sumnjati - reče u polutamu i njene riječi mi jedva dopru do omamljene svijesti pritisnute sparinom.

- Kako znaš?

- Znam. Osjećam. - Anđelka povuče duboki dim i baci me idućem rečenicom u samo srce pakla. - Uvijek znam.

- I? - upitam nakon nekog vremena, kad mi se moć govora vratila.

- Nema i ... - odgovori Anđelka. - Ničega više nema. Gotovo je. Kraj! U početku sam ti rekla da sa njim ostajem, zar ne?

Trčim onih sedam kilometara do kuće, ali se naglo predomišljam, pa skrećem u šumu, dužim putem, gotovo je to i dvadeset kilometara, ali nije me briga, mogu ih istrčati. Moram doći kući umoran, smrtno umoran, toliko umoran da nakon tuširanja odmah zaspim bez i jedne pomisli u glavi.

Istuširan, polako prilazim krevetu, umorni mišići me bole. Stojim pored kreveta i gledam u bjelinu plahti i odjednom se osjećam i dalje prljavim, znojnim, baš kao da se nisam upravo tuširao.

Vraćam se pod tuš: moram sprati prljavštinu koju osjećam.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: