Vodim Tildu u naš omiljeni lokal: zove se "Asteriks" i u njemu smo popili našu prvu zajedničku kavu, nakon koje se rodilo nešto neočekivano i lijepo i za mene bolno, jer čini mi se i previše lijepo, a da bi potrajalo. Tolika ljepota i prijatnost ne može potrajati, raspasti će se svakog časa u bezbroj bolnih krhotina. Uvjeren u to, toliko siguran u svoj zaključak nakon podužeg i bolnog razmišljanja, u koji se svaki čas ubacivali fragmenti nježnosti: u sjećanju bljesnula bi njena noga u polumraku sobe, nasmijane oči, onaj uzdah sladostrašća, koji joj se otimao iz grla, dok bi zabacivala crnokosu glavu na bijelom jastuku, tračak joj sunca prelijeće preko tanke obrve, a preko joj lijeve obrve, točno po sredini i okomito, tanka bijela crta, sjećanje na davni udarac dok joj je djetinjstvo trajalo... Zaključio sam, kako je najbolje prekinuti sve ovo, sa Tildom, dok se još može, dok se nije razmahalo, dok ne bude previše bolno prekidati.
Tilda. Potražio sam značenje njenog imena i otkrio kako znači crtica: ona i jest crtica u mom, kako mi se čini dok gledam njenu mladost, dugom životu. Dvostruko stariji od Tilde, osjećam jaz između nas, naših želja, koji ona u svojoj mladosti ne primjećuje ili ne želi primijetiti. Trideset joj je, a izgleda i mlađe, mnogo mlađe.
- Jesi li sigurna da si punoljetna? - upitao sam je onog proljetnog dana, dok se, poput male djevojčice zaletjela prema ljuljački u parku kojim smo šetali tog prohladnog dana.
- Ja sam tvoja mala djevojčica! - dobacila mi je onim svojim posebnim, čuvanim za takve prilike glasom, tankim i krhkim: baš kao da govori druga osoba.
Pecnulo me to malo, jer kad imaš šezdeset, nije ti drago slušati takve izjave. Nije mi drago u početku nove ljubavne veze, kad sam još nesiguran, kad ne znam u kome će se pravcu strast koju divlje osjećam razviti i hoće li se uopće razviti. Ili će poslije nekoliko zajedničkih znojnih i neprospavanih noći nestati, ugasiti se poput uzdrhtalog plamena svijeće na vjetru. U hipu. Kao da je nikada ni bilo nije.
- Ne shvaćam - prije tri mi dana rekla, dok smo goli ležali u krevetu: poslijepodne je lijeno teklo, a znojna nam se tijela sušila na ljetnoj vrućini koja je postajala sve jača - zašto se toliko uznemiruješ zbog razlike u godinama?
- Ali, zlato - meko sam joj rekao, gladeći joj prekrasni bok, mokar i sklizav od znoja, našeg znoja, njenog i mojeg, pomiješanog znoja. - Dvostruko sam stariji! Bliže sam smrti nego rođenju i ...
Skočila je iznenada u sjedeći položaj, a male joj i prelijepe grudi uzbuđeno uzdrhtale. Nagnula se prema meni i položila mi malen i topao i vlažan dlan na usta i čvrsto ih stegnula, vrijeđajući mi bolom usne.
- Da se nisi usudio izreći do kraja! - rekla mi, a lice joj u polutami sobe izgledalo odlučno, pogled čvrst i neumoljiv u svome traženju. - Kako ne možeš prihvatiti moje osjećaje? Zbog čega? Je li krivica u meni? Ako uopće ima krivice?
Prisjećam se sada, dok ulazimo u "Asteriks" i prilazimo "našem" stolu, kako joj ništa nisam odgovorio. Iz prostog razloga što se bacila na mene, gladno me ljubeći, grizući...
Konobarica nam se smješka: poznati smo joj od prvog dana, ovdje se dolazimo sakriti od svijeta, ovo je naš kutak mira. Poznaju nas stalni gosti i ništa ne vide čudnog u našem druženju. Ovdje se sastaju čudaci grada i ničemu se ne čude: umjetnici i nazovi umjetnici i oni koji to žele postati, školarci… Zahvalan sam im na tome, siguran kako Tilda ni malo ne mari za takve trice.
Sjedamo, a Tilda me posjednički hvata za ruku i steže, gladno me gledajući u oči. Kaže, kako voli moje oči, oči koje su mnogo toga vidjele. Oči muškarca koji poznaje život. Koje pričaju o iskustvu.
- Uobičajeno? - pita nas konobarica, koja se odjednom stvorila pored nas.
- Naravno! - veselo odgovara Tilda i besramno me ljubi u usta.
Shvaćam kako neće biti ni malo lako izreći ono zbog čega sam je doveo ovamo. Reći joj, kako ovo između nas mora prestati, previše je razlike u godinama, a i još koječega.
- Da se nisi usudio pokvariti nam današnji dan - reče mi Tilda odjednom, dok joj ruka automatski vadi cigaretu. - Budeš li pametan, ovo će biti upravo savršeni dan!
Gledam je mirno i čudim se njenoj intuiciji. A opet, poznato je koliko su žene osjetljive i kako znaju predosjetiti nadolazeću nevolju. Shvaćam, kako je po mojoj šutnji naslutila da se nešto sprema.
Jutro smo proveli lijeno se protežući u krevetu, pijući kavu koju sam ja skuhao i donio joj u krevet, pa ponovo legao pored nje. Ustali smo tek oko jedanaest, jer trebalo nam vremena za sve one male nježnosti nakon ljubavne noći, pa se polako tuširali, oblačili i laganom šetnjom gradom došli ovdje, na još jednu kavu, jer nedostaje nam sna.
Gledam je kako puši i pijucka kavu i pitam se: na koji joj način reći. Ne mogu vjerovati u njene riječi, moraju biti lažne. Kako može voljeti mene, zrelog, možda i prezrelog muškarca, kad oko sebe ima mnogo...prekidam misli i samo je gledam. Neka sve ide u vražju mater. Udariti ću brzo i snažno i nemilosrdno i sve će za čas biti gotovo. Ustati ću i mirno napustiti lokal: neće se usuditi prirediti mi scenu na javnom mjestu. Ili možda ipak hoće? Nije važno. moram joj reći što mislim, što osjećam i ne smijem to više odlagati. Guše me te neizgovorene riječi, postaju suviše teške. Ne mogu ih više nositi u sebi.
- Ovo između nas mora prestati - kažem joj tiho i mirno je gledajući u oči. – Možeš ti govoriti što god hoćeš, ali znam kako je razlika u godinama prevelika, a da ne bi bila važna.
Ruka u kojoj drži cigaretu, joj zastane na putu prema usnama: gasi cigaretu divljačkom kretnjom, uvrće zglob i drži oboren pogled i znam da je ljutita, ali više od svega žalosna.
- Zašto mi ne vjeruješ? - pita me podižući plavi pogled, a lijepo joj lice žalosno: pred plačem je, znam.
- Trideset godina! - šapućem joj tiho, sasvim tiho, ali uzbuđeno. - Previše je to, previše...
- Meni to ništa ne znači...
- Ne vjerujem u to - kažem joj. – Ne mogu vjerovati. Mora ti značiti!
- Samo tebi znači - odgovori Tilda i gleda me žalosno-ljutito. - Ja ne mislim o tome!
- Ne vjerujem - ponavljam i mislim, kako je sada sve gotovo, prošlo: nema više uzbudljivih i lijepih noći, nema više...
- Hoćeš li reći da lažem? - pita me Tilda i gleda izazovnim pogledom.
- Nemoj - molim je.
- Što nemoj? - pita ona siktavo. - Ti si lud! Ništa mi ne znači razlika u godinama. Nisam lažljivica: istinu ti govorim. Volim te i želim biti pored tebe.
Preplavljuje me snažni val topline i sa zadovoljstvom mu se prepuštam: kupam se u zadovoljstvu čitavim svojim bićem.
- Ali kako? - pitam je. - Pogledaj oko sebe, Tilda! Vidi sve te muškarce oko sebe, mlade, željne osvojiti svijet… Što ću ti...
- Vidim ovdje samo jednog pravog muškarca - kaže mi ona, naginje se prema meni, uranja pogledom i grčevito mi steže ruku. - A taj jedini muškarac si ti! Shvati to već jednom!
Uzvraćam joj stisak rukom, dok mi u želucu treperi, toplina prerasta u vrućinu i rumenilo me zadovoljstva zapljuskuje, pa obaram glavu da mi Tilda ne vidi oči prepune...zar nisam odrastao muškarac, jedini u ovoj prostoriji, kako je upravo moja Tilda rekla?
Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Nema komentara:
Objavi komentar