petak, 29. lipnja 2007.

Miris ruža



Pažljivo otvaram vrata cvjećarnice u subotnje poslijepodne, toplo i nekako tmurno. Ulazim u mirisnu prostoriju i dok se okrećem, da bi zatvorio staklena vrata, bacam pogled prema nebu: sivo je, sasvim sivo, a u daljini se gomilaju preteći i crni oblaci, teški, prepuni kiše, koju moraju negdje istresti.

- Dobar dan, gospodine! - pozdravlja me mlada, nema ni dvadeset godina, prodavačica. - Drago mi je što ste nas ponovo posjetili.

- Dobar dan! - raspoloženo uzvraćam. - Čini se, da sam postao vaša stalna mušterija, zar ne?

- Upravo tako, gospodine - odgovori djevojka, a oči boje lješnjaka raspoloženo joj se sjaje: uživam u tom sjaju. - Mislim, kako ste prošle godine, bližio se kraj ljeta, prvi put zakoračili u našu cvjećarnicu.

- Bravo! - uzviknem i blagonaklono joj klimnem: volim ljude koji pamte, koji dobro zapažaju. - U stvari, draga gospođice, danas je točno godinu dana od tog povijesnog datuma.

Smije se, učtivim smijehom mladosti i uživam u bljeskanju njenih savršenih zuba: bijelih i krupnih i sjajnih.

- Imate izvrsno pamćenje - kaže uz osmjeh.

- Nemate ni vi loše - uzvraćam kompliment.

- Hvala, gospodine - odgovori ona, osmjeh joj ostaje na licu, ali je to već sada profesionalni osmjeh: gotovo je sa ljubaznošću, prelazimo na poslovanje. Pokazuje na ruže i pita: - Koje boje?

- Neka ovaj puta bude crvena - odlučujem se. - Krvavo crvena. U čast godišnjice. Sve su vam ruže, naravno, prekrasne, ali crvene mi prikovale pogled.

- Imate istančan ukus - podilazi mi ona, ali to me ne smeta. - Jednu, kao i uvijek?

- Jednu! - potvrđujem. - Kao i uvijek.

Gledam je dok vještim i veoma tankim prstima umata ružu u prozirni celofan i sad je to već malo umjetničko djelo. Ljepota.

- Evo – kaže nakon nekoliko trenutaka. – Gotovo je, gospodine.

- Hvala - kažem uzimajući umotanu ružu. - Koliko sam dužan?

- Ništa - odgovori mlada vlasnica cvjećarnice i iznenadi me. - Neka na današnji dan, na godišnjicu, ruža bude poklon vjernoj mušteriji.

- Hvala! - iskreno joj zahvaljujem. - Lijepa gesta. Do viđenja!

- Do viđenja, gospodine! - govori ona za mnom. - I dođite nam opet.

- U to se možete kladiti! - dobacujem preko ramena.

Izlazim na pločnik i ponovo pogledavam prema nebu. Oblaci se gomilaju. Kao i onog dalekog dana, toliko dalekog da mi pomalo liči na san. Petnaest godina me odvaja od tog oblačnog dana, ljetnog, vrućeg, a još mi je svjež u sjećanju, urezan za čitav moj život.

Bacam pogled na sat: još nije ni pet, imam vremena. Prije nego što posjetim Lauru, popiti ću piće i prisjetiti se, odlučim se naglo. Onog dalekog ljeta.

Ulazim u prvi lokal i nelagodno se ogledavam: nemam običaj zalaziti u lokale i nikad se u njima ne osjećam ugodno. Ali piće će mi pomoći opustiti se. Biram udaljen stol u uglu i naručujem decilitar bijelog vina. I ona je voljela bijelo vino. Melita. Kobna Melita. Kobna za mene ...

Petnaest godina ranije

Prije petnaest godina sve je bilo drugačije: imam šesnaest godina i prvi sam put zaljubljen. U Melitu. I sretan sam. Beskrajno sretan. Svi primjećuju moju zaljubljenost, ali mene nije briga. Mislim samo na Melitu i ni na što i ni na koga drugog. Melita, Melita, Melita ...

Njoj je dvadeset, Meliti i strpljiva je sa mnom. Možda se sjeća neke svoje rane zaljubljenosti? Ne znam, nije me briga, sada je sama, ljetuje ovdje sa roditeljima, baš kao i ja. Naši su očevi prijatelji i poslovni partneri od prije dvije godine i ja sam pune dvije godine već zaljubljen u Melitu i ona to zna.

- Više nisam dijete - govorim joj u golo rame, dok potrbuške ležimo na ručnicima i sunčamo se: još se ne govori o ozonskim rupama, još nema sunčeve opasnosti, ili barem ne znamo za nju.

- Nisi ni odrastao muškarac - odvraća Melita.

Požudno gledam njeno dugo i vretenasto tijelo pored svoga i sretan sam što ležimo potrbuške. Iznenada se ohrabrujem.

- Sasvim sam zreo za one stvari - kažem joj i okrećem glavu, izbjegavam njen upitni zeleni pogled.

- Ooooooooo - otegne ona i zabacuje dugu kosu boje meda. - Koje to stvari?

- Pa znaš ...

- Svejedno mi reci - naređuje mi i uživa u mojoj nelagodnosti. - Reci!

Zbog tog njenog pogleda, u meni se podiže prkos i odjednom me nije briga što će reći Melita i hoće li uopće išta reći.

- Zreo sam za vođenje ljubavi! - tresnem i pogledom prodirem u one njene zelene i izazivačke oči. - Za seks. Za ševu.

- Oooooo - ponavlja se Melita. - Jesi li siguran?

- Jesam!

- Dobro - kaže ona i ustaje, pa nastavlja sa visine, gledajući prema dolje, u mene: - Večeras u deset pored onog čempresa. I budi točan!

- Biti ću - kažem i u čudu gledam za njom, dok se udaljava dugim koracima. Zar samo tako?

Čekam je. Pun je mjesec i vidljivo je gotovo kao i danju. Samo se u daljini sakupljaju crni oblaci i prijete pljuskom. Ponekad sijeva, osvjetljava tamnu pozornicu. More tiho pjeva plavu pjesmu, a ja čekam i strepim. Zvijezde trepere, baš kao i moja unutrašnjost. Uskoro ću postati muškarac, sjediniti se sa ženom, prekrasnom ženom, doživjeti ću vrhunsko uzbuđenje i otkriti će mi se nepoznati svijet u koji sam nestrpljiv što prije zakoračiti, predati mu se. Svijetu putenosti. I njoj. Meliti.

Evo je. Prilazi mi nečujno: na sebi ima samo kratku i lepršavu i veoma laganu, gotovo prozračnu žutu haljinicu. Butine joj bljeskaju i to me ludo uzbuđuje. Prilazim joj i grabim je za bokove.

- Čekaj ludo! - smijući se govori ona. - Idemo dole, tamo nas nitko ne može vidjeti. Dođi.

Slijedim je, ne govorim ništa, ne mogu govoriti. Gutam na suho i to mi pričinjava bol. Gledam obrise njenog tijela i uzbuđenje mi raste, raste ...

Melita se okreće prema meni, a lice joj ozbiljno. Osjećam se divlje uzbuđeno i užurbano joj prilazim. Pružam pohlepne ruke prema njoj, željne osjetiti podatnu mekoću.

- Ne! - kaže ona. - Pazi na haljinu! Ja ću je skinuti.

Dok je gledam kako svlači lepršavu haljinicu, užurbano i sam svlačim sa sebe kratke hlače, ispod kojih sam gol. Stidim se pomalo svoje ukočenosti, a pomalo se i ponosim njome. Ponosno zbunjen. Melita stoji gola ispred mene, iza nje tamno more, žuta pruga mjesečine. Pruža ruku prema meni i blago me pogladi, zatim stisne moju napetu i uzdrhtalu muškost.

I tada se dogodi! Drhtaj me protrese, zaječim, a sjeme brizne iz mojih prepona i brizga, brizga, i čini mi se da nikada neće prestati, a Melita me gadljivog izraza lica ispušta i ustukne korak.

- Oh! - uzvikne. - I zbog toga si me zvao? Pa pogledaj ga koliki je! Crv! Pih!

I odlazi. Ostajem sam i u drhtavom očajanju podižem pogled prema nebu: oblaci su se sad već nagomilali, sakupili u moćnu gomilu. Jedna mi krupna kišna kap, samo jedna, padne na obraz, u istom trenutku, kad se niz drugi obraz zakotrljala moja prva ljubavna suza.

Slijedeći sam se put usudio prići ženi tek nakon tri godine, kad mi je bilo osamnaest. Nije išlo. Kad smo se počeli svlačiti u njenoj sobi, u preponama nisam osjećao ništa. Mrtvilo. Potpuno mrtvilo.

- Izvini - promrmljao sam posramljeno i nestao.

Kod idućeg sam pokušaja imao punih dvadeset i pet. Isto. Ništa. Apsolutna nemoć A negdje, duboko u mojoj duši, odjekivao je smijeh Melite. Posprdan. Koji sam mrzio.

A onda, prije godinu dana, punih mi je trideset već, zvoni mobitel i vidim da me zove otac. Čudim se: on nikada ne zove, osim kad baš mora. Znam, nešto se dogodilo.

- Što je? - pitam odmah. - Što se dogodilo?

- Sjećaš li se one ljepotice Melite, u koju si kao klinac bio zaljubljen? - pita me on tihim glasom.

- Sjećam - odrežem kratko. - Što je sa njom?

- Umrla je - odgovori on i više ga ne slušam: misli mi se uskovitlale poput jata uplašenih golubova.

Tijelo joj leži u kovčegu, sve je spremno, za koji će čas početi pogrebna ceremonija. Stižem posljednji, jedva na vrijeme. Da nije bilo navaljivanja od strane starog, ne bih ni došao. On me natjerao, u posljednji čas. Ulazim u prostoriju u kojoj je izloženo tijelo, koje je nekada bilo Melita. Nikoga nema pored njenog tijela, samo sam ja pored nje. Nelagodno se osvrćem i već se mislim okrenuti i izaći, kad me nešto jače od mene natjera približiti se odru. Stojim pored odra i ushićeno gledam u njeno blijedo lice.

Ushićeno, jer prvi put nakon one daleke noći sa Melitom, snagom moje volje zakopane u zaborav, koji nikada nije postao potpuni zaborav, u meni se bude sokovi i bujam, bujam, dok pohlepno udišem miris ruža, kojih ima bezbroj i čiji je miris nadvladao sve, pa čak i miris smrti.

Odmah poslije pogrebne ceremonije odjurio sam Ani, susjedi, koja me mamila u krevet već mjesecima. Primila me u stan bez pitanja, a kad je bilo gotovo, samo je rekla, potiho i milujući mi bedro:

- Lijepi moj! Bilo ti je potrebno.

I to je bila istina.

Slijedeći put nije bilo tako. Nije bilo nikako. Nemoć i stid i ljutnja okovale me i nisam mogao suvislo misliti.

- Nešto ti nedostaje, lijepi moj - rekla je Ana.

Razmišljao sam o njenim riječima, ali odgovor nije dolazio. Do onog dana kad sam prošao pored cvjećarnice i kad me zapahnuo miris ruža, a moja se muškost probudila, ponosno uspravila, pa sam se morao naglo okrenuti prema zidu zgrade i pretvarati se kako napeto čitam novine, dok se nisam smirio, bio u stanju kretati se među ljudima, a da ne privlačim pažnju. Uspravio sam se u čitavoj svojoj visini, ponosno, jer sad sam bio siguran: nikada više nemoć neće ležati u meni, biti dio mene. Pobijedio sam sjećanje na krah sa Melitom, jedna je bitka bila izgubljena, ali dobio sam rat, pobjednik sam ...

Stojim pred vratima Laure i znam kako me očekuje izazovno odjevena, dotjerana, dok joj po čitavom stanu gore svijeće ispuštajući miomirise. Kidam celofan sa ruže i bacam ga niz tri kata između rukohvata u dubinu. Stojim pored rukohvata, prinosim krvavo crvenu ružu licu i pohlepno udišem njen karakterističan miris, koji me podsjeća ... Udišem jednom, drugi put, treći put...

Krv mi brže struji i tijelo mi se napinje, treperim, snaga mi pulsira u preponama i dok sa osmjehom bacam ružu u dubinu katova, jer poslužila je svrsi, desnom rukom pritišćem nestrpljivo zvonce.

Požuri, Laura!

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


Nema komentara: