petak, 29. lipnja 2007.

Opravdana slutnja



Ma vidi kučke kako mirno spava! Baš kao da je nevino janješce, kao da nikada u svom životu ni mrava nije zgazila. Ma vidi je samo! Motam se ovuda po sobi oko nje, a ona spava li spava. Nije ni čudno: vjerojatno, dok ja teško radim, ne bi li nas nekako održao na uzburkanoj površini današnjih nemirnih vremena, ona luta i skiće i sreće se sa đavo ga zna sa kime sve ne. Slutim kako ne provodi vrijeme u stanu: mora da izlazi i provodi se meni iza leđa. Kuja!

I oni pokreti tijelom! Gdje li je to naučila, prokleta bila?! Imam dobro pamćenje i znam kako nikada do sada u našem zajedničkom životu, a koji traje preko dvije godine, nije vrpoljila guzom na ovaj način na koji to sada izvodi. Moji su bokovi te strane i nove i nepoznate pokrete dočekali nespremno i zbunjeno. Čitavo mi tijelo trenutak zastalo, prekinulo iskonski ritam. Zatim sam, naravno, prihvatio njen ritam, i njihali smo se usklađeno i bilo je dobro, moram priznati. Tek kad je bilo gotovo, kad sam trebao biti miran i opušteni na neki način sretan, u meni se probudio crv sumnje koji je vrlo brzo rastao i rastao i dok smo oboje pušili zajedničku cigaretu, nisam više mogao izdržati.

- Gdje si to naučila? - upitao sam je, a bilo je to prije mjesec dana, krajem ljeta i bilo je vruće i znojili smo se, ali sam se ja najviše znojio zbog golemog i teškog straha, koji mi okovao um: bojao sam se njenog odgovora, a ujedno ga i želio čuti. Morao sam ga čuti.

- Naučila, što? - upitala je Dolores, Dolo, kako sam je prozvao od našeg prvog susreta od prije tri godine, kad sam joj se udvarao naočigled njenog pijanog muža kojega nije bilo brige ni za što, osim da mu čaša uvijek bude puna, i koji je mirno pustio da ga žena napusti i preseli se u moj stan, k meni: mislio sam da je to ljubav, ona prava, strasna, koje se rijetko nalazi, mnogi je nikada ne pronađu.

- Znaš ti vrlo dobro o čemu govorim, Dolo - rekao sam joj, uzimajući cigaretu iz njene ruke i uvlačeći dim duboko, da mi ispuni prazninu koju sam osjećao u grudima. - Mrdaš guzom ko prava! Ne kažem da nije dobro i da nisam uživao, ali ...

- Što, ali? - Dolores se uspravi, sjedne u krevetu, gole joj i male sise bljesnu i morao sam ih gledati sa uživanjem: ima četrdeset godina, deset je mlađa od mene, a sise joj ko u mlade djevojke, prkosne i okrugle i gledaju uvis, prema nebu. - Budi dobar, pa reci što misliš!

- Neću biti dobar - odgovorio sam: nisam joj želio udovoljiti i istresti svoje mišljenje pred nju, jer znao sam da bi ga popljuvala, izrugivala bi se mom razmišljanju, a to nikako nisam želio.

Mjesec je dana prošlo od te večeri, postajem odjednom svjestan, dok vezujem čvor na kravati i dok osluškujem šumove: je li voda za kavu konačno prokuhala? Da, kava, i to bi ona trebala raditi, moja Dolo, koja sigurno nije samo moja. U početku naše veze ustajala je kad i ja i kuhala mi kavu i ispraćala me poljupcem. Sad to ne radi više. Čuva svoju toplinu za nekoga drugog? Što više o tome razmišljam, sve sam sigurniji u to. Ne može biti drugačije.

Od onog mi se razgovora nije približila ni tjelesno ni duhovno: između nas se uvukla neka pustoš, praznina, glad koja je uvijek zijevala i trovala nas svojim smrdljivim dahom. Nismo gotovo ni razgovarali, Dolo i ja, ovih proteklih mjesec dana. O bilo čemu da smo govorili, u meni je titrala sumnja, koja mi se svakoga dana činila sve više opravdanom.

Ona, koja me prije onog razgovora doslovno svaku večer napadala, draškala, mamila, zavodila, poticala moju muškost, sad je postala mirna, mogao bih reći aseksualna. Kao da nikada nije osjetila strast. Kako to? Je li me kažnjava? Ili se namiruje sa strane?

Ta su pitanja grmjela i bljeskala u meni poput zimske oluje, za vrijeme naših svakidašnjih razgovora. Ma koliko banalan razgovor bio, u meni je podizao bijes, potiskivan iz dana u dan, guran snagom volje dole u dubinu, na samo dno mojih osjećaja. Možda ga zatrpam, ugušim i prestane me mučiti? Ali nije prestajalo, ništa nije prestajalo, kao što nikada i ne prestaje: naprotiv, sve je više raslo i pretilo narasti golemo, toliko golemo, da ispuni čitav stan, ispuni i nas same i više za ništa ne ostavi mjesta. A što onda? Nisam ni smio pomisliti na to. Ludo. Ludi osjećaj mi draškao napete živce, a slike moje Dolo kako se valja sa drugim bljeskale mi u umu i u duši i patnja se pojačavala iz dana u dan. Bio sam lud za njom, volio je i mrzio. Mrzio i volio.

Primjećujem drhtaj ruke u kojoj mi šalica kave šalje crne i tople jutarnje pozdrave. Otpijam. Nema uživanja. Više ni u čemu nema uživanja. I ta me misao, ta crno-bolna spoznaja odjednom udara u stomak i gotovo da se ne presavijem od boli. Prokleta bila! Što mi je učinila?! Oduzela mi je mir, kuja jedna lažljiva!

Bacam šalicu u sudoper i cigaretu za njom i okrećem se i iz kuhinje jurim u spavaću sobu. Prokleta bila, mirno i dalje spava: briga nju za orkane u mojoj duši!

- Probudi se, kujo! - zaurlam i pljesnem je po stražnjici, pokrivenoj , ali i dalje zavodljivoj i poželjnoj i upravo ta misao o njenoj poželjnosti, koja se budi u meni, podjaruje moj ludi bijes.

Dolores uz trzaj sjeda u krevetu i zbunjeno gleda oko sebe, ne snalazi se ni u vremenu ni prostoru. Trepće i trepće i trepće.

- Što je? -pita uplašeno, a plave joj se oči šire. - Što je bilo?

- Kujo jedna! - režim prema njoj, naginjući se i unoseći joj se u lice u širom od iznenađenja otvorene oči. - Moraš mi priznati!

- Ma što je tebi? - pita ona, a onaj tako mi dobro poznati izraz lica koji govori o tome kako nešto sakriva od mene, trenutak vječnosti zatreperi nad njenim čelom i nestane u prošlosti, ali nije zaboravljen, ne sa moje strane, ne mogu zaboraviti i ne želim zaboraviti.

- Sve ćeš mi reći! - vičem, unoseći joj se i dalje u lice i grabeći je za gole sise i stišćući ih, ali ne ljubavnim stiskom, već mržnjom. - Sve ćeš mi sada priznati ili ću te zaklati ko pile!

Vidim, suze joj teku, ali vidim i izraz prkosa u oku: kuja lažljiva glumi, misli i sada na onog drugog! Istjerati ću ja njega iz nje! Slutim kako će uskoro početi vječnu žensku jadikovku o nerazumijevanju, neshvaćanju i ostalim ne... kojih ima na repertoaru.

- Varaš me! - grmim bijesno tik pred njenim uplašenim licem. - Varaš me kujo! I sad ćeš mi to priznati!

Dok je gledam kako se uplašeno trza na svaku moju riječ, u duhu vidim oštro sječivo noža i naglo se okrećem, žurim u kuhinju, dok iza leđa osjećam komešanje. Ne obazirem se na komešanje, trčim u kuhinju i grabim veliki kuhinjski nož. Dok se okrećem u namjeri izaći iz kuhinje, pogled mi pada na malog plišanog medvjedića, kojeg sam za nju osvojio pucajući iz zračne puške na jednom izletu, pa grabim igračku i vraćam se u spavaću sobu.

Dolores je u međuvremenu ustala, stoji obučena samo u bijele gaćice i uzaludno pokušava ogrnuti se kućnom haljinom: nikako da pogodi rukave.

- Gledaj, kujo! - vičem bijesno i pokazujem joj plišanog medvjedića, mlatarajući rukama ispred nje. - Ovo te čeka!

Kuhinjskim nožem odrežem glavu medvjedića, pa dva plišana komada bacam u nju. Dolores se strese i zatetura, baš kao da ju je pogodio metak.

- Lezi! - vičem na nju. - Zašto si ustala? Jesam li ti dozvolio? Lezi!

Prestravljenog pogleda, ali poznajem kuju dobro, znam kako je to varka, Dolores se vraća u topli krevet. Bijesno grabim plahtu, siječem je na dugačke dijelove i počinjem vezivati njene noge, čvrstim i neumoljivim čvorovima.

- Zašto to radiš? - pita Dolores kroz suze.

Ne odgovaram. Vezati ću je tako čvrsto, da se nikako ne može osloboditi. Neka me čeka u kući, gdje joj je i mjesto, dok ja zarađujem da bi ona mogla trošiti.

- Nemoj - jeca Dolores, dok joj guram krpu u usta, vezujem joj na potiljku čvor i odmičem se od kreveta i gledam u nju, zadovoljan svojim djelom: vezana je poput kobasice i ne može mrdnuti.

- Slutim da me varaš - kažem joj na izlasku. - I to posve opravdano. Ovako znam da ćeš me čekati. Moja si. Meni pripadaš! A večeras, kad se vratim sa posla ...

Namjerno ostavljam nedovršenu rečenicu: neka se kuja preznojava! Izlazim iz sobe, pa iz stana čija vrata pažljivo zaključavam. Dok stavljam ključeve u džep sakoa, čujem korake iza sebe. Susjed.

- Dobro jutro, susjede - pozdravi me prijazno kao što radi dugi niz godina gotovo svakoga jutra, jer u isto vrijeme polazimo na posao i gotovo svakodnevno se srećemo.

- Dobro jutro! - odgovorim.

- Neka galama u vašem stanu - kaže on neodređeno i ne gledajući me.

- Samo film na televiziji - mirno objašnjavam, dok zajedno koračamo niz stepenice. - Dolores nije mogla spavati, pa gleda neki glupi film.

- Ah, tako - kaže on olakšano. Odradio je svoju građansku i susjedsku dužnost.

Izlazimo iz zgrade na ulicu, prohladnu, sunce sramežljivo blista, automobili u nepreglednoj koloni mile. Rutina. Svakidašnjica.

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: