petak, 29. lipnja 2007.

Poslije



- Reci mi nešto - reče ona mazno, privivši se uz njega.

- Što? - upita on kratko, nezainteresirano.

- Nešto lijepog - odgovori ona.

- Lijepog? - ponovi on odsutno. - Dan je lijep.

- Nisam mislila na dan - reče ona.

On ne odgovara: mirno i dalje leži, oči mu poluzatvorene. Zašto ne ušuti? Naravno da nije mislila na ljepotu dana. Nije toliko glup, a da to ne shvaća. Mislila je na ono što se malo ranije odigralo među njima, na onu strast koja je izbijala iz njenog vrućeg i veoma pokretljivog tijela, koje se upinjalo ugoditi mu. Točno zna na što misli: misli na vođenje ljubavi. Ali on ne misli kako je to bilo vođenje ljubavi, bar ne sa njegove strane. Za njega je to bilo rasterećenje, opuštanje, blagi zaborav u sivilu svakidašnjice.

Čitao je knjigu, prije dva sata u ovo lijeno poslijepodne, dok je jesenje sunce prodiralo u sobu, kad je zazvonio mobitel, pored njega, na staklenom stoliću, na dohvat ruke. Istog je časa pomislio na nju, Mateju, a da ni sam nije točno znao zbog čega. Kad je pružio ruku, dohvatio mobitel i pogledao u zaslon, uopće se nije iznenadio pročitavši njeno ime. Kao da je sasvim uobičajeno da mu Mateja telefonira. A nije bilo.

Upoznali su se prije mjesec dana, kad su njeni roditelji kupili stan u njegovom susjedstvu, samo tri zgrade dalje od zgrade u kojoj je stanovao Miljenko. Dopala mu se: oko osamnaest ( kasnije je doznao da je točno ocijenio ) srednje visine, smeđe kose i smeđih očiju, pomalo bucmasta, baš kao da joj se tijelo ne može sasvim odlučiti napustiti djetinjstvo i zakoračiti u život mlade žene. U dvadeset i devetoj godini, Miljenku se Mateja činila samo simpatičnom susjedom i ništa više. Ali se to vrlo brzo promijenilo, kad je zapazio njene užarene oči koje su ga gledale sa neskrivenim divljenjem. Gutale ga, gutale ga gladno. Sretao ju je na svim mogućim i nemogućim mjestima i to ga silno zabavljalo.

I evo, sad mu upravo telefonira, ni dva dana nakon što su izmijenjali brojeve, naravno, bila je to želja Mateje.

- Dobar dan! - zacvrkutala je, a Miljenko se nasmiješio. - Provjeravam jesam li možda upisala krivi broj.

- Nisi upisala krivi broj.

- Što radiš? - upitala je. - Sada?

Istog je trena znao što slijedi i kuda to vodi. Znao je što ona namjerava i znao je da se neće protiviti: zgrabiti će ono što mu se pruža i zabaviti se jedno poslijepodne. Odgovorio joj je da se dosađuje, ona se ponudila ublažiti mu dosadu, došla do njega i ni deset minuta po Matejinom ulasku u Miljenikov stan, počeli su trgati odjeću jedno sa drugog. Slijedio je vrući sat, tu, na kauču u dnevnoj sobi.

- Volim te, znaš - šapne mu Mateja u uho, a Miljenka to razdraži: govori o voljenju, a još ni ne zna što to znači.

- Ne poznaješ me - oprezno joj reče.

- O, poznajem te - mazno odgovori Mateja. - Ti si najbolji muškarac na svijetu i ja sam sretna što te imam.

Miljenko se ukoči i poželi je zgrabiti za ramena, dobro je prodrmati, istresti iz nje zauvijek te glupe i nezrele djevojačke snove. Možda joj ipak nije trebao dopustiti posjetiti ga? Kako je se riješiti? I da li je uopće moguće bezbolno se riješiti Mateje i njenih ružičastih snova. Nije siguran, ali zna da mora to postići. Mora po svaku cijenu! I hoće!

Miljenko ustane sa kauča na kojem su goli ležali, grubo se otrgnuvši iz djevojčinog zagrljaja, gledajući bez žaljenja kako joj ruke grabe prazninu, u nastojanju zadržati ga, pa navlačeći traperice na golo tijelo, reče:

- Samo smo se pojebali, mala, ništa drugo. Samo pojebali.

Kao da ju je pljusnuo ledenom vodom, Mateja se zgrči, zatrese, zaplače, a Miljenko, znajući što slijedi, šmugne u kupaonicu, nadajući se da kad bude izlazio iz kupaonice, istuširan i bez tragova poslijepodnevnog valjanja, koje Mateja sasvim pogrešno naziva vođenjem ljubavi, nadajući se bolno kako će ona u međuvremenu otići, nestati iz njegovog života isto onako naglo, kako je i ušla.

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: