petak, 29. lipnja 2007.

Pekmez



- Što ti se dogodilo? - pita me Majki.

- Ništa - kratko odgovaram.

Sjedimo na visokim barskim stolcima i pijemo, on rum, ja kavu. Odrekao sam se uživanja u rumu. I cigareti. Od svih poroka jedino mi kava ostala. Posljednja utvrda.

- To možeš pričati nekom tko te ne poznaje - nastavi svrdlati Majki dalje, po mojoj ranjivoj nutrini. - Ali te ja poznajem. Promijenio si se.

- Čini ti se.

- Ne čini mi se - reče on uporno. - Siguran sam. Postao si ... pa ne znam kako bih rekao ...

- Samo istresi iz sebe - kažem mu, jer znam da jednom moram i to pregrmjeti. - Ne okolišaj: naprosto bubni!

- Pa, postao si mekan - reče Majki i nelagodno me pogleda. - Ne ljuti se, ali to je prava riječ. Mekan.

- Mekan - ponavljam i ja i prevrćem riječ u mislima. - Ne ljutim se, naravno, ali moraš mi objasniti zašto tako misliš. Zbog čega misliš da sam postao mekan?

Majki istrese rum u sebe i upitno me pogleda: klimnem, neka slobodno naruči još jedan, ja častim, znam kako je on bez posla i ... Strpljivo čekamo da mu šankerica natoči rum. Obojica gledamo kako se plamena tekućina presijava pod umjetnim osvjetljenjem.

- Govori sada - kažem mu. - Imaš sa čime podmazivati grlo.

- Ah, da! - reče on i otpije malo. - Rekao sam da si postao mekan, zar ne?

Klimnem glavom potvrdno.

- Sjećam se dana kad si bio tvrđi, nije te gotovo ništa diralo - reče Majki. - A sad se raspekmeziš kad ugledaš mršavo mače na ulici. Znam i od kada si takav.

- Nisam ni sumnjao - promrsim.

- Od kad si upoznao nju - nastavi Majki polako i sa uživanjem koje mu čitam u glasu.

- Koju nju?

- Znaš ti koju! Onu zbog koje odbijaš otići vikendom na jedrenje sa nama. I zbog koje ostaješ zabarikadiran u stanu čitav vikend. I zbog koje se ne javljaš na telefon ni mobitel. Zbog one koju grliš na cesti poput pubertetlije, dok pogrešno misliš da te nitko ne vidi. One...

- Ime joj je Dijana - kažem tiho.

- O, kako prikladno ime - reče Majki sa ogromnim uživanjem i ne krijući da uživa. - Božica lova! Ulovila jedinog vječnog samca. Pao si za slobodu, pridružio se većini. Nisi izdržao.

- Ne tupi, Majki - zarežim tiho, ali nešto ga u mom glasu opomene i on se zaustavi u bockanju. - Ovo je drugačije.

- Uvijek je drugačije - reče Majki uz uzdah i ispije rum. - I uvijek je isto. To sam naučio. Naučiti ćeš i ti.

Čekam je. Dijanu. Na autobusnoj stanici. Nije iz mog grada i viđamo se samo vikendom, kod mene, sami, dovoljni jedno drugome i ne osjećamo potrebu za društvom. Do kada? Je li to u redu? Biti odvojeni od svijeta, živjeti u svom vlastitom malom Svemiru, u kojem smo sretni. Jer jesmo sretni, osjećam svakom porom svog tijela. Nikada do sada nisam bio ovako sretan. I miran. I nemiran. Budim se sa mišlju na nju. Prva mi je misao svakog jutra od onog dana kad sam je upoznao, a tome je već godina dana. Posebna je od prvog dana. Ne lažem je. Nikada. Prva žena u mom životu koju ne lažem. Pomalo me i strah toga. Hoće li mi se moja iskrenost jednog dana obiti o glavu? Vjerujem joj. Dijani. Mojoj Dijani. Dao sam joj i ključeve svog stana, da može nenajavljeno banuti kad god poželi. Jesam li poludio? Izgubio kompas? Još nikada nisam tako nešto učinio, nisam čak ni pomišljao učiniti. Ali sam odjednom počeo osjećati da to moram učiniti i bio sam sretan ugledavši joj odsjaj u oku, dok sam joj predavao ključeve. Primila je ih je blago i prsti nam se na trenutak dotakli i tim smo laganim i drhtavim dodirom mnogo toga rekli, a što ni jedne riječi ne bi mogle izreći. Silna je rijeka razumijevanja potekla između nas i povezala nas. Pripadam joj, a još nikada ni jednoj nisi pripadao. Nisam se dao pripadati. Sad se dajem. Radosno. Njoj, mojoj Dijani.

Autobus stiže i misli mi se prekidaju: upijam njen lik u sebe, a još je ni ne vidim ...

- Zlato - pitam je i gladim po obloj guzi - jesam li postao mekan, kako kaže jedan moj prijatelj?

- Jesi! - reče ona i hvata me za međunožje i smije se, smije. - Jesi sada! Ali znaš biti tvrd!

- Budi ozbiljna! - kažem joj izigravajući strogost. - Rekao mi je da se lako raspekmezim. Moj prijatelj. Je li to istina?

- Istinu hoćeš?

- Istinu hoću.

Dijana klimne i zamišljeno me pogleda. Pogled joj blago luta mojim tijelom, ruka isto tako. Uživamo u lijenom poslijepodnevu, opušteni, zadovoljeni.

- Tvoj ti je prijatelj istinu rekao - konačno progovori. - Kad sam te upoznala bio si tvrd, nepovjerljiv. Više nisi. Voliš se maziti, prije si to odbijao. Istina je, postao si pravi pekmez! Moj pekmez!

Trenutak ne znam što misliti. Gledam u njeno lijepo lice i nasmijane oči, maleni nosić, male usne, malu bradu, gledam svu tu minijaturu i postajem svjestan kako mi ništa drugo na ovom svijetu nije važno, osim osmijeha na njenom licu, osmijeha koji sam ja izazvao, njen pekmez, i više mi ne smeta biti pekmez: naprotiv, pitanje je časti biti njen pekmez.

- Onda neka budem pekmez - kažem i naslanjam glavu na njen ravni i napet trbuh.

- A ja ću te polizati, pekmezu moj - reče mazno Dijana, a njen mi jezik opeče trbuh.

Nije ni loše biti pekmez, mislim, dok prihvaćam njene poljupce u polutami sobe i uživam, uživam ...

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


Nema komentara: