petak, 29. lipnja 2007.

Brzi udar

Utorak

- Jesi li shvatio? - upita tiho Kriko. - Je li sve jasno? Mora to biti brzi udar. Mora trajati svega jednu minutu. Ništa duže! Jasno?

- Sve je jasno - odgovori Dražen potvrdno i klimajući plavokosom glavom, ne odvraćajući pogled sa banke. - Ne brini, sve je jasno.

Sjede u kolima Krika već oko jedan sat, ali nije im dosadno. Napeto prate sva događanja na ulici koja se odvijaju pred njihovim radoznalim očima. I upijaju slike u sebe.

- Ako nije, pitaj! - oštro reče Kriko. - Nemoj da poslije bude frke!

- Neće biti frke! Sve mi je jasno i znam da mogu to izvesti.

- Onda, dobro - mekše reče Kriko. - Idemo sad na piće, opustiti se malo, pa svatko na svoju stranu. Do sutra. Važi?

- Važi - pristane Dražen uz olakšavajući uzdah, koji ne prolazi nezapaženo od strane Krika.

- Zbog čega taj uzdah? - pita startajući automobil i ogledavajući se preko ramena: jedanaest je sati i prometna je gužva, ulice skliske, mokre od dosadne kiše, koja danima neumorno pada.

- Ni zbog čega - izbjegava odgovor Dražen.

- Još te muči ona tvoja? - pita sa porugom u glasu Krik, a licem mu se razlije podrugljivi smiješak. - Zašto je ne napustiš? Nogiraš?

- Ostavi to! - odreže Dražen. - To je moja stvar.

- Odjebi sa tim! - odbrusi mu Krik. - Nije to samo tvoja stvar. Tiče se i mene i to mnogo. Što ako sutra umjesto na posao budeš mislio na njen slatkiš i zajebeš mi stvar?

- Neću zajebati stvar! - Dražen se okrene na suvozačevom sjedištu prema Kriku. - Budi siguran da neću zajebati stvar. I ne govori više o njoj. Nikada! Nema potrebe.

- Dobro - pomirljivo reče Krik: bolje je vraga ne potezati suviše za rep. - Kako želiš. Meni je jedino važno da sutra budeš hladne glave, da misliš na posao, a ne ...

- Misliti ću na posao - prekine ga Dražen. - A sada promijenimo temu. Što misliš o ovako neuobičajeno toploj jeseni? Vjeruješ li u globalno zatopljenje?

Iz jurećeg automobila izvije se Krikov grohotan smijeh i podigne prema olovno-sivom nebu, kojim se kovitlaju teški oblaci. Prepuni jesenje kiše.

Konačno sam! Dražen stoji na ulici i sa radošću gleda kako Kriko odlazi svojim automobilom, gubi se u gradskoj gužvi. Drag mu je Kriko, kako ga zovu, dok mu je pravo ime Kristijan. Kriko mu se dopao od prvog trenutka kad ga je ugledao: upoznao ih zajednički znanac, dok su pijuckali pića za šankom u kafiću na obali.

Dražen ga je, čuvši njegov nadimak i shvativši tko to stoji pored njega, pažljivo pogledao. Legenda podzemlja. O Kriku je čuo svakakve priče, pa je zamišljao grmalja stokilaša, bijesnog izraza lica. Umjesto toga, ispred njega je stajao muškarac koji se približava tridesetoj, plavokos, blagog plavookog pogleda i začuđujuće mekih ruku, ali čvrstog stiska. Kriku se pripisivali mnogi podvizi i za sve te podvige čuo je i Dražen.

U druženju sa Krikom, Dražen je ubrzo shvatio kako je to čvrst, moglo bi se reći beskrupulozan momak, koji je spreman sve zgaziti ne bi li došao do svog cilja. Zbog nečeg je to ulijevalo povjerenje u inače nepovjerljivog Dražena. Divio se čvrstini, jer često je pokazivao svoju mekanu stranu.

Kad je Kriko prvi put spomenuo pljačku, Dražen je osjetio drhtaj duboko u želucu i istog je trenutka shvatio da će pristati. Još nikada nije učestvovao u nečem tako velikom. Bio je lopov, krao je, živio je od svojih krađa, ali su one uvijek bile sitne i primoravale ga na stalnu potragu za plijenom, što je znalo biti zamorno. Apetit za lakom zaradom mu je rastao i kad je Kriko predložio pljačku, sav se pretvorio u uho. Možda je to rješenje njegovih problema? Jednim brzim udarom, jednim jedinim, osigurati se, ako ne zauvijek, a ono barem za poduže razdoblje, za dvije-tri godine.

- Koliki plijen očekuješ? - upitao je, napeto gledajući u blage oči Krika.

- Najmanje milijun.

Milijun! To znači ... Draženovi su se živci napeli, činilo mu se kako će se jednostavno rasprsnuti. Milijun! To je prava lova! Jednim brzim i odlučujućim udarom može riješiti sve svoje probleme! Može mirno čekati novi posao, a za to vrijeme uživati u životu. Uživati u pravom smislu te riječi, ne životariti iz dana u dan, smucajući se po kafićima i ... Moći će odlaziti na prava mjesta, na mjesta gdje se zbilja nešto događa, a događaji ostavljaju trag u vremenu. Dosta mu je toga da visi sa strane i gleda kako život prolazi pored njega! Dosta mu je toga što krade mrvice sa stola bogataša!

- Pristajem! - odlučno je rekao.

- Takvog te volim - odgovorio je Kriko i pružio mu ruku, koju je Dražen čvrsto stisnuo, a dok je stiskao ruku svog novog ortaka, mislio je na Luciju, djevojku sa kojom je živio povremeno i o kojoj nije znao što misliti i zbog koje se čudno osjećao: neki put euforično, drugi put bezvoljno, kao da su mu sve lađe potonule.

Stigavši u svojim razmišljanjima do Lucije, Dražen izvadi mobitel i nazove je. Javila se gotovo istog časa.

- Vidimo se večeras? - upita je bez uvoda.

- Vidimo - odgovori Lucija. - Doći ću kod tebe u osam.

- Dogovoreno - reče on.

I to je bilo sve. Nisu previše razgovarali, ali su njihovi susreti bili burni, nadoknađivali su nedostatak riječi. Tijela su im vrištala u ludilu strasti, uvijek iznova. Je li zaljubljen u nju? Ne zna sa sigurnošću i to ga izjeda. Izjeda ga i to, što Lucija ponekad nestane na nekoliko dana, postane nedostupna čak i mobitelom. Sumnja da ima još nekog sa strane. Vikend za vikendom provodi sa njim, stenjući strasno i prepuna vlažnosti, da bi zatim neki vikend jednostavno nestala. Mrzi takvo njeno ponašanje. A opet, nisu u braku, nisu se obavezali ni na što, pa ... Zbunjen je svim tim i to ga ljuti. Ne smije biti zbunjen, ne sada, kad mu je potrebno hladno razmišljanje. Kriko je donekle u pravu: mora se riješiti Lucije barem dok ne obavi posao. A poslije …

Po drugi put u nekoliko minuta, Dražen vadi mobitel i zove Luciju. Stoji na uglu, čeka na zeleno za pješake, sa mobitelom na uhu.

- Što si zaboravio? - pita ga Lucija, a njen mu glas draži uho i već gubi odlučnost koju je samo malo prije imao i zbog toga se ljuti na samog sebe.

- Možda je ipak bolje da se ne vidimo večeras - reče joj, ali bila mu potrebna ogromna snaga volje, ne bi li to izgovorio.

- Zbog čega? - upita ona iznenađeno.

- Imam sutra nekog posla ...

- Sa Krikom?

- Ne tiče te se! - odreže on: neke joj stvari ipak ne smije dozvoliti.

- Dobro, dobro. Smiri se - čuje Lucijin onaj poznati mazni glas koji ga uvijek iznova pobjeđuje: mrvi njegovu granitnu volju u mekani bezvoljni prah. - Samo da znaš, jako sam se radovala večerašnjem susretu.

- I ja - prizna on, brzo koračajući u vrevi pješaka prema drugoj strani ulice. - Ali bolje je ovako.

- Dobro, onda - reče ona razočarano.

Istog trena kad je prekinuo vezu, osjeti žalost zbog toga. Ali neće je nazvati i još jednom promijeniti mišljenje. Neće! Mora naučiti biti i ostati čvrst.

Srijeda

- Evo ga, dolazi - prošapta Kriko: već više od pola sata sjede u kolima pred bankom i čekaju. - Istog trena, kad izađe iz auta, polaziš.

- Znam - mirno reče Dražen: miran je da mirniji ne može biti.

Obojica nepomično sjede i napeto gledaju u parkirani "Hyundai Accent". Hoće li se njegov vozač ponašati uobičajeno, onako kako se do sada ponašao, a što su Kriko i Dražen pažljivo pratili?

- Ide - olakšano reče Kriko. - Kreći i ti!

Dražen otvara vrata i stupa na vlažni pločnik: prokleto dosadna kišica pada uporno već nekoliko dana. Leđa vozača "Hyundai Accenta" se udaljavaju i Dražen vidi kako muškarac četrdesetih godina, ulazi u banku: sada mora biti brz, ima svega minutu na raspolaganju.

Brzim koracima, gotovo trčeći, Dražen se približi parkiranom "Hyundai Accentu", odjednom posrne na vlažnom kolniku i umalo padne. Sjedeći u kolima i sve to promatrajući, Kriko zna kako je ovo samo gluma i vučji mu cerek širi usta, dok promatra kako Dražen zabija čavle u prednju gumu kola: prvi, drugi ... zatim se uspravlja i šepajući udalji u suprotnom pravcu, odlazeći od Krika, praćen sažaljivim pogledima prolaznika, koji su svjedočili o njegovom padu. Kriko mirno sjedi, napetost ne popušta u njemu, zna: Dražen će preći na drugu stranu ulice i tek tada se vratiti u kola. Zavarava trag.

U trenutku kad poseže za cigaretom, vrata se kola silovito otvaraju i Dražen uzbuđen, zadihan, sjeda do njega. Lice mu crveno, zagrijano.

- U redu? - kratko pita.

- Za sada jest - odgovori Kriko. - Evo ga, već izlazi.

Gledaju u muškarca koji mirno i ne žureći se izlazi iz banke, a u ruci mu torba, poveća i crna, elektronski zaštićena. Ubacuje torbu u "Hyundai Accent", sjeda i kreće.

- Idemo! - reče Kriko. - Sad možemo samo čekati.

Nisu dugo čekali. Nakon petnaestak minuta vožnje, kola ispred njih počnu se čudno ponašati na cesti.

- Vidi kako krivuda - smijuljeći se primijeti Kriko. - Dobar si posao obavio, stari moj.

Ispred njih, praćeni "Hyundai Accent" odjednom staje uz rub pločnika. Isto postupa i Kriko, parkira ni deset metara dalje i čeka.

Gledaju kako bankovni službenik izlazi iz kola, gleda probušenu gumu, mrmlja nešto sebi u bradu, zatim uz slijeganje ramena odluči se baciti na posao. Uzima dizalicu i brzo, automatskim pokretima mijenja gumu. U trenutku kad skida probušenu gumu i podiže rezervnu, Kriko bez riječi izlazi iz kola i sa mapom grada u rukama, okrećući se oko sebe, prilazi zaposlenom i pomalo uprljanom službeniku banke.

- Molim vas - bespomoćno govori Kriko i maše kartom grada. - Pomozite mi! Nikako da se snađem.

Čovjek pušta gumu i uspravlja se, pa se obojica naginju nad kartu grada i počinju objašnjavati.

Taj trenutak čeka Dražen. Mirno, odlučno, dok mu srce tuče u samom grlu, prilazi kolima koja počivaju na dizalici, saginje se, dok ona dvojica, a okrenuta su mu leđima, živo raspravljaju nagnuti nad mapu grada, pa brzim pokretom grabi torbu sa elektronskom bravom i nečujno, hodajući brzo u mekanim "najkicama", vrati se njihovom automobilu, ubaci torbu na stražnje sjedište i sjedne na prednje i prisili se na mirno čekanje.

Čini mu se kako se vrijeme pretvorilo u vječnost, a onda uzdahne, gledajući Krika kako savija kartu, ljubazno se smješka i odlazi, vraća se i sjeda za upravljač i istog časa kreću, dalje, što dalje, što brže!

- Gotovo je! - viče Kriko u zanosu i udara lijevim dlanom po upravljaču. - Gotovo je! Sjajno smo ovo izveli!

- Mislio sam, da nikada nećeš prestati razgovarati sa klipanom - kaže mu nasmijano Dražen.

- Znam! - odgovori Kriko i dalje udarajući po upravljaču. - Vrijeme kao da stane u takvim trenutcima, je li?

- Baš tako - reče Dražen.

- Volim te trenutke - reče Kriko sijekući uz škripu guma zavoje: sa njihove lijeve strane uzdiže se stijena koja se pretvara u brdo, dok im sa desne strane zjapi pedeset metarska provalija, na kraju koje se pjeni more, ovog dana sivo, ni malo plavetnila nema u njemu, samo sivilo, stopljeno sa sivilom neba.

- Pazi malo! - opomene ga Dražen. - Vozi sporije.

- Ne brini - umiri ga Kriko okrećući se prema Draženu i cereći se prema njemu, divlje, razuzdano. - Milijun sam puta prošao ovuda! Kakav posao, stari moj! To ja zovem brzim udarom. Udariš i nestaneš sa plijenom, bez buke bez trke, bez ...

- Pazi!!! - vrisne Dražen.

Prije Krika ugledao je kamenu gromadu točno na njihovom putu: danonoćne kiše prouzročile su odron. Oči mu se šire dok gleda u veliki kamen, koji neće uspjeti izbjeći, postaje mu jasno, i koji postaje sve veći i veći i dobro vidi njegovu smeđu od blata ružnoću i odjednom mu u mislima bljesnu njene, Lucijine oči, smeđe i blage i radosne. Žalost mu okuje grudi, dok kotač pri velikoj brzini udara u kamen, odbacuje ih u desno, probijaju zaštitnu ogradu i uz psovke Krika, otpočinju pad u dubinu. Dražen ne osjeća ni strah ni žalost što će za koji tren umrijeti, neka druga žalost čitavog ga preplavila, odgurnula strah od smrti u stranu i samo je ta žalost ostala u posljednjim trenutcima njegovog života: žalost što prošlu noć nije proveo sa Lucijom, udisao miris njene kose, šaputao joj nježno u uho, paleći je dahom …

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


Nema komentara: