Još oko dva sata vožnje i stići će. Izgladiti će nesporazum. Popraviti što popraviti mora. Stalo mu je do nje. I mora to učiniti. Kako ga je samo gledala, kad su se prije tri dana opraštali na željezničkom kolodvoru. Oči su joj bile tužne, toliko tuge još nikada nije vidio. Izbrisati će joj tugu. Reći će joj da je voli, da je želi, da želi život proživjeti sa njom, uz nju. Ništa bez nje nije kako treba biti. Ni u čemu ne uživa. Ma koji mu je vrag bio, pa je onako reagirao? Je li se uplašio? Ne zna. Ni dan danas ne zna.
- Znaš - rekla je u suton, dok joj je slani vjetar sa mora milovao kratku i oštru plavu kosu. - Mislim kako želim dijete.
- Dijete?! - izletjelo mu je, a da nije bio ni svjestan koliko mu je lice zapanjeno, koliko se njegov glas opire toj ideji.
- Oh! Vidim da si upravo oduševljen time - primijetila je ona, a u plavim joj se očima od tog trenutka uselila tuga i više je nije napuštala.
- Čekaj malo ... - pokušao je popraviti ono što se popraviti nije moglo.
- Ne trudi se - rekla je mirno. - Sve mi je jasno.
- Nisam tako mislio.
- Jesi. I ti to znaš.
- Pa, dobro, jesam - priznao je: morao je priznati. - Zatekla me ta tvoja želja.
- Vidiš ... - reče ona.
- Što?
- Rekao si "tvoja želja".
- Jesam.
- To bi trebala biti naša želja, zar ne?
Nije odgovorio. Što odgovoriti na tu neumoljivu istinu?
I sad luđački vozi prema njoj: mora popraviti štetu koju je prouzročio. Mora. Ne može živjeti bez nje.
Počinje lagana kišica, sipi kroz sivilo dana. Uključi brisače i opsuje sebi u bradu. Još i kiša! Sve se urotilo protiv njega.
- Doći ću k tebi - rekao joj je jutros mobitelom.
- Nemoj. Nije potrebno.
- Potrebno je - bio je uporan. - Mala, znam da sam se ponio onako kako se nikad nisam smio ponijeti. Oprosti mi, molim te. Dolazim i na koljenima ću te moliti za oproštaj. Kleknuti ću ispred tebe sa cvijećem u rukama i sa suzama u očima ...
Prekinuo je govoriti kad je začuo njen lepršavi smijeh, koji mu je toliko trebao, toliko prijao, toliko nedostajao, da se iznenadio. Ponovo je u njenoj milosti i osjeća se sretnim zbog toga.
Još samo sat vožnje po ovom tmurnom i kišovitom danu i zagrliti će je i istresti čitavu svoju nutrinu, neka zna da je njen, da je neizmjerno voli i da ...
U tom trenutku pukne lijeva prednja guma i upravljač mu zatitra u rukama. Nagonski pruži stopalo prema kočnici, ali se u posljednji tren sjeti: kiša je, ne smije to činiti. Vrluda cestom, očajnički se nastojeći zadržati na njoj i tek nakon tristo ludih i izbezumljenih metara, to mu konačno i uspije. Smirio je pomahnitalo vozilo, usporio i konačno se zaustavio uz rub ceste. Pogleda u vlastite ruke na upravljaču: lagano se tresu. Osjeti suhoću u ustima. Duboko udahne i u tom trenutku mileći do njega stiže hladnjača. Njen se vozač naginje kroz prozor i viče u kišu:
- Znao sam da ćeš uspjeti, kad sam vidio da ne diraš kočnicu ...
Ostale se njegove riječi izgube u daljini, u kiši koja sve jače pada, smanjuje vidljivost.
Izađe iz kola, pronađe trokut i odnese ga dvadesetak metara nazad, pa se vrati automobilu i počne mijenjati gumu. Još samo ovu malu nezgodu da prevlada i uskoro će je držati u naručju. Kiša mu bubnja po pogrbljenim leđima. I nikada je više neće pustiti od sebe. Prokleta kiša pada sve jače i jače. Pored njega jure vozila udaljena samo dva-tri metra, a kiša je sad već toliko gusta, da ih gotovo ni ne vidi. Prokletstvo! Ruka mu je kliznula i ogulio je prste. Još malo, još samo ovaj okretaj, još samo ... evo gotov je ... konačno.
Uspravi se, sretan što je konačno gotov sa montiranjem gume i otvori vrata automobila. U tom ga trenutku zajedno sa vratima odnese jureće vozilo uz prasak i kratku bol i ništa više nije bilo važno, jer ništa više nije postojalo.
Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Nema komentara:
Objavi komentar