petak, 29. lipnja 2007.

Vidjelica



U mirno i sunčano jutro, tek je sa tornja odzvonilo devet, odjekne škripa kočnica, jauk i cijuk, a odmah zatim tresak, lom, zveket razbijenog stakla i ružno škripanje metala.

Oko trideset metara dalje, gospođa Jal, okrenuta leđima mjestu događaja i zaokupljena razgovorom koji vodi sa gospođom Tihić, naglo se okrene prema neugodnom prasku, koji je povrijedio njene uši, prekinuo njen važni govor, pa se zabulji u prizor smrskanog automobila i njegovog vozača, koji upravo sa mukom izlazi iz vozila.

- Jeste li vidjela? - upita gospođa Jal, gramatički sasvim neispravno, ali već sasvim uobičajeno u gradu: mnogi su tako govorili, uvjereni kako se ispravno izražavaju. - Kako je samo brzo vozio, luđak jedan!

Gospođa Tihić zausti reći kako ništa nisu mogle vidjeti, jer bile su leđima ... ali kad ugleda zajapureno lice gospođe Jal, samo klimne glavom, mireći se sudbinom. Već je slično mnogo puta doživjela.

- Nije li ono naš susjed Prošen? - upita gospođa Jal, zgrabi za lakat svoju prijateljicu i susjedu i povede je odlučnim korakom prema smrskanom automobilu.

- Čekajte! - dovikne netko iza njih i obje se gospođe, dobrano zašle u šezdesete, okrenu i ugledaju svoju dobru poznanicu, gospođu Tajka. - Sve sam vidjela! Pijanac! Vozi ko luđak!

Udruženim snagama odstupaju na poprište nesreće, njišući širokim stražnjicama i raskolačenih očiju gledaju sav taj nered, koji se prosuo po sivom asfaltu. Vozač se automobila, njihov susjed gospodin Prošen, konačno uspije osloboditi sigurnosnog pojasa i izađe iz kola, a niz posjekotine na čelu lije mu krv i slijeva se na bijelu košulju.

- Pijan je! - kategorički ustvrdi gospođa Jal.

Zbunjen i pomalo nesiguran na nogama, Prošen je čuo njene riječi i dobaci joj otrovan pogled, jer već je i ranije nailazio na njen oštar jezik.

- Nisam pijan! - reče, ali nekako zbunjeno, pa blago zatetura i rukama se prisloni na automobil: bio bi sigurno pao da to nije učinio.

- Vidi se! - ironično dobaci gospođa Jal.

Oko njih tri, a sve tri su poprilično debele, počne se okupljati gomila, znatiželjno ih zapitkujući o događaju, a gospođa Jal se ponosno isprsila, njene njišuće impozantne grudi ubrzano su se dizale i spuštale, dok je prisutnima uvijek iznova pričala o događaju koji nije ni vidjela, samo ga čula, a za svjedoka prozivala gospođu Tihić, koja je, sasvim se prepuštajući neumitnoj sudbini, samo šutke klimala i gospođu Tajka, koja se trudila oduzeti riječ svojoj dragoj razbrbljanoj prijateljici, ali nikako nije uspijevala u tome. Gospođu Jal ništa nije moglo zaustaviti, dok je uzbuđeno kitila događaj, odgovarajući poput pravog stručnjaka na iznenadna pitanja, suvereno vladajući gomilom, koja je rasla, nastojeći zadržati njenu pažnju.

Deset minuta kasnije, pojavi se policija, a nekoliko sekundi kasnije vozilo "Hitne". Okupljeni su znatiželjnici gledali kako gospodinu Prošenu stručne ruke zaustavljaju krv. Gledali su rad dvojice mladih policajaca: jedan je razgovarao sa mladom liječnicom, koja je prstom ispitivala vidno polje unesrećenog, a drugi se uputio prema znatiželjnoj okupljenoj gomili.

- Je li netko vidio što se točno dogodilo? - upita veoma mladi policajac, još gotovo dječak.

- Evo! - reče jedan dječak i upre prstom u gospođu Jal. - Ova ni o čemu drugome ni ne govori. Sve zna.

Policajac se jedva primjetno osmjehne, pa pristupi gospođi Jal, uljudno klimne i obriše znoj sa čela.

- Kažu - obrati se gospođi Jal - da ste vidjeli što se dogodilo. Bi li bili toliko ljubazni i sve mi ispričali svojim riječima?

- Ja? - zaprepasti se gospođa Jal. - Vi vjerujete ovom balavcu? Ništa ja nisam vidjela! Taj mulac ...

Policajac uzdahne, pogledom potraži dječaka, ali je dječak već netragom nestao. Ponovo se okrene gospođama.

- Čini se da ste prepričavali događaj - pokuša on ponovo, ne bi li bilo što dobio.

- Ništa ja nisam prepričavala! - zagrmi gospođa Jal, uvrijeđeno naškubivši usne. - Samo sam gledala. Kao i svi drugi.

- Ostajete pri tome?

- Ostajem!

Policajac slegne ramenima i udalji se. To je bio znak za gospođu Jal, koja istog časa krene praćena gospođom Tihić i gospođom Tajka.

- Ma jeste li vidjele? - promrmlja gospođa Jal. - Mene ispitivati! Kao da sam kriminalac! A one prave ...

- Oprostite - prekine je gospođa Tajka - ovdje vas napuštam. Imam posla kući i ne mogu više ostati i brinuti tuđe brige.

Gospođe Jal i Tihić zastanu, začuđeno se zagledaju, a zatim usmjere pogled u debelu stražnjicu gospođe Tajka, očevidca nesreće, kojoj nije dano ni pisnuti.

- Ma jeste li vidjela? - uzrujano zapita gospođa Jal. - Debela torokuša! Ma što li si misli? Sve su vam one iste, prave vam se prijateljice, a čim im okrenete leđa ...


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: