Mi

- Neću moći doći idući petak - reče mi preko ruba čaše i gledajući me oborene glave, dok joj sunce udara pravo u oči.

Sjedimo na balkonu i uživamo u poslijepodnevnoj kavi. Iza nas su dva dana provedena u krevetu. Doslovno. Prija mi ovo jednostavno sjedenje i ispijanje kave, te čarobne tekućine koja me vraća u život. Uživam u opuštenosti i žalim što je progovorila. Dok je šutnja lebdjela između nas, osjećao sam mir: progovorila je i mir je nestao, raspršio se, a zamijenio ga nemir.

Nešto se novog uvuklo između nas. Nepoznatog. Ustvari, poznato mi je, ali veoma se rijetko događa: ovo je drugi put. Promjena ponašanja. Sva su se čula napela u meni. Mijenja ponašanje, a to nikada nije dobar znak. Postajem oprezan. Naslućujem ...

- Može li se znati zbog čega?

- Može - odgovori i smije se, ali poznajem je i u smijehu otkrivam izdajničku notu koja mi pjeva o lažima. - Posao. Jednostavno posao. Toliko se toga nakupilo, da ću jednostavno čitav vikend morati provesti udubljena u knjige. Moram to riješiti. Previše dugo odgađam. Ako ...

Riječi joj ujednačeno, bez emocija, teku. Suviše riječi. Previše se trudi objasniti mi i ulazi u nepotrebne detalje. Ni to mi se ne dopada. Ali što mogu? Pokazati joj kako ne vjerujem ni jednoj njenoj riječi? Neću tako postupiti. Neka misli kako me je nadmudrila.

- Pa dobro - kažem joj smireno i milujući joj ruku: skrećem joj pažnju. - Ako preskočimo jedan vikend ...

- Nisi me razumio - prekida me ona i gleda negdje iza mene. - Morati ćemo prorijediti naše susrete, dok ne dovedem u red zaostali posao.

- To znači? - pitam je sa smiješkom: ne smijem odati uzrujanost.

- To znači - strpljivo objašnjava ona - kako ćemo se od sada viđati svaki treći vikend.

Svaki treći? U početku smo se viđali svaki tjedan. Trajalo je to oko pet mjeseci. Ali kakvih pet mjeseci! U tih smo pet mjeseci sabili osjećaja za pedeset života. Nemilice smo se davali i nemilosrdno grabili jedno od drugog. Lebdjeli smo na ogromnom rastućem plimnom valu uživanja, za kojeg sam duboko u sebi naslućivao, kako će nas tresnuti o oštre stijene buđenja. Jer svaki se san mora prekinuti, pa i ovaj, meni toliko drag.

Mjeseci čekanja kad će doći i zatim dani uživanja i ushićenosti. Zatim joj je nešto iskrslo u poslu, pa je morala prorijediti naše susrete: na svaki drugi tjedan. Od tada je prošlo tri mjeseca i već smo stigli na svaki treći tjedan. Nakon godine, hoće li to biti svaki četvrti tjedan? Pitanje se kotrlja u meni i rađa drugo pitanje. Jednom mjesečno? Dvanaest puta godišnje?

- Ljut si - kaže ona i steže mi ruku.

- Nisam - lažem, ali ne sasvim: jesam pomalo ljut, ali sam više od svega povrijeđen. I žalostan. - Samo sam malo razočaran.

- Nemoj biti razočaran - reče mi i ustaje, okreće mi leđa i napušta balkon odlazeći u kuhinju.

Skrećem pogled na sidrište: jedan se ogromni i crni brod približava, a na palubi mu načičkani kontejneri. "Ro-ro" brod. Gledam ga i pitam se gdje li je sve plovio, koja je mora sjekao svojim kljunom i koliko ljudskih sudbina nosi u svom željeznom sjećanju. More. Moja ljubav. Moglo bi se reći ona prava. Možda jedina.

Vraćam pogled na nju i pitam se ... Naravno da odgovori ne dolaze. Nikada ne dolaze. Kako i mogu? Poznajem li je? Ne poznajem. Znam o njoj samo ono što mi je ona sama rekla. Koliko je to? Nije previše. Prije je premalo.

Uz duboki uzdah ustajem i napuštam balkon, dok poslijepodnevno jesenje sunce gubi na toplini. Hladnoća se spušta. Je li se hladnoća spustila između nje i mene? Nas? Ako smo ikada bili mi ...

Jesmo li? Bili mi?

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.