Let

Sunce, vrućina, znoj, umor, žeđ. Sve to Veljko osjeća i počinje treperiti nemirom. Stoji na ogromnom gradilištu pod nemilosrdnim sunce, dok oko njega strojevi jure, prašina se diže, buka postaje jača i jača, nemilosrdno napada bubnjiće, a vrućina, teška ih vrućina sve iscrpljuje. Nemilosrdno. Ma koliko vode čovjek popio, uvijek je žedan. Zbog sunca, koje ovog ljeta nemilosrdno prži, a i zbog aktivnosti mnogobrojnih strojeva, termometar, koji je naslonjen na prozor kontejnera, koji služi inženjerima kao ured, pokazuje nevjerojatnu brojku 42. Veljko je dva puta pogledao u tu brojku, dok je nije uspio prihvatiti. Nije mu promakla činjenica, da se termometar nalazi u hladu.

Na ovom će mjestu, koje sad paklenski bruji od aktivnosti, za koji mjesec niknuti veliki kupovni centar. Još jedan u koji će ljudi zalaziti u njemu ostavljati svoju zaradu.

- Kome je to potrebno? - ljutio mrmlja Veljko. - Još jedan glupi kupovni centar koji baš nikome nije potreban.

- Što kažeš? - pita ga Mario, koji radi zajedno sa njime, a danas im je dužnost rastezati žice koje će poslužiti kao uzemljenje: žica, bolje rečeno metalna traka, široka je oko dva centimetra i umotana u veliki kolut, koji njih dvojica moraju razmotati , rastegnuti i odsijecati točnu dužinu, koja nije uvijek ista i zbog koje su dobili dugačak popis brojeva. A čitavo to vrijeme pažljivo izbjegavati zahuktalu aktivnost oko sebe.

- Sve je ovo sranje! - bijesno reče Veljko. - Zašto se mučimo? Hoće li nas ono malo love spasiti? Zašto se ne kupamo i uživamo?

- Uvijek ti o istom - kaže Mario i smiješi se. - Radimo zato da bi mogli živjeti.

- Nije istina! - uzvikne Veljko, uspravi se, lijeva mu je noga položena na sivu i dugačku žicu, koja i nije žica, već više traka i koju se sprema presjeći velikim kliještima. - U to nas uvjeravaju, ali to nije istina.

- Je li? - I Mario prekida rad, uspravlja se i gleda u prijatelja: sprijateljili su se na ovom zajedničkom poslu, dvojica vršnjaka, dvojica tridesetogodišnjaka, dvojica slobodnjaka, neoženjeni, bez djece. - A što je istina? Prosvijetli me, molim te.

- Ne zajebavaj! - odgovori Veljko, ali u njegovom glasu nema ljutnje. - Reci ti meni, je li ovo normalno?

- Koje?

- Pa ovo! - Veljko široko zamahne rukom i tim pokretom obuhvati čitavo ogromno užareno aktivnošću gradilište. Koje vrije, vrije …

- Uvijek se nešto gradi ...

- Ovdje je do prije nekoliko dana - prekida ga Veljko - bila zelena livada na kojoj su se danju igrala djeca, a noću postajala velikim ležajem za mnogobrojne ljubavnike. Je li tako?

- Tako je.

- Pa zar to nije prirodnije, nego sva ova buka i huka i prašina i galama i sveopće ludilo koje se svakog dana ponavlja od zore do mraka?

- Mora se raditi - kaže Mario.

- Slažem se. - Veljko klima zamišljeno. - Mora se raditi. Ali se ne mora ubijati čovjek u ime posla! Svakoga dana crnčimo po dvanaest sati! To više nije rad! To je robovanje!

- Svi tako ... - počinje Mario.

- Fućkaj sve! - bijesno ga prekida Veljko. - Ne tiču me se ti "svi". Mogu slobodno ubiti se od posla, ako im to odgovara. Govorim o nama. Što imamo od života? Ništa! Radimo toliko naporno i toliko dugo, da kad dođemo kući i operemo se, mislimo samo na spavanje. Kad si posljednji put izašao i dobro se proveo?

- Ima prilično vremena. Ali...

- Nema ali! Kad si posljednji put nešto poševio?

- Ma daj, ne zezaj!

- Eto, vidiš! - viče Veljko. - Kastrirali su te! Toliko te izmrcvare dugotrajnim crnčenjem, da nemaš ni malo želje za seksom. Služiš im ko tovarni konj, koji ni ne sanja kako postoje pastusi. Meni je dosta! Ne želim ovako živjeti!

- I? - Mario zuri zamišljeno u Veljka. - Što ćeš učiniti?

- Ne znam - iskreno odgovara Veljko. - Ali nešto moram promijeniti. Poludjeti ću ovako. Nije to za mene. Ne mogu. Sve u meni protivi se ovakvom načinu života. Čini mi se da ću poludjeti.

- Daj, smiri se - moli ga Mario.

Mnogo kasnije, u četiri poslijepodne, nakon mnogo isječene i poredane žice-trake, Veljko i Mario i dalje rade, znoje se i osjećaju vrućinu i žeđ, žeđ koju ništa ne može ugasiti. Dok piju ledenu vodu, osjećaju se divno, ali odmah zatim...Vrući se sati polako odmotavaju i postaju sve duži i sve ih je teže izdržati. Veljko šuti, čitavo vrijeme šuti i Mario ga zbog toga nepovjerljivo gleda. Osjeća njegov nemir, osjeća napetost. Koja raste.

- Idemo sjesti na trenutak - predlaže Veljko. - Popiti još malo vode, odahnuti bar na tren u ovom paklenom loncu.

Ne sjede ni minutu, kad do njih stiže nadglednik, srednje visine, debeo, sasvim raskopčane košulje koja vijori oko njega, dok mu se znoj cijedi sa ogromnog i napetog trbuha.

- Što je?! - viče već iz daleka. - Znate li da postoje rokovi?

Veljko, kao da ga je nešto podbolo, skače u djeliću sekunde i stoji raširenih nogu, gol do pojasa, prljav, kosa mu se lijepi na čelu.

- Samo su rokovi važni! - bijesno reče. - Umorni smo! Pa valjda možemo sjesti i odmoriti se pet minuta.

- Ako ne želiš raditi - reče mu nadglednik mirno i ledeno ga gledajući - samo reci. Ima ih koliko god hoćeš koji će te zamijeniti.

Veljko se odjednom opusti, mišići mu se olabave, a umornim mu licem preleti osmjeh mira. Odjednom je nestalo sve napetosti, koja je čitavog dana samo rasla i rasla. Umjesto napetosti, u njegovoj se nutrini konačno smjestio mir i pruža mu olakšanje.

- Jebi se ti i posao - mirno reče, skine rukavice sa oznojenih ruku i baci ih u prašinu ispred nadglednikovih nogu. - Evo ti rukavice! Daj ih nekoj drugoj budali, koja će doći na moje mjesto.

- Smiri se - reče nadglednik.

Ali Veljko, osjećajući se lagano poput ptice, okreće mu leđa i dok ga mnogi radoznali, a poneki i zavidno gledaju, krupnim koracima odlazi sa velikog i vrućeg gradilišta. Čini mu se da ne hoda, već da lebdi, svakoga časa mogao bi poletjeti.

- Vrati se! - viče za njim nadglednik. - Ne mora tako biti!

Ne vraća se, jer Veljko osjeća kako baš tako mora biti, ovo mu je prilika, mora otići, mora poletjeti, inače će čitavog budućeg života žaliti i pitati se... A to nikako ne želi. Ne želi se pitati. Ne želi žaliti. Želi letjeti!

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.