petak, 29. lipnja 2007.

Incident



Leže u kotlini, oko njih stijene, gole i strme i visoke, zastrašujuće! A gore, na vrhu stijena, pod samim oblačnim nebom, leže oni drugi, bradonje, i pucaju, pucaju iz petnih žila po njima, metci fijuču, ljudi urlaju, krikovi paraju živce i podižu strah.

Ivan osjeća tjeskobu, gleda u svog najboljeg prijatelja i imenjaka, svog ratnog druga Ivana, koji bespomoćno leži, a ogromna mu rupa zjapi na trbuhu, a iz nje teče krv, gotovo crna pod olujnim nebom. I vidi mu oči koje mole, mole...

Ivan se budi okupan znojem: čitavo mu tijelo zaudara na znoj, njegov vlastiti, ali nekako, tuđ, nepoznat. Sjedi u krevetu, osluškuje disanje svoje žene pored sebe i pokušava se smiriti. San, to je bio tek san. Ta je noć, koju je upravo po tko zna koji put sanjao, daleko iza njega, godine ih dijele, ali, doživljaj je u njemu živ, baš kao da se odigrao prije par minuta. Osjeća bol svoga prijatelja, vidi mu umiruće oči...neće nikada moći zaboraviti to.

Ivan ustaje, baca pogled na sat: tri sata i pet minuta. Daleko je do jutra i zna kako ne može čitavo to vrijeme izdržati mirno pored žene, koja spava, tiho hrčući. Mnoge ju je noći budio svojim krikovima, zaslužila je mirnu noć.

Sa šalicom kave u jednoj ruci i cigaretom u drugoj, izlazi u dvorište svoje obiteljske kuće. Kuća se nalazi na periferiji i sad, u tri sata u noći, tiho je oko nje, sasvim tiho, ali Ivan ne uživa u tišini. Ruka, kojom prinosi šalicu vruće kave usnama, lagano podrhtava: živci mu napeti do ludila. Duboko uvlači dim u pluća i podiže glavu: sa tamnog ga neba, posutog zvijezdama, bezbrižno se cereći promatra Mjesec. Pun je, primijeti Ivan: mogao se i okladiti u to! Osjeća mjesečevu punoću u krvi, u umu, u živcima...uvijek je tako. Postaje još više nervozan, još više razdražljiv za vrijeme punog Mjeseca: svega još više. I previše.

- Ah, jebi ga! - promrsi Ivan kroz zube, okrene se na peti i uđe u kuću, kuhinju, vadi bocu loze i poteže ravno iz nje. - Gore nikako ne može biti!

Četiri sata kasnije, u sedam i petnaest, dok se dan počinje razmahivati plavetnilom, poslije pola litre loze, bezbroj cigareta i mnogih nepoželjnih prisjećanja, sva iz razdoblja rata, kojeg je nekako preživio, jer imao je sreće koju drugi nisu imali, Ivana iz turobnog prisjećanja trgne lavež. Nije pijan, ne još, ali zna da će se danas dobro naliti. Lavež tog malog i dosadnog psa nervira ga, draži i on počinje potiho psovati sebi u bradu. Gasi cigaretu i izlazi u dvorište, gdje odmah pali slijedeću u neprekidnom nizu. Gleda niz ulicu i ugleda točno ono što je i znao da će ugledati.

Njegov susjed Markić, visok i mršav četrdeset i petogodišnjak, vodi na povezu sivog pudla, na čijem se repu nalazi pažljivim šišanjem oblikovana loptica i koja zbog nečeg, strašno draži Ivana.

- Mora li to pseto toliko lajati rano ujutro? - pita razdražljivo, stojeći pored živice ispred koje prolazi njegov susjed sa psom.

- Pa nemojte tako, dragi susjede - odgovori Markić onim svojim posebnim nadasve učtivim glasom, koji Ivanu, razdraženih živaca, zvuči poput čistog izazova. - Mali se Jorik samo jednom oglasio, a vi odmah ovako.

- Što jednom? - ljuti se Ivan. - Laje čitavo prokleto jutro. Ima nas koji bi spavali.

- Vi, svakako, niste među njima - odbrusi mu Markić: svima je u okolici poznato stanje u kome se nalazi Ivan i svi znaju za njegove besane noći.

- Gade jedan! - zareži Ivan. - Ti mirno spavaš! Mlatio si lovu u Njemačkoj, dok sam ja krv prolijevao.

- Nemojmo ponovo isto! - Markić umorno odmahuje rukom: slične razgovore vode svakodnevno, već gotovo godinu dana, od dana kad je kupio kuću pored ove pijandure, koja mu zagorčava život. - Prežvakali smo to milijun puta! Uzalud!

- Svi ste vi isti - mrmlja Ivan, gledajući u susjeda koji se udaljava, dok sivi pudl svaki čas zapišava automobilske gume. - Jebeni gadovi! Sve vas treba pobiti, potamaniti...

Markić ga čuje i djelić se sekunde koleba, a zatim popusti snažnoj želji za odgovorom, pa se okreće prema svom susjedu i zagleda u njegove crne plamteće oči, u neobrijano lice, umorno, neispavano, razdražljivo: lice patnika.

- Nemojte tako, dragi susjede - reče polako i pažljivo birajući riječi. - Ne može se baš sve riješiti ubijanjem.

- Metak je jedino što vi razumijete! - bijesno odbrusi Ivan. - Slijedeći put, kad tvoj pas zalaje i naruši moj mir, srediti ću i psa i tebe!

Markić zatečeno zastane, otvori usta u namjeri odgovoriti, ali umjesto toga malo pregrubo, povuče sivog pudla, koji, nenaviknut na takvo ponašanje prema njemu, bolno zacvili.

- Idemo, Jorik! - zapovijedi njegov gospodar. - Sa nekim je ljudima uzalud raspravljati!

Stojeći sa velikom torbom u ruci, jer pošla je u kupovinu, susjeda Janica, lijepa i prirodna tridesetogodišnja plavuša, zavrti tužno glavom na ovaj prizor. Gleda ga već po tko zna koji put, ali uvijek se ponovo štrecne. Poznaje Ivana od prije rata, dok je ona sama bila mršava djevojčica i zna kako je nekada bio snažan i nježan muškarac, uvijek spreman svakome u susjedstvu pomoći pri nekom poslu. Ali rat …

Još tri sata kasnije, u deset i trideset, Ivanova žena Marija, iznervirana njegovim prisustvom u kuhinji, sjedne preko puta Ivana, otme mu bocu i čašu i prkosno ga pogleda.

- I da se nisi svađao! - reče mu. - Ne bojim te se! Svi te se boje, ali ja ne! Pa zar ne shvaćaš kako si svojim ponašanjem otjerao Miru iz kuće?

Na spomen kćerkinog imena, Ivanov se bijes u očima ugasi i on smeteno skreće pogled, trlja dlanovima bradu, koja vapi za brijanjem.

- Idi, pokušaj odspavati! Dosta si pio.

- Ne mogu spavati.

- Pokušaj!

Ivan bezvoljno ustaje i polako odlazi na kat, u spavaću sobu, neprestano misleći na Miru, svoju jedinicu, svoju ljubimicu, koja je, nakon jednog njegovog noćnog urlika, tko zna kojeg u beskrajnom nizu noćnih mora, sutradan rano ujutro spakirala nešto svojih stvari i napustila roditeljski dom, odselivši se ka svom dečku. Misao, kako njegova leptirica, kojoj je samo devetnaest, spava u naručju svog vršnjaka, svakodnevno razdire Ivana, ali nikome o tome ne govori. Kao i mnogo toga, i to drži za sebe, pati u sebi i osjeća se nesretnim. A vječno pitanje, zašto, zašto mi se to događa, neprestano odjekuje u njemu, nikad ga ne napušta: srodilo se sa njim, navikao se na njegov pritisak.

Iz nemirna sna, koji ga samo još više izmorio i nije mu donio ni malo olakšanja, odmora, Ivan se trgne, pa ukočeno sjedeći u krevetu, osluškuje.

To je i mislio: čuje kako onaj vražji pudl laje i laje i laje i shvaća kako se zbog toga probudio. Bijesnim pokretom odbacuje pokrivač i odlučnim korakom, kojim je nekada ratovao, odlazi u kupaonicu. Tušira se dugo, nastojeći se smiriti, drhtavim se rukama brije, ali pudl laje i laje, a bijes se u Ivanu sve više podiže, prijeti erupcijom.

Istuširan, obrijan, osjeća se svježe i nada, kako će dan ipak nekako biti spašen, malo uljepšan, ulazi u kuhinju.

- Već? - pita ga žena. - Nema još ni jedan.

- Vražji me pas probudio. Ubiti ću ga!

- Ne govori gluposti - kaže Marija meko, zna kako su mu živci napeti. - Evo, popij kavu.

- Neću kavu! Daj lozu!

- Lozu ne dam!

- Ženo, ne izazivaj!

- Ne izazivam, ali ne dam! - Marija ga čvrsto gleda u mutne oči. - Previše piješ! Ločeš!

- Zaveži i daj bocu!

Marija mu okreće leđa u namjeri napustiti kuhinju, koja prijeti postati bojnim poljem, ali je Ivan grabi za ramena i silom je okreće prema sebi.

- Prokleta bila! - viče joj u lice, a oči mu divlje, nepoznate, lude. - Nemoj me izazivati! Svega mi je dosta!

- Zar misliš kako meni nije?

- Šuti! - vrišti izbezumljeno Ivan i osluškuje lajanje pudla. - Dosadna si kao ono pašče! Samo laješ!

- Sjedni i smiri se - kaže Marija.

Pudl, upravo u tom trenutku, razdražljivo i dugo i promuklo zalaje i Ivan ima osjećaj kako mu pseći krik para utrobu. Ne znajući što radi, ne želeći to učiniti, udara Mariju u lice, šakom, jednom, teško. Zapanjeno gleda u krv koja se slijeva sa Marijine lijeve obrve i njen bolan grč na umornom licu.

- Dosta mi je - kaže ona tiho, oborene glave, izbjegavajući ga gledati. - Pobijedio si, ako jesi: meni je dosta. Odlazim! I nećeš me uspjeti zadržati. Dosta sam trpjela, nadala se, molila se ... ne mogu više. Nisi više onaj čovjek za koga sam se udala i koga sam voljela. Postao si zvijer, svi te se boje i nitko te ne voli.

- Marijo ... - muca on bespomoćno.

Marija se gotovo vojnički, okreće na peti i napušta kuhinju, ostavljajući Ivana samog, sa njegovim turobnim mislima. Osjeća se krhko, ovako sam u velikoj i blistavo čistoj kuhinji, usamljeno, napušteno, pa čak i čini korak u namjeri otići do Marije i moliti je za oprost, ali upravo tada pudl još jednom veselo zalaje, Ivanovo se lice smrači i njegov pokret se prekine, zamrzne u vremenu.

Pola sata kasnije, sjedeći i dalje u kuhinji, začuje brujanje automobilskog motora i zna: to je Mira, njegova ljubimica, jedino dijete, došla je po svoju mamu, da je ... svi ga napuštaju!

Tren kasnije Mira je u kuhinji, visoka, duge crne kose, obučena u crvenu košulju i traperice, prijekorno gleda u oca. Njegova curica postala je ženom, vidi i boli ga to. Nije joj više potreban.

- Tata, tata - kaže mu drhtavim glasom. - Zašto to činiš? Zašto nas svih činiš nesretnim?

Ne odgovara. Samo je gleda. Stoje tako otac i kći, gledaju se, a između njih zid nerazumijevanja i patnje. Zatim dolazi Marija i njih dvije odlaze iz kuće iz njegovog života i Ivan ostaje sam u društvu svojih bolnih uspomena i boce loze.

U četiri i trideset poslijepodne, zazvoni telefon, odjeknuvši u grobnoj tišini poput pucnja. Ivan, sa cigaretom u lijevoj i čašicom u desnoj, poskoči na stolici i prolije lozu.

- U vražju mater! - reče samom sebi ustajući i krećući prema aparatu u predsoblje. - Nikada mira! Tko je?

- Ivane, Mate ovdje!

- Koji Mate?

- Kako koji Mate? Jesi li pijan?

- Nisam baš najtrezniji.

Sa druge strane žice dopre do Ivana duboki uzdah, uzdah koji mu odaje kako vijest, koju će mu Mate reći, neće biti ni malo ugodna.

- Ivane, prijatelju, smiri se - reče mu Mate, njegov ratni drug tihim glasom. - Vijest nije ...

- Ne okolišaj! - obrecne se Ivan: bijes je u njemu već rastao, poput crnog i olujnog oblaka. - Samo istresi ono što imaš! Dan mi je i onako zajeban, da zajebaniji ne može biti.

- Pa što je sa tobom? - pita okolišajući Mate. - Čuješ li ti samog sebe?

Ivan napeto osluškuje: ne, ne čuje samog sebe, ali čuje onog prokletog pudla, koji urla i urla, a onaj njegovi ludi gazda hrabri ga povicima u tome. Svakodnevna poslijepodnevna igra.

- Reci, što se dogodilo? - pita Ivan, a tijelo mu podrhtava: bijes, alkohol, nesanica, odlazak mu žene ...misli mu skaču, nikako se ne smiruje, trese se, trese.

- Jerko je nastradao - tiho mu kaže prijatelj.

Ivan u mislima vidi Jerka visokog, nasmijanog, prebacio je puškomitraljez preko širokih ramena, pa grabi uz brdo, dok mu se kratka i plava kosa sjaji pod suncem mokra od znoja.

- Kako? - pita Ivan stegnuta grla: osluškuje psa kako mahnita. - Što mu se dogodilo?

- Ubio se - jedva čujno mu kaže Mate. - Iz pištolja. Izašao je ispred zgrade i naočigled svih susjeda ispalio si metak u glavu.

Ivan se trese, u njemu divljaju osjećaji, a na riječ "pištolj" u mislima vidi sebe sa pištoljem u ruci, pa spušta slušalicu, prekida vezu i praćen gromoglasnim lavežom pudla i smijehom njegovog gospodara, odlazi u kuhinju, penje se na stolicu, pa visoko gore, na najvišoj polici, pipajući dohvati težak predmet umotan u krpe i sišavši sa stolice, polako ga i pažljivo odmotava.

Pištolj crnim i ubojitim sjajem zasja u njegovoj ruci i Ivan ga steže sa nekom povjerljivom ljubavlju. I dok ga prati lavež, bubnja mu ušima, napinje mu pluća, iz očiju mu počinju teći suze, muti mu se vid, ali on odlučno izlazi u dvorište: vidi pudla Jorika i Markića kako se igraju, tik ispred njega, ni deset metara udaljeni.

Markić, bacajući štap Joriku i veselo se smijući, odjednom zastane u pola pokreta, a lice mu se sledi: ugleda Ivana i na njegovu licu smrt.

- Rekao sam ti! - zareži Ivan. - Rekao sam ti što ću učiniti, ako me budeš izazivao!

- Molim vas! - zavapi Markić, očajno bacajući poglede oko sebe u potrazi za pomoći, koje nema ni od kud.

- I ja sam tebe molio i molio! - odreže Ivan i ispali metak u pudla Jorika, koji zacvili, poskoči bolno i umiri se na sivom asfaltu, stopivši se sa njim: sivilo pudla sa sivilom asfalta.

Pola sata nakon krvavog događaja, vraćajući se kući sa posla, Janica, tridesetogodišnja lijepa susjeda Ivana, sa zebnjom ugleda policijska kola i nasluti nesreću.

- Molim vas - obrati se učtivo mladom policajcu, gotovo dječaku. - Što se dogodilo?

- Ništa naročito, gospođo - učtivo joj on odgovori, a osmjeh mu se razlije mladim lice. - Jedan je vaš susjed pomahnitao i ustrijelio psa. Običan incident.

Janica odmahuje glavom. Incident, kaže mladi policajac, ali ona zna kako je to više od incidenta, mnogo više, nedostaju riječi...

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


Nema komentara: