petak, 29. lipnja 2007.

Zbogom




Ushićenje snagom proljetne bujice navire u mojim grudima i ispunjava me potpunim blaženstvom, dok se približavam tržnici. Moram obaviti veliku i posebnu kupovinu, jer dolazi ona. Na nekoliko dana. Gledam na sat: još samo četiri sata i Nola je tu, pored mene, u mom zagrljaju i neće otići nakon dva dana, kao što to radi čitavu proteklu godinu, ostavljajući me gladnog njenog mladog tijela, već ostaje puna četiri dana i to mi liči na pravu malu vječnost sreće. Osjetiti ću njen miris, njenu podatnost, udisati njen dah, upijati svjetlost iz njenog plavog oka. Stezati ću je u svom željnom zagrljaju, čvrsto, a opet nježno, jer sitna je i krhka moja Nola, i uvijek moram voditi računa o toj činjenici. Ponekad dobijem želju stegnuti je čvrsto, baš kao da su mi se ruke pretvorile u željezna kliješta, stezati je dok ne jaukne od bola. Htio bih je uvući u sebe, da se stopi sa mnom, postane dio mene.

Raduju me i ujedno plaše ti osjećaji koje je Nola pokrenula u meni. Raduju me jer osjećam se živim, življim nego ikada, a bojim ih se jer ponor je godina između nas: Noli je tek trideset, a meni ...bolje da šutim! Previše godina zjapi između nas i prokleti je to ponor, kojeg nikada ne zaboravljam: želio bih ga zaboraviti, ali ne mogu, vječno je taj osjećaj prisutan i iz prikrajka mi narušava sreću, muti vodu ljubavnog potoka, koji nježno žubori u mojim grudima. Zaljubio sam se, sad, u ovim godinama kad bih trebao biti dovoljno mudar i ne dozvoljavati sebi mladenačke ludosti. Ali dogodilo se: zaljubio sam se u Nolu već onog dalekog dana, kad sam je ugledao nagnutu nad svojim koferom, na željezničkoj stanici. Streslo me nešto, dok sam je gledao, a da Nola mene još ugledala nije i osjetio sam drhtaj duboko u želucu: nešto je zatreperilo, zbog nje, za nju. I od tog trenutka nije prestajalo treperiti u meni. Ponovo sam živio punom snagom. Nakon dugo i predugo vremena, onaj se žar u grudima i opet pojavio i ponio me u visine i vitlao sa mnom, vitlao mi umom, osjećajima i sasvim sam se prepustio vitlanju, uživajući u njemu i ne mareći za cijenu za koju sam znao da je moram platiti, nije me bilo briga, samo da me taj zanos vitla što duže.

Zvrčanje ...

Posežem rukom u džep i vadim mobitel koji nestrpljivo zvrči i prekida mi toliko drago sjećanje, kojemu se često vraćam. Na zaslonu vidim ispisano njeno ime i već ne žalim što sam otrgnut od slatkog sjećanja. Smiješim se, dok se javljam.

- Reci, Nola!

- Ja sam u vlaku - dopre jasno njen glas do mene, kao da je tu negdje u blizini, iza ugla. - Ali moram ti nešto reći.

- Vidjeti ćemo se za četiri sata - kažem joj uz osmijeh i okrećući ljudskoj bujici leđa: moja sreća je moja stvar. - Napričati ćemo se. Između ostalog.

- Ne razumiješ - uporna je Nola. - Neću imati hrabrosti reći ti ovo u lice. Zato ti želim kazati sada, dok sam još ovako daleko od tebe.

Uzdah mi širi pluća, hladan mi zrak prija. Znam kako neću čuti ništa dobro, a opet, želim to čuti što prije. Sa tim se uzdahom pripremam na udarac, za koji slutim kako stiže.

- Reci! - kažem joj kratko.

I ona mi reče. I udarac me pogađa ravno u želudac: tamo gdje su nekada titrali leptirići slatkog uzbuđenja, sada se zgrčila hladna i omamljujuća bol. Pritišće ledenom težinom.

- Dolazim ti posljednji put - čujem je kako mi govori, ali u prvi mah odbijam shvatiti značenje riječi. - Neću ti više dolaziti. Vrijeme je da krenem dalje sama.

- Isuse, Nola! - zaječim bolno. - Pa zar si mi to morala reći ovako? Na ovaj način? Izabrala si najgori mogući način.

- Znam - čujem njen pokajnički glas. - Oprosti. Ako me ne želiš vidjeti, samo reci, sići ću sa vlaka i otići.

- Ne budi luda - kažem joj i nastojim se svim silama smiriti: znao sam kako ovo mora jednom doći, ali nekako sam ipak taj događaj odguravao u dalju budućnost, a ona me sad sustigla, daleka i maglovita budućnost odjednom je postala sadašnjost i neugodna stvarnost. - Naravno da ćeš doći! I naravno da ćemo se divno provesti!

Osjećam njeno olakšanje, popuštanje napetosti. Osluškujem svoje osjećaje koji urlaju u mojoj nutrini. Smirujem se snagom volje. Teško, ali se smirujem. Poput nekog klinca, zadovoljno se osjećam zbog činjenice što uspijevam vladati sobom.

- Dođi - kažem joj. - Naravno da ćeš doći ... Ako si tako odlučila, pa ... zbilja ne znam što reći. Došlo je tako iznenada.

- Ne moraš ništa reći - odgovori Nola. - Dobro, onda, dolazim k tebi.

Što sad? Kako dalje? Kako se ponašati? Može li se dalje? I ima li uopće dalje, u čitavoj ovoj priči? Imamo li ikakvu šansu? Mi? Ne postoji više ta zamjenica: mi.

Stojim nagnut nad kavom, jedini sam za šankom, svi ostali gosti sjede i čavrljaju. Pretprazničko je raspoloženje sve zahvatilo, svi pijuckaju omiljena pića, osmjehuju se sretno i planiraju, planiraju ... Odjednom me to pogađa i sad sam još nesretniji, ali odmah iza te velike i sive nesretnosti, pomalja se ona moja prkosna priroda i gledam žutilo volje za životom, kako poput sunca lebdi daleko u mojoj budućnosti: neću klonuti, neću se predati, neću biti žalostan, neću upropastiti nam posljednje zajedničke dane! Ako ovo mora biti zbogom, neka to bude zbogom u velikom stilu, uz provod, smijeh i mnogo vođenja ljubavi i nježnosti, ne smijem zaboraviti nježnost. Biti ću nježan prema njoj, kako još nikada nisam bio, nadmašiti ću svoju nježnost i pažnju i činiti ću sve što joj godi, što je raduje i ni jednom joj riječju neću predbaciti njenu tako iznenadnu i za mene šokantnu odluku. Ako je tako odlučila, neka tako bude! Volim je i pokazati ću joj to: volim je i važnija mi njena sreća od moje. Kako glupa i puna i prepuna patetike rečenica! I kakva bi mi to sreća bila, kad bih je prisiljavao ostati sa mnom? Bi li se budila u kasno jutro sa onim svojim lijepim osmjehom i dječjim jutarnjim glasom, koji toliko volim čuti? Sumnjam. Bi li me gledala preko ruba šalice kave sa toplinom? I u to sumnjam.

Neka ide. Pustiti ću je da otiđe iz mog života, baš zbog toga što je neizmjerno volim. I dok bude odlazila ...

Ne! Misliti ću samo o ovim nadolazećim zajedničkim danima koji trepere u čežnji. Poslije tih dana ništa neće biti važno. Za mene. Otpratiti ću svoju posljednju ljubav i nasmijano joj mahati na rastanku. Ali prije toga, u ovih nekoliko dana, sabiti ću čitav svoj život, čitavu svoju strast, živjeti ću svake milisekunde punim životom, sve pamteći, svaki njen osmjeh, svaki njen pogled, svaki ...

Godina je sreće prošla, znam, ali znam i to, da se lako moglo dogoditi da je ni ne doživim. Godinu sreće. Sa Nolom.

- Da platim, molim - kažem veoma visokoj i mladoj crnokosoj šankerici.

Spreman sam suočiti se sa neminovnošću, spreman sam izaći iz kafića u kojem sam potražio utočište. Spreman sam polako krenuti prema kolodvoru, prema Noli, prema ljubavi, prema našim posljednjim zajedničkim danima, u kojima ćemo reći zbogom.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: