petak, 29. lipnja 2007.

Raspad



Ulazim u posljednju preostalu prostoriju koju moram urediti: velika je to i prostrana soba požutjelih zidova. Još samo ova soba i gotov sam, pokupiti ću lovu i nestati, osloboditi se ovih zidova koje dotjerujem, pažljivo ih liječim, bojim, a oni se neprijateljski tiskaju prema meni, prijete me zdrobiti.

Već sam pet punih dana ovdje, upravo započinjem šesti, a znam da ću morati doći i sutra, sedmi dan po redu i od toga me saznanja lovi drhtavica. Ruke mi lagano podrhtavaju: tremor se vratio. Mislio sam kako je to iza mene, ali očito nije. Već je šest mjeseci i jedanaest dana prošlo, a da nisam ni primirisao cugu. U početku sam se tresao poput lista na mahnitom vjetru, ali je onda to popustilo, ublažilo se i jednog dana sasvim nestalo. Mislio sam zauvijek, ali prevario sam se. Vratilo se jutros, rano, bilo je tek četiri i petnaest kad sam se probudio drhtav i znojan i sa neshvaćanjem zurio u tamu. Znao sam: gotovo je sa spavanjem. Grlo me peklo, žarilo mi je u njemu i odjednom se sjetim sna. Sanjao sam kako naginjem ledenu, sasvim orošenu smeđu bocu, a iz nje u moje grlo klokoće hladno i pjenasto pivo, pružajući mi neopisivo gorki užitak. A onda sam se probudio, uz trzaj, susprežući jauk. I zurio u noć, koja mi ravnodušno uzvraćala pogled svojim crnim pogledom bez nade.

Do kad? Koliko još? Ima li tome kraja?

Pitanja su se rojila u mom umu, ali jedan je dio uma neprekidno mislio samo na piće, đavolski me kopkajući: isplati li se uopće podnositi ove muke? Što imam od toga? Zar i onako neću crknuti? Ima li uopće smisla ovo koprcanje koje nazivamo život?

- Hoće li sutra biti gotovo? - pita stari vrag iza mene.

Okrećem se i zurim u nju, ali nju to ni malo ne smeta. Ima osamdeset i pet godina, rijetke kose, još malo pa će biti ćelava, mršava i žilava tijela, oslanja se na štap i odlučno zuri u mene. Tiranin.

- Biti će - kažem joj, a sve bih dao da je već sutra. - Obećao sam da će biti gotovo i biti će gotovo.

- Nadam se - promrsi ona iza mene. - Ali ne vjerujem baš previše: svi ste vi pituri lažljivci.

Želim je udariti, ruke mi pomamno drhte i da bih to sakrio od starog vraga, počinjem miješati boju. Odlučim završiti posao sutra, ne mogu više podnijeti starog vraga. Mržnja me ždere iznutra, dok mahnito radim, a znoj se samo cijedi niz lice. Kad bi samo jednu pivicu ...

Tjeram misli ... nastojim ni na što ne misliti. Ovo mi je prvi posao koji sam uspio dobiti nakon liječenja, odvikavanja od alkohola, i moram ga odraditi do kraja, naplatiti, biti učtiv i mirno otići. Ne dati se isprovocirati od starog vraga. Neka ona gunđa i gunđa, moram ostati miran, pribran, čvrst, hladan, hladan ... kao ona pivica koju sam sanjao ...

Vrijeme se polako odmotava, očajno polako. Nemam snage, nemam volje. Zašto sve ovo podnosim?

- Majstore! - Stara je ušla u sobu, a da je nisam ni čuo. - Jesi li za kavicu?

- Može! - kažem zahvalno.

- Kao da ti baš nije dobro - primjećuje ona: gleda u moje znojno lice, ispitivački. - Znojiš se jako, a nije baš toliko vruće.

- Malo sam napet - kažem joj, ni sam ne znam zbog čega.

- Vidim - reče ona i upilji se zlobno u moje uzdrhtale prste. - Treseš se. Da nisi bolestan?

- Nisam bolestan! - odlučno joj kažem. - Samo sam đavolski umoran.

- Ne psuj u mojoj kući! - Stari vrag opominjući podigne koštunjavi i gotovo sivo-prozirni prst. - Kakvi ste to svi postali? Psujete i hulite. Ništa vam nije sveto.

Radim dalje i odmatam misli. Sve me boli. Nemam kondicije. Tek mi je trideset i sedam, a osjećam se starim. Prokleta cuga! Što je to učinila od mene? A nekada ...

Kava me vraća u život. Moram priznati, stari vrag kuha dobru kavu. Šalicu prinosim objema rukama, pijem sam u sobi, iako me stara zvala u kuhinju. Ne želim da ona vidi moje stanje, drhtavicu koja me trese. Kad bi samo u tu kavu ulio malo loze, možda bi bilo ... ne smijem misliti o tome. Već je šest mjeseci i jedanaest dana prošlo i neću zbog ove male i sasvim sigurno prolazne slabosti, na sve to pljunuti. Ne smijem zaboraviti prvih mjesec dana, provedenih u gradskoj psihijatriji, jer strpali su me u nju, kad sam poludio one zimske noći i pijan kao deva počeo razbijati izloge teturajući niz ulicu u gluho doba noći. Već sam se nekoliko dana nemilice opijao i te je hladne noći, dok je sipila sumorna kišica, nešto puklo u meni i podivljao sam, sasvim izgubio kompas.

Probudio sam se vezan u nepoznatoj prostori i ... uhhhhh, ne smijem ni misliti o onim mukama koje sam prvih dana proživljavao. Kasnije je postalo lakše, pomalo sam zaboravio na vanjski svijet, postojalo je samo ovo skučeno mjesto u kojem smo se svi kretali poput duhova. Gutao sam poslušno razne pilule i spavao. Prvi put nakon niza godina jeo sam redovite obroke i u redovito vrijeme i moram priznati da mi se to dopalo. Kad budem izašao, nastaviti ću tako, čvrsto sam odlučio.

I evo, guram nekako, iako nije ni malo lako. I ovaj posao ... ubija me stajanje na nogama, tabani mi bride, a moram izdržati. Bez love sam. Sutra će me stara isplatiti. Sutra ...

Evo, gotovo je. Završio sam. Ponosan sam na samog sebe. I sretan. Nema više slušanja starog vraga. Gotovo je sa tim.

Iza mene je još jedna teška noć, puna ludih snova, a buđenje i opet u četiri. Jedva sam dočekao sedam sati, ustao i dovukao se na posao, u staričin dom koji dotjerujem. Sve blista bjelinom i vidim da je stara zadovoljna, ali ništa ne govori.

- Mogu li stvari ostaviti u vašem podrumu? - pitam je: nemam ih snage vući kući, ne danas, ne ovo toplo poslijepodne, tek su tri sata.

- Na koliko? - pita ona.

- Samo dan ili dva - kažem. - Ne više.

Klima glavom i vadi novac. Piljim u njega, u taj tanki snopić. Računi, sjetim se, prvo moram platiti račune, koje sam mudro ponio sa sobom. A zatim ću otići nešto dobro pojesti i u kino. Rastresti se. Što ću sam u stanu u kojem nikog nema? Stara je umrla dok sam bio u psihijatriji, a Anka, moja žena, otperjala sa drugim još prije dvije godine. Možda je tako najbolje.

- Evo majstore - kaže stari vrag i pruža mi novac. - Nemoj sve zapiti u jednoj noći.

Ne odgovaram. Skupljam kante i u njih bacam svoj alat, četke i valjke, pa sve to nosim dole, u podrum, dok ona tapka iza mene i nadgleda mi svaki pokret.

Naslanjam se na šank i pijem duplu kavu: osjećam kako mi crna tekućina vraća snagu. Popiti ću kavu, pa pravac pošta, platiti račune, a zatim ... zatim što? Život mi je prazan, da prazniji ne može biti. Nema ništa iza onog "zatim" ...

Možda, kad bih samo jedno piće ... možda bi nestalo ove proklete tjeskobe, možda bi se zidovi prestali tiskati prema meni, možda bih mogao disati, možda ...

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


Nema komentara: