Isti

Gužva. Neopisiva gužva u autobusu kao i svakog poslijepodneva pri kraju radnog vremena. Ljilja, visoka i svijetlosmeđe kose, mlada žena na polovici puta ka četrdesetoj, namršti se ukliještena između dva školarca, koji su bezobrazno razgovarali međusobno, Ljilji preko ramena. Upravo kad se htjela na njih otresti, jer nije joj ni malo lako stajati u prepunom autobusu, koji se ljulja i trese, a u rukama torbe pune namirnica, koje je nakupovala poslije posla i koje mora donijeti kući i pripremiti ih za večeru, ugleda ruku u zraku kako pozivajući maše, a osmijeh joj ozari lice kad prepozna svoju prijateljicu Ljubu, koja joj domahuje i pokazuje na sjedalo pored sebe, na kojem leži smeđa torba, a koju je Ljuba strateški postavili upravo za ovakve prilike.

- Uh! - hukne Ljilja, jedva se nekako probivši kroz sabijenu masu i sjedajući pored prijateljice. - Sva sreća što si me vidjela.

- I što sam odmah rezervirala sjedalo - odgovori joj Ljuba, visoka, krupna, snažna vršnjakinja Ljilje, sijevajući zelenim pogledom ispred sebe. - Pogledaj ih, molim te! Guraju se i naguravaju ko stoka!

Riječi su se odnosile na grupu učenica i učenika, koji su se naguravali između sebe, razbijajući dosadu svakodnevne vožnje. Buka i cika i udaranje po ramenima. Smijeh.

- Nekulturni balavci - šapne Ljilja, nagnuvši se nad samo uho svoje prijateljice. - Što od njih očekivati? Kad ćeš kući?

- Kući? U Široki Brijeg? - upita Ljuba. - Idući vikend. Zašto? Ideš i ti? Da te povezemo?

- Ne mogu, a rado bih išla. Željna sam svojih.

- Mislila sam da ti se sviđa ovdje.

- I sviđa - reče odlučno Ljilja. - Ali nigdje nije kao kod kuće.

- Nešto ti se dogodilo - sumnjičavo reče Ljuba i zagleda se pažljivo u Ljilju. - Reci mi.

- Pa, čula sam nešto - reče Ljilja. - Slučajno.

- A što?

- Dok sam kuhala kavu šefu - tihim glasom i nagnuvši se prema uhu prijateljice, koja ju je napeto slušala - dvojica su klipana razgovarala u hodniku. Nisu mi vidjeli. Jedan je rekao da su svi Hercegovci isti i da ne pripadaju ovdje. Nazvao nas grabežljivcima.

- Ma, hajde, pusti budale - umirujuće reče Ljuba. - Uvijek se o nama pričaju priče. Zavide nam ljudi na snalažljivosti. Svi smo isti, ljudi smo … jedino su neki gluplji od drugih i po tome se razlikujemo. Mi smo pametniji, snalažljiviji od većine. Ovi, koje su slučajno čula, sigurno su glupani.

- A drugi je dodao - nastavi Ljilja tiho - kako su svi ti došljaci iz Bosne isti. I ponovio kako ne pripadamo ovdje.

- Pa mi smo iz Hercegovine. Nije to isto što i Bosna.

- To znamo mi, ali ne oni. Njima je to isto. Svi smo isti: Bosanci!

- Kako to isti? - upita Ljuba pogledavši je oštro. - Pa gdje bi nas taj klipan smjestio?

- Kaže da je to sve isto: Hrvat, Srbin, Musliman - reče Ljilja još tiše, toliko tiho, da ju je Ljuba jedva čula. - I da nam je mjesto u Bosni i nigdje drugdje. Bosance u Bosnu, govorio je.

- Ma je li?! - uzvikne Ljuba, a nekoliko ih ljudi, koji su stajali oko njih, radoznalo pogleda. - Mjesto u Bosni?

- Nazvao je to "bosanski lonac".

- O, majku mu! - hukne Ljuba zgrožena. - Zar mene zajedno sa muslićima u isti lonac?

- Eto, sad znaš - završi izvještaj Ljilja i zavali se u sjedalu: nestalo je potrebe za šaptanjem. - Pokvarili su mi raspoloženje. A petak je.

- Ma pusti te majmune! - ljutito prosikta Ljuba. – Nekulturna stoka je to! Što oni znaju? Ništa! Kako može biti isto? Nikada to nije i nikada to neće biti isto! Oni drugi su nekulturni, nepismeni! A ne mi! Čitav svijet to zna! Kako možemo biti isti? Kako?

Ljilja ništa ne reče, samo šuti i gleda u prijateljicu čije je široko lice prekrio tamni oblak gnjeva. Ljuba naglo ustane i prosikće:

- Ajde, ustaj! Stigli smo! Ovo je naša stanica.

Ljilja ustane i propusti Ljubu ispred sebe, osjećajući se zaštićenom zbog širokih ramena njene prijateljice, sapetih u kožnu vindjaknu. Ljuba jurne prema vratima u sredini autobusa, nemilosrdno se probijajući poput tenka kroz srednjoškolce, koji je zapanjeno gledaju.

- Miči se! – grmi Ljuba uzrujana do same svoje srži. – Miči se, bando jedna!

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.