petak, 29. lipnja 2007.

Ostavljena



Neće plakati. Biti će čvrsta. Ovog puta. Sada. Neće mu dozvoliti da uživa u njenoj patnji, jer Dunja upravo to sluti: Emil se hrani njenom patnjom. Odjednom joj to postalo kristalno jasno i čudi se samoj sebi, kako ranije nije shvatila tu gorku i poražavajuću činjenicu. Ali ima tako malo iskustva, uopće ni nema iskustva, osim sa Emilom, popravi se u zbrkanim mislima.

- Pa dobro - reče mirno, ali je u svojoj uzburkanoj unutrašnjosti bila sve prije nego li mirna. - Ako si tako odlučio ...

- Tako sam odlučio - odgovori hladno Emil.

Dunja se lecne na njegov ton: nije znala kako je njen Emil, koji više ne želi biti njen, sposoban za takvu hladnoću. Gleda u Emilovo mršavo lice, koje je toliko puta milovala, a koje sada djeluje tako daleko, strano, nepoznato. Mislila je, kako je u ovih devet mjeseci, koliko poznaje Emila, vidjela i upoznala sva njegova lica i raspoloženja. Ali nije bilo tako i to ju je uplašilo: što li se još nepoznatog krije u tom mladiću, kojeg je nesebično voljela, kojeg i dalje voli i kojemu se sa punim povjerenjem dala, vjerujući i njega. Vjerujući u njih. Njih? Pa nikada ni nismo bili "mi", sine joj odjednom i tuga je preplavi. Nikada ...

- Vjerovala sam ti - reče tiho, jedva čujno, ne mogavši zadržati riječi koje su je gušile u grudima.

- Pa što ti hoćeš, Dunjo? - upita je Emil razdražljivo. - Tebi je šesnaest, meni osamnaest! Tek smo se rastali od djetinjstva, a ti mi kažeš kako ćemo i sami imati dijete. Pa ti si luda! Kako si mogla i na trenutak pomisliti, da će me to obradovati?

- Nisam mislila ... – zamuca ona u želji mu objasniti ono što se objasniti ne može: svoju bezgraničnu ljubav i bezgranično povjerenje, koje je gajila prema njemu.

- Baš tako! - prekine je Emil povisivši ton. - Nisi mislila! I to je to! Sada čini što znaš i kako znaš.

- Pa dobro - reče Dunja još jednom. - Onda se više nema što reći.

- Točno! - reče Emil. - Nema se više što reći.

Dunja klimne, smeđa joj se kosa zatrese, a zelenkaste oči potamne od bola, pa brzo okrene glavu. Neće mu pokazati svoju bol! Osjeća Emilov pogled na sebi dok se udaljava od njega, izlazi iz parka u kojem su se sastali i u kojem su se prvi put poljubili. Bože, kako li je samo bila sretna tada! Kupala se u toploj sreći svakoga dana. I neprestano željela njegove poljupce …

Dunja zatuče ruke u svoj crni kaput, pa zamišljenog pogleda prijeđe ulicu i počne se spuštati u sam centar grada. Gdje sada? Kući? Nikako! Kući više ne smije. Kako reći roditeljima da je trudna? Otac će je ubiti! Koliko ga je puta slušala kako grmi protiv mladih ljudi, nazivajući ih svakakvim pogrdnim imenima. Nije štedio ni svoju vlastitu ženu. Kad bi popio koju čašu više, znao je urlati svakojake riječi, a riječ "kujo", često bi lebdjela oko njega, poput zaštitnog znaka. Kujo ovo i kujo ono. I nju će od sada zvati kujo. Može li to podnijeti?

Dunja zastane, čekajući slobodan prijelaz, a slika njenog polupijanog i razjarenog oca, lebdi oko nje: osjeća čak i miris jeftinog vina, kako bazdi iz očevih usta izlazeći zajedno sa pogrdnim riječima.

- Ne želim to doživjeti! - promrmlja Dunja sebi u bradu.

Ali što učiniti? Gdje ići? Kako se ... nije u stanju ni pomisliti na to. Suze joj konačno počnu teći niz lice, a da ih nije bila ni svjesna. Nema pomoći za nju, nema pomoći ni od kuda. Majka bi je možda i zaštitila, ali se i ona sama, jadnica, boji oca, svog muža, koji bi joj trebao biti podrška u životu, oslonac. Nema izlaza.

Preostaje jedino ... Strese se na tu strašnu pomisao, ali kako je nastavila i protiv svoje volje razmišljati o njoj, to joj je postajala sve manje strašnijom, dok joj se nije odjednom učinila posve prihvatljivom, prijateljskom idejom. Konačno, zašto ne? Emilu nije stalo, pokazao joj je to. Otac će sigurno reći, kako je takav kraj i zaslužila, kuja jedna. A majka, majka će tiho žaliti i nastaviti šutjeti, kao što šuti čitavog svog života.

I odjednom, Dunja odluči, mirno, hladno, hrabro: učiniti će to. Ubiti će se i riješiti svih muka, svih dvojbi, riješiti se svega i utonuti u ništavilo u kome nema sjećanja, nema boli, nema ničega.

Ledeni vjetar zavijori joj kosu i Dunja shvati kako se trese: ponoć se približila, ni sama nije znala kako, a ledena je bura zavijala sve jače i jače. Sati lutanja gradom su iza nje, ali sad je sa tim gotovo. Skovala je plan: odvesti će se autobusom do periferije i jednostavno sunovratiti niz onu liticu, o koju vječno udaraju valovi. Neće je odmah ni pronaći, jer stijene su tamo oštre i nitko nema potrebe tamo odlaziti. Osim očajnika poput nje. Eto, u što se pretvorila njena bezrezervna ljubav: u očaj. Goli očaj.

Autobus stigne, posljednji autobus ovog dana: Dunja zna, kako će poslije ove vožnje, vozač odvesti autobus u garažu, pa se i sam uputiti na zasluženi odmor, kući, u toplinu svoje obitelji. Koju ona napušta i u kojoj nije ni bilo topline. Odmor. Potreban joj je odmor. Od svega. A najviše od sjećanja ...

Pogledom obuhvati putnike u autobusu: jedan par koji se ljubi na samom kraju autobusa, ispred njih mršav i blijed muškarac, i odmah iza vozača neki skitnica, sudeći po njegovoj poderanoj i prljavoj odjeći i višednevnoj sivoj bradi. Posljednji putnici posljednje vožnje ovog hladnog dana.

Dunja sjedne uz prozor i zagleda se u noć, crnu i hladnu, kao što su i njene misli. A kako li je samo znalo biti toplo! Kao onog vrućeg ljetnog dana, kad su u stanu Emilovih roditelja trgali odjeću jedno sa drugog ... pa čak i onda kad je ustanovila da je trudna. Neka ju je toplina omotala i uživala je u njoj i ni slutila nije ...

Odjednom, krov je autobusa je ispod nje i Dunja zna kako je to nemoguće i ne može biti tako, ali je ovog puta bilo tako. Tek tada joj do svijesti dopre jezivo škripanje i lomljenje metala i autobus se još jednom prevrne, pa još jednom i Dunja, ni malo uplašena, shvati što se dogodilo: prasak gume i udarac u nešto, survalo je autobus u provaliju i sad se nezadrživo kotrljaju prema dnu strme provalije, a krikovi oko nje odjekuju, dok ih dole čeka ledeno more. Da ih primi u mokri i ledeni zagrljaj.

Živa je. I čitava. Oko nje tišina polegla, ništa se ne čuje, baš ništa, osim fijuka bure, koja šiba nad morem. Dunja sjedne i shvati kako sjedi na krovu, u unutrašnjosti autobusa. Baci pogled na vozača i odmah shvati da je mrtav: gotovo crna krv liptala mu iz ogromne rupe na glavi. Dunja se okrene prema nazad, prema onom paru koji se ljubio i ugleda ih rastavljene, jedno daleko od drugog, a udovi im u nemogućem položaju strše: svaka je koštica slomljena u njima, shvati izbezumljeno. Onaj mršavi i blijed muškarac koji je sjedio ispred ljubavnog para, više nije blijed: nedostaje mu pola čela i krv je sa otvorene rane sve obojila crveno. Jedino je skitnica davao znake života: noge i ruke mu se nekontrolirano trzale. I pomokrio se, jadnik.

Dunja počne puzati prema skitnici i primi ga za uzdrhtalu ruku. Skitnica je zgrabi grčevito, da ju je zaboljelo, još mu jedan strašni drhtaj protrese tijelo i zatim se naglo opusti, klone. Mrtav, shvati Dunja. I on.

Sama. Jedina preživjela, shvati, dok je kroz razbijeni prozor puzala van, što dalje od ove limene grobnice. I nije joj smetala silna hladnoća, naprotiv, prijala je njenom zažarenom licu.

"Jedina sam živa", misli Dunja, dok se svom snagom nastoji izvući iz rupe u koju su upali i u kojoj se autobus savio u obliku slova L. " Zašto baš ja? Zašto?"

Čuje glasove gore visoko i zna da pomoć stiže i zna da će je prihvatiti i više neće nikada pomisliti oduzeti sebi život. Jer zbog nečeg je ostala živa, zar ne? Zbog nečeg je izabrana. A ona želi saznati zbog čega.

Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: