petak, 29. lipnja 2007.

Povlačenje



Nije uvjerena u istinitost Đanijevih riječi, ne može vjerovati, ne više. Potrebno je malo više od pukih riječi. Mnogo više ...

- Ne vjeruješ mi - reče on potišteno, oborivši glavu.

- Ne vjerujem ti - reče Mirna. - Žao mi, ali ne mogu. Već si to i previše puta rekao i uvijek si me slagao. Ne mogu više vjerovati. Žao mi je, Đani, ali ne mogu i gotovo.

- A kad bih te uvjerio u istinitost svojih riječi? - upita je on i posegnu rukom u džep sakoa. - Vidi ...

Mirna se uplaši: sjeti se kako je jednom, ima tome više od dvije godine, istim pokretom izvukao pištolj i uperio ga u lice nekom Mirni nepoznatom tipu, ali kojeg je Đani očito poznavao. Ovog puta Đani iz džepa izvuče samo plavu omotnicu, nije bilo pištolja ... ovaj put. Ali je strah u Mirni i dalje tinjao, pritajen i lagan, neumoljivo prisutan. Uvijek prisutan.

- Što je to? - upita ga.

- Dokaz da ovaj put ne lažem! - odgovori odlučno Đani, a tamne mu oči postanu još tamnije.

- Dokaz? - Mirna znatiželjno pruži ruku. - Kakav dokaz?

- Zapisnik - odgovori Đani.

- Zapisnik? - Mirna upita ne shvaćajući, a zatim, kad shvati, oči joj, velike i plave, postanu ogromne. - Oh, Đani, zar si to učinio?

- Jesam! - odgovori on odlučno i klimnuvši.

- Ali uvijek si govorio ...

- Znam što sam govorio - prekine je on. - Čitav sam svoj život prezirao cinkere, ali eto, postao sam i sam jedan od njih. Radi tebe. Radi nas. Ovo je jedini način da raskrstim sa prošlim životom. I jedini način da te zadržim. Da počnem novi život. A to želim više od svega. Početi novi život sa tobom. Otiđimo negdje, bilo gdje, nije važno, samo da se maknemo iz ovog grada. Da otiđemo negdje gdje nas nitko ne poznaje, u sasvim novu sredinu i stvorimo nova poznanstva, nove prijatelje, novi život, naš život i da ...

Riječi su nagovaranja tekle tiho žuboreći, dok su ljudi oko njih ispijali svoja pića, razgovarajući, smijući se, ni ne sluteći malu dramu koja se odvija za obližnjim stolom, za kojim sjedi privlačni par tridesetih godina, uredni, suzdržani, tihi. Mirna ga sluša i priznaje samoj sebi kako ga i dalje voli, ali ... kad ne bi bilo tog "ali" ... zna da je njen Đani diler, zna i koliko je taj posao opasan i ozloglašen, ali zna i to, da usprkos svemu tome, u njenoj utrobi nešto zadrhti kad njen Đani progovori i ona prestaje biti tridesetogodišnja mlada žena, jednostavno se pretvorivši u zaljubljenu šiparicu. Koliko je puta već prijetila odlaskom? Ni jednom nije to učinila. Bilo je dovoljno da Đani dođe do nje, pogleda je svojim tamnim i prodornim pogledom, a Mirna bi osjetila slabost u koljenima i popuštala ... još ovaj put, samo ovaj put, govorila bi samoj sebi, mrzeći i prezirući sebe zbog svoje slabosti, zbog svoje ljubavi, bezumne strasti koja bi je zahvaćala na svaki, ma koliko bezazlen bio, dodir Đanija.

Je li sad iskren? Končano? Hoće li okrenuti novi list? Da mu povjeruje? Posluša ga? Ostavi sve što ima, roditelje, dobar posao, prijatelje i otiđe sa njim u ... gdje? ... ma nije ni važno. Želi biti sa njim, sada zna, samo sa njim i sa ni jednim drugim. I ništa drugo nije važno. Samo on, Đani i ona, njih dvoje i njihova ljubav! Do vraga sve ostalo! Mora pokušati biti sretna, duguje to sebi. Sa Đanijem je sedam dugih godina, koje su, paradoksalno, u hipu protutnjale, jer uvijek se sa Đanijem i oko njega nešto uzbudljivo događalo i za tih sedam godina ni jednom nije pogledala drugog muškarca. Uzbudljiv život. A sad joj nudi ono što joj zbilja treba: miran život.

- Prestani - meko reče Mirna i položi ruku na njegovu, gledajući ga suznih očiju, jer Đani je i dalje govorio, tiho, sugestivno, moleći, a opet snažno. - Nemoj se više mučiti. Naravno da idem sa tobom. Zar mogu nešto drugo izabrati?

Osmjeh mu preleti ozbiljnim i napetim licem, mahne rukom skrećući na sebe pažnju konobarice, pa izvadi krupnu novčanicu i položi je na stol.

- Povlačim se, mala - reče joj Đani uzbuđeno. - Povlačim! Iz čitavog tog posla iz čitave te lude zbrke.

- Šuti, molim te - moli ga ona, sretna, sretna, da sretnija ne može biti.

- Idemo, mala - reče hvatajući Mirnu za ruku. - Idemo odavde, vodim te na pravo mjesto, dostojno naše proslave!

- Ne treba mi ... - poče Mirna, ali se Đani sagne i ovlaš je poljubi, zatvorivši joj usne svojima.

Drhteći poput šiparice nakon svog prvog doživljenog poljupca, Mirna izađe na osunčanu ulicu, zažmiri i okrene se prema Đaniju u namjeru upitati ga nešto, kad je nečija snažna i odlučna ruka nemilosrdno odgurne i Mirna zatetura i jedva se uspije održati na nogama. Hvatajući ravnotežu, mlatarajući rukama, u posljednji se tren uspije pridržati za veliku i kamenu okruglu vazu, u kojoj raste čempres.

- Nećeš više cinkati, gade! - prosikta netko pored nje i zatim pucanj odjekne, pa drugi, treći, četvrti ... sve se uskomeša, ljudi vrište, neki zapomažu, ali Mirna ništa od toga ne vidi. Ona vidi samo i jedino svog Đanija, kako krvavog lica i grudima još krvavijim, pada na sivi pločnik koji ga dočeka sivilom, koje počinje polako crvenjeti, baš kao da se pločnik stidi prizora kojemu je prisustvovao. Nije dospjela dočekati svog Đanija rukama koje je očajnički pružila prema njemu i poštedjeti ga posljednjeg udarca. Ruke joj zagrabe u prazno, a krik boli otme joj se iz grudiju i vine visoko prema plavom nebu.

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: